Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj: Pr-3/2024-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Nore Kišur, u pravnoj stvari tužiteljice PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Krešimirova 42, Rijeka, OIB: 40237608715, radi isplate, izvan ročišta, 01. srpnja 2025.,
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba tužiteljice u ovoj pravnoj stvari povučena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je predmetnom tužbom postavila tužbeni zahtjev na isplatu tužiteljici od strane tuženika novčanog iznosa od 1.500,00 eura bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki mjesečni iznos od šesnaestog u mjesecu pa do isplate, te troškovima predmetnog parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve s osnove neisplaćene naknade tužiteljici za rad nedjeljom, te manje isplaćene naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja u petogodišnjem razdoblju prethodno podnošenju tužbe.
Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je od 2004. zaposlena kod tuženika na radnom mjestu njegovateljice. Odredbom članka 9. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima („Narodne novine“ broj 3/97) određeno je kako su neradni dani između ostalog nedjelje, pa je temeljem istog, te odredbe članka 51. i članka 54. stavka 8. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12), odredbe članka 36., članka 47. i članka 51. stavka 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13), odredbe članka 53. stavka 8. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17), odredbe članka 34. i drugih Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18), odredbe članka 52. stavka 7. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 56/22), kojim odredbama je propisano kako za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, zaposlenik ima pravo na plaću uvećanu za 150%, tuženik tužiteljici trebao isplatiti nedjelje koje je odradila uvećano za 185%, a ne 35% kako je to činio. Sve navedeno tužiteljica ističe upirući pritom na odredbu članka 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kojom je propisano kako su međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, dio unutrašnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi iznad zakona, kao i na odredbu članka 9. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) kojom je propisano da se, kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno različitim izvorima radnog prava, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, dok je odredbom članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01, 39/09) propisano kako plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen, i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, kako u pogledu osnova, tako i visine, prvenstveno pritom ističući prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika ukazujući kako je odredbom članka 35. stavka 1. Zakona o sklapanju i potvrđivanju međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 28/96) propisano kako Vlada Republike Hrvatske brine o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih tijela državne uprave pa navedeni bilateralni ugovor koji je država sklopila s drugim subjektom međunarodnog prava, Svetom Stolicom, ne stvara izravna prava i obveze za pojedinca već je obveza države da iste implementira u nacionalno zakonodavstvo, a što u odnosu na odredbu članka 9. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske nije učinjeno uslijed čega može eventualno egzistirati odgovornost države, ne tuženika.
Tuženik nadalje u bitnome navodi kako je Ugovor sa Svetom Stolicom samo jedan od niza ugovora koje je Republika Hrvatska sklopila s vjerskim zajednicama koje djeluju u Republici Hrvatskoj te da bi se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se temelji na odredbama navedenog Ugovora, kojim da se ni na koji način ne uređuje pitanje obračuna plaće za rad nedjeljom ili neradnim danom, narušila Ustavom zajamčena jednakost svih vjerskih zajednica. Nadalje, Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11), odnosno Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 110/19) propisano je koji se dani smatraju blagdanima i spomendanima, odnosno neradnim danima, te je istim učinjena jasna distinkcija neradnih dana, pri čemu niti jednom odredbom nedjelja nije propisana kao takav dan. Opisana distinkcija učinjena je pritom i člankom 94. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22). Tuženik je za potrebe obračuna plaće i njezinih uvećanja postupao u skladu s odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, 128/17, 56/22) i odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20, 3/23) te je tužiteljici prilikom obračuna plaće za rad nedjeljom ista uvećana za propisanih 35%. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu iste naknaditi tuženiku parnični trošak.
3. Podneskom od 12. kolovoza 2024. tužiteljica je u cijelosti povukla tužbu i istom postavljeni tužbeni zahtjev u ovosudnom predmetu.
4. Rješenjem ovog suda, od 06. studenog 2024., tuženiku je dostavljen podnesak tužiteljice od 12. kolovoza 2024., te je isti pozvan u roku od 15 dana očitovati se pristaje li na povlačenje tužbe, sve u smislu odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- dalje: ZPP).
5. Sukladno članku 193. stavku 2. ZPP-a, tužba se može povući i kasnije u tijeku prvostupanjskog parničnog postupka, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, pri čemu će se smatrati da je tuženik pristao na povlačenje ako se u roku od 15 dana od obavijesti o povlačenju ne izjasni o tome. Stavkom 9. navedenog članka propisano je nadalje da se povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti.
Slijedom navedenog, a obzirom je tuženiku obavijest o povlačenju tužbe u vidu Rješenja citiranog u točki 4. obrazloženja ove odluke i podneska tužiteljice navedenog u točki 3. obrazloženja ove odluke, dostavljena dana 19. studenog 2024. te da se do dana sastava ove odluke tuženik o istom povlačenju tužbe nije izjasnio, primjenom odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci 01. srpnja 2025.
Sudac
Mirela Popović Brletić
Nacrt odluke izradila sudska savjetnica
Nora Kišur
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
- tužiteljici po punomoćniku
- tuženiku
