REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-8047/2020-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić u Osijeku, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja Matije Klokočovnika, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342 , da tužitelju NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu 435,13 EUR bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine:

- za veljaču 2019. godine, na iznos od 25,69 EUR od 15.03.2019. godine,

- za ožujak 2019. godine, na iznos od 38,07 EUR od 15.04.2019. godine,

- za travanj 2019. godine, na iznos od 43,09 EUR od 15.05.2019. godine,

- za svibanj 2019. godine, na iznos od 14,69 EUR od 15.06.2019. godine,

- za lipanj 2019. godine, na iznos od 26,11 EUR od 15.07.2019. godine,

- za srpanj 2019. godine, na iznos od 23,17 EUR od 15.08.2019. godine,

- za kolovoz 2019. godine, na iznos od 22,76 EUR od 15.09.2019. godine,

- za rujan 2019. godine, na iznos od 32,13 EUR od 15.10.2019. godine,

- za listopad 2019. godine, na iznos od 30,25 EUR od 15.11.2019. godine,

- za studeni 2019. godine, na iznos od 31,13 EUR od 15.12.2019. godine,

- za prosinac 2019. godine, na iznos od 55,59 EUR od 15.01.2020. godine,

- za siječanj 2020. godine, na iznos od 25,13 EUR od 15.02.2020. godine,

- za veljaču 2020. godine, na iznos od 51,61 EUR od 15.03.2020. godine,

- za ožujak 2020. godine, na iznos od 15,71 EUR od 15.04.2020. godine osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima,

te parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 1.144,31 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je zaposlen kod tuženika u utuženom razdoblju na radnom mjestu inženjera medicinske radiologije te mu je rad bio organiziran u 24-satnim dežurstvima. Zbog takve organizacije rada, tužitelj je u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvario veliki broj prekovremenih sati. U utuženom razdoblju na snazi je Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 29/18 (dalje: KU) kojim je njegova plaća regulirana čl. 45. KU, a koji glasi: "Plaću radnika čine osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.". U spornom razdoblju na snazi je bio i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12 dalje TKU) koji se paralelno primjenjuje na tužitelja i koji plaću radnika u čl. 51. definira na identičan način kako je to opisano KU. U odredbama čl. 51., 57. i 59. KU te u odredbi članka 54. TKU, propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužitelju i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti tog sata. Sukladno ovim odredbama KU i TKU tužitelju se za svaki odrađeni sat isplaćuje osnovna plaća i ona uvećanja i dodaci na koje je u tom satu ostvario pravo (za svaki sat odrađen noću osnovna vrijednost tog sata uvećava se za 40%, za svaki sat odrađen u posebnim uvjetima osnovna vrijednost sata uvećava se za 25%, za posebnu odgovornost za živote i zdravlje pacijenata 10% ili 12 % itd…). Tužitelj je u utuženom razdoblju kao inženjer medicinske radiologije, radio u otežanim uvjetima rada, pa mu prema čl. 94 Zakona o radu NN 93/14 (dalje: ZR14), pripada pravo na povećanu plaću. U to vrijeme na snazi je KU 29/18 koji u čl. 55. propisuje da se na tužiteljevom radnom mjestu osnovna plaća po toj osnovi uvećava za 25 %, a od 01.09.2019. uvećava se za 28%. U utuženom razdoblju tuženik tužitelju dodatak od 25% (odnosno 28%) zbog otežanih uvjeta rada nije plaćao na sve sate koje je tužitelj odradio, već samo na dio odrađenih sati, iako je tužitelj cijelo vrijeme radio u otežanim uvjetima rada te je cijelo vrijeme obavljao iste poslove. KU 29/18 propisuje u čl. 58.: „iznimno od čl. 57. KU zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja, ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće“. Od 01.09.2019. uvećanje po ovoj osnovi iznosi 8%. Tužitelj je u utuženom razdoblju neprekidno radio na istom radnom mjestu i neprekidno je imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Na tom radnom mjestu tužitelj je radio i u redovnom i u prekovremenom radu. Tuženik je u spornom razdoblju tužitelju isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo za dio odrađenih sati, dok mu nije isplaćivao taj dodatak na osnovnu plaću za sve odrađene sate, iako je tužitelj svaki sat rada (redovnog i prekovremenog) radio na istim poslovima i neprekidno je imao iznimnu odgovornost za živote i zdravlje pacijenata. Budući da je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužitelju pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i eventualno naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. Odredbom čl. 36. st. 2. KU propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Odredbom čl. 59. st. 1. TKU propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85 % od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tuženik je u većem dijelu utuženog razdoblja izvršio obračun naknada plaće za godišnji odmor pravilnom metodom (prosjek tri prethodno isplaćene plaće), ali s pogrešnim parametrima (manje utvrđenim iznosima plaća koje čine prosjek), pa je time tužitelju pogrešno obračunao i isplatio naknade plaće za godišnji odmor u cijelom spornom razdoblju. Naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tuženik je pogrešno obračunao u cijelom utuženom razdoblju i to kao prosječnu vrijednost satnice (prema Zakonu o obveznim zdravstvenom osiguranju), a ne kao prosječnu vrijednost plaće (po odredbama TKU - kao lex specialis). Sukladno svemu gore navedenom, tužitelj ističe kako mu tuženik isplaćivao umanjene plaće za razdoblje od 1. veljače 2019. do 31. ožujka 2020. i to na način da mu nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužitelj odradio, iako je tužitelj cijelo vrijeme radio u otežanim uvjetima rada, nije mu plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za sve sate koje je tužitelj odradio, iako je tužitelj cijelo vrijeme radio kao inženjer medicinske radiologije i imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata te mu je pogrešno obračunao naknade plaća na koje tužitelj ima pravo, utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama, čime je povrijedio prava tužitelja iz čl. 36. st. 2. KU i čl. 59. st. 1. TKU.

1.1. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom podneskom od 23. siječnja 2024., tužitelj potražuje isplatu ukupnog iznosa od 435,13 eura bruto na ime razlike plaće, koji je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 15.-tog u narednom mjesecu za prethodni mjesec, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u zatraženim bruto iznosima. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužitelja može smatrati stupnjevitom tužbom. Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužitelja čija točno visina tužitelju nije poznata. Nadalje navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare za sva potraživanja koja su u zastari. Nadalje navodi da se u najvećem dijelu spornog razdoblja za obračun plaće tužitelja primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013, 96/2015) te iste odredbe Kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018, 92/2019). Čl. 47. KU definirani su pojmovi osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću. Svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju se na osnovnu plaću utvrđene st. 2. čl. 47. KU. Osnovna plaća je mjesečna plaća ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja, a sati prekovremenog rada plaćaju se posebno i uvećano, na način propisan KU. Netočan je navod tužitelja da mu dodaci na osnovnu plaću pripadaju u prekovremenom radu jer prekovremeni rad nije dio osnovne plaće. Isto je dodatno potvrđeno i u zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora. Zaključci su sastavni dio Kolektivnog ugovora prema čl. 19 st. 6. KU: "Tumačenja povjerenstva obvezna su i dostavljaju se podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu ovoga Ugovora." Tumačenja su objavljena na mrežnoj stranici Ministarstva zdravstva. Zaključkom broj 106 je određeno da je osnovica za izračun plaće osnovna plaća bez dodataka na plaću. Dodatak za posebne uvjete rada kao i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi obračunati su propisanim postocima od osnovne plaće te nisu obračunati na prekovremene sate jer prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće. U skladu čl. 51. KU, dodaci se međusobno ne isključuju te su tužitelju isplaćeni predmetni dodaci te uvećanja plaće kao i sati prekovremenog rada, što je sve prikazano u isplatnim listama. Slijedom navedenog netočna je tvrdnja tužitelja da su naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora odnosno bolovanja izračunate na temelju pogrešnog prosjeka prethodno isplaćenih plaća. Osnovna plaća i sva uvećanja i dodaci su točno izračunati u skladu s KU te slijedom toga i prosjek plaće za naknadu za vrijeme godišnjeg odmora točno izračunat. Odredbom čl. 59. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) propisano je "Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje." Navedenom odredbom nije definiran način obračuna koji je precizno utvrđen: Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 67/09, 116/09, 4/10, 13/10, 88/10, 131/10, 1/11 i 87/11), u primjeni do 19. travnja 2014.: Čl. 83. (1) Osnovicu za utvrđivanje naknade plaće čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno na čiji teret se isplaćuje ako posebnim zakonom nije drukčije propisano. (2) Pod prosječnim iznosom plaće iz stavka 1. ovog članka podrazumijeva se iznos dobiven na način da se zbroj isplaćenih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena. Također, način obračuna je precizno utvrđen i Pravilnikom o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 49/14, 51, 14,11/15, 17/15 i 123/16) u primjeni nakon 19. travnja 2014.:

Čl. 73. citiranog Pravilnika je određeno da osnovicu za utvrđivanje naknade plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće te da se pod prosječnim mjesečnim iznosom redovne mjesečne plaće iz st. 1. podrazumijeva iznos dobiven na način da se zbroj isplaćenih redovnih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena. Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da je osnovica za obračun naknade plaće za vrijeme odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana vrijednost prosječne satnice - upravo kako je tuženik i obračunao te isplatio tužitelju za sva tužena razdoblja. Za izračun prosjeka plaće zadnja tri mjeseca ne primjenjuju se odredbe TKU, u kojem nije utvrđen način izračuna prosječne plaće, već se prosječni iznos plaće obračunava po Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u kojem je izračun prosjeka utvrđen kao što je gore navedeno, da se zbroj isplaćenih redovnih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena. Obzirom da tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja, tuženik želi naglasiti da se tužbeni zahtjev tužitelja prvenstveno zasniva se na pogrešnom pravnom shvaćanju o tome što čini osnovnu plaću, kao osnovicu za izračun dodataka. Pitanje, što čini osnovnu plaću, koja je osnovica za obračun uvećanja i dodataka, isključivo je pravno pitanje. Prema citiranom čl. 47. KU, prekovremeni rad nije dio osnovne plaće. Sporni dodaci se obračunavaju na osnovnu plaću, što znači da se ne obračunavaju na prekovremene sate. Slijedom svega gore navedenog, budući se tužbeni zahtjev temelji se na pogrešnom pravnom tumačenju pojma osnovne plaće i načina obračuna pripadajućih dodataka i uvećanja na osnovnu plaću te neistinitim navodima o strukturi osnovne plaće predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u platne liste tužitelja te je proveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U svezi prigovora tuženika da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe, sud navodi da je isti prigovor neosnovan i da se u konkretnom slučaju upravo radi o stupnjevitoj tužbi koju uređuje odredba čl. 186.b st. 3. ZPP-a, a kojim je propisan izuzetak od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka (u konkretnom slučaju evidencije o radnom vremenu) kojima raspolaže tuženik.

6. Najstarije potraživanje tužitelja odnosi se na veljaču 2019. koje je dospjelo 15. ožujka 2019., a obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. listopada 2020. sud je zaključio da od dospijeća najstarijeg potraživanja, tj. od 15. ožujka 2019. pa do dana podnošenja tužbe, tj. do 14. listopada 2020. nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 139. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR). Iz navedenog proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu dodataka na plaću i to dodatka zbog otežanih uvjeta rada i dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi na sve odrađene sate rada te posljedično tome, razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad koje bi ostvario da su u prosjek plaća uračunati i utuženi dodaci na plaću, u utuženom razdoblju.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika na radnome mjestu inženjera medicinske radiologije, da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za otežane uvjete rada kao i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata te da je tuženik navedene dodatke isplaćivao tužitelju u utuženom razdoblju, ali ne u odnosu na sve odrađene sate rada, tj. nisu isplaćivani u odnosu na prekovremeni rad.

9. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu predmetnih dodataka (s osnove otežanih uvjeta rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata) za sve efektivno odrađene sate rada, pa i prekovremeni rad, a koji dodaci se po visini obračunavaju u odnosu na osnovnu plaću.

10. Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 dalje: ZR) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Člankom 8. st. 1. ZR-a propisano je da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

11. Način obračuna plaće djelatnika u zdravstvu uređen je odredbama kolektivnih ugovora.

11.1. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen 2. prosinca 2013. (Narodne novine broj: 143/13, dalje u tekstu: KU/13) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013., sklopljen je na rok od 4 godine sukladno čl. 3., a prema čl. 23. ukoliko u vremenu važenja tog Ugovora ne bude sklopljen novi Kolektivni ugovor, nakon isteka roka na koji je KU sklopljen, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu, produženo se primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže tri mjeseca od isteka roka na koji je ovaj Ugovor sklopljen. Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. (Narodne novine broj: 28/18, dalje KU/18), primjenjuje se od 1. ožujka 2018. a sklopljen je na rok od 12 mjeseci sukladno čl. 2. KU/18. Dana 25. ožujka 2019. sklopljen je Dodatak I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 35/19, dalje Dodatak I. KU) te je istim u čl. 2. I 5. Određeno da su ugovorne strane suglasne da se Ugovor u cijelosti nastavlja primjenjivati od 27. ožujka 2019. te se ovaj Dodatak I. primjenjuje do zaključenja Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a najduže do 31. srpnja 2019. Dana 31. srpnja 2019. sklopljen je Izmjene Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 78/19, dalje Izmjene Dodatka I. KU) te je istim određeno da se Dodatak I. primjenjuje do zaključenja Dodatka II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a najduže do 31. listopada 2019. Dana 27. rujna 2019. sklopljen je Dodatak II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 93/19, dalje Dodatak II. KU) te je istim određeno da se Dodatak I. i II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja primjenjuju do 31. prosinca 2022.

12. Prema čl. 47. st. 2. KU/13 (čl. 45. st. 2. KU/18) osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema st. 3. istog članka propisano je da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

13. Prema čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18) osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

14. Prema čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18) radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću a u stavku 2. tog članka navedena su radna mjesta za koja se uvećava osnovna plaća radnicima koji rade na tim radnim mjestima, a među tim radnim mjestima je i radno mjesto tužitelja (inženjer medicinske radiologije) za koje mu pripada dodatak od 25%, odnosno 28%.

15. Dodatkom I. naprijed navedenom KU/13 ("Narodne novine" 96/15) koji je stupio na snagu 1. listopada 2015., propisano je u članku 5. da se iza članka 59. u Kolektivnom ugovoru dodaje članak 59.a koji glasi: "Iznimno od članka 59. ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću uz iznosu od 4% od osnovne plaće.“.

15.1. Također, čl. 58. KU/18 je propisano da iznimno od članka 57. ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

15.2. Dodatkom II KU (NN 92/19), koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., propisano je da se zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ostalim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima koji sudjeluju u postupku dijagnostike i liječenja osnovna plaća uvećava za 8%.

16. Osim KU 143/13 i KU 28/18, u promatranom razdoblju je na snazi i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12-u daljnjem tekstu: TKU), te TKU 24/17, 128/17, 47/18, 123/19 koji se primjenjuje također na tužitelja te je plaća radnika u članku 51. definirana na jednak način kao i u Kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

17. Sud je prihvatio argumentaciju tužitelja u kojoj ističe da je čitavo utuženo razdoblje radio kao inženjer medicinske radiologije te da mu stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada. Naime, tužitelj je radio u otežanim uvjetima te je imao posebnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata i to tijekom čitavog radnog vremena, odnosno kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu. Prema odredbi čl. 47. KU-a (NN 143/13), odnosno čl. 45. KU (NN 29/18), definirana je plaća tužitelja koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedenih odredba ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan čl. 47. KU-a (NN 143/13), odnosno čl. 45. KU (NN 29/18). To znači da plaću tužitelja i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, naravno uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada. Iz isplatnih lista koje prileže spisu je razvidno da se iznos isplaćenih dodataka iz mjeseca u mjesec mijenja te se ne radi o fiksnom, odnosno paušalnom iznosu koji bi se isplaćivao tužitelju svakog mjeseca. Stoga, radi se o uvećanju plaće, odnosno isplati dodataka na plaću, koji se uvijek računaju u odnosu na osnovnu plaću, međutim obračunavaju se tužitelju za cjelokupno radno vrijeme koje je ostvario prethodnog mjeseca. U pravu je tužitelj kada ističe da su se ispunili uvjeti za isplatu dodataka na plaću i u razdoblju prekovremenog rada, s obzirom da je tužitelj i u tom periodu bio izložen otežanim uvjetima, odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata.

18. Sud je mišljenja da pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe čl. 91. st. 3. ZR-a koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Prema odredbi čl. 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. ZR-a.

19. Također valja reći da tužitelj, kada mu Kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodatka po osnovama iz članaka 57. i 59.a KU/13, odnosno čl. 55. i 58. KU/18 zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po utuženim osnovama, budući da tužitelj, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada odnosno u svojstvu radnika koji ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

20. Stav ovog suda potvrđen je i pravnim shvaćanjem sa osme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane u ponedjeljak 9. prosinca 2019. koje glasi:

"Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

21. Nadalje, obzirom da je tuženik isplaćivao tužitelju umanjenu plaću, a iz razloga što tužitelju nije obračunao i isplatio utužene dodatke (uvećanja) na sve efektivno odrađene sate, tuženik nije tužitelju niti ispravno obračunao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad budući je kao prosjek plaće uzimao tako umanjenu plaću.

21.1. Prema čl. 81. ZR za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema čl. 36. st. 1. KU (čl. 34. KU/18) radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u st. 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

21.2. Prema čl. 59. TKU ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, a prema st. 2. istog članka naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.

22. Visina potraživanja tužitelja utvrđena je nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 3. studenoga 2023., iz kojeg proizlazi da je vještak mišljenja da za razdoblje od 1. veljače 2019. do 31. ožujka 2020. potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada iznosi 318,15 eura, potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi iznosi 73,52 eura, dok manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad iznosi 43,46 eura, slijedom čega visina potraživanja tužitelja iznosi ukupno 435,13 eura.

23. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, već je u skladu sa istim postavio konačan tužbeni zahtjev u ovom predmetu podneskom od 23. siječnja 2024.

24. Tuženik se nije očitovao na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka, niti na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

25. Nalaz i mišljenje financijskog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća kao objektivan, budući je sačinjen stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije. Stranke na isti nisu imale prigovore u pogledu matematičkog izračuna financijskog vještaka te u pogledu tijeka zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose razlike plaće.

26. Slijedom svega navedenog, obzirom da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju dosuditi bruto iznos od 435,13 kuna koliko iznosi zbroj predmetnih utuženih dodatka za utuženo razdoblje sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec, a koji tijek zateznih kamata tuženik nije sporio.

26.1. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na članku 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), a stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Iz dosuđenog iznosa izuzete su zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tuženik izgubio parnicu dužan je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora, konačno preciziranom tužbenom zahtjevu te priloženom troškovniku.

27.1. Tako su tužitelju priznati slijedeći troškovi: za sastav tužbe 50 bodova (prema Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podnesaka od 7. prosinca 2020. 50 bodova (prema Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 7. srpnja 2021. 50 bodova (prema Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 19. travnja 2023. 50 bodova (prema Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 12. listopada 2023. 25 bodova (prema Tbr. 9/2 OT), za sastav obrazloženog podnesaka od 23. siječnja 2024. 50 bodova (prema Tbr. 8/1 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 22. svibnja 2025. 50 bodova (prema Tbr. 9/1 OT), dakle ukupno 325 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% te za troškove vještačenja u iznosu od 331,81 eura, sveukupno trošak tužitelja iznosi 1.144,31 eura, a koji trošak je dužan platiti tuženik.

27.2. Tužitelju su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

28. Tužitelju je za zastupanje na ročištu održanom 12. listopada 2023. priznat trošak po Tbr. 9/2 OT budući da se u konkretnom slučaju radilo o ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude jer isti za tužitelja nije ni nastao te je ročište održano u odsutnosti stranaka. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

29. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 89. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" br. 70/19).

30. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke. Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4. -6., 8.-11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

1. punomoćnici tužitelja

2. tuženiku