REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3023/23-19

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su- 2307/18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. lipnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika ĆM, odvjetničkog vježbenika, dana 01. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 11. d) 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 47353/07 od 12. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja ŽM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužitelju ŽM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.087,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 3,71 eura od 05. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,33 eura od 06. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 3,55 eura od 05. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 5,40 eura od 04. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,20 eura od 05. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,31 eura od 05. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,75 eura od 03. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,26 eura od 06. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,44 eura od 04. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,93 eura od 03. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,48 eura od 28. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,00 eura od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,11 eura od 10. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,22 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 26,86 eura od 03. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 40,84 eura od 07. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 49,41 eura od 04. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 55,16 eura od 04. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,00 eura od 03. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 44,86 eura od 05. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,87 eura od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,22 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 44,54 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 37,91 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,92 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 35,76 eura od 12. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,35 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 37,72 eura od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 51,16 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,10 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,43 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,90 eura od 14. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,62 eura od 04. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 93,53 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 88,14 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 111,76 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 94,59 eura od 04. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 86,43 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 113,08 eura od 03. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 136,85 eura od 04. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 135,97 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 109,46 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 116,69 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 106,46 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 129,61 eura od 10. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 145,49 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 152,69 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 209,11 eura od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 156,81 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 145,49 eura od 10. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 148,28 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 147,25 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 157,13 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 164,03 eura od 10. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 166,16 eura od 12. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 161,14 eura od 10. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 163,82 eura od 10. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 166,58 eura od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 162,44 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 162,05 eura od 10. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 154,25 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 156,91 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 162,71 eura od 12. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 160,87 eura od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 163,53 eura od 10. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 155,97 eura od 11. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 153,04 eura od 11. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 161,38 eura od 10. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 153,22 eura od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 148,92 eura od 10. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 144,07 eura od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 150,01 eura od 12. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 153,26 eura od 10. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 156,36 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 157,04 eura od 11. studenog 2013. godine do isplate,,

- iznos od 161,13 eura od 10. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 151,14 eura od 10. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 145,85 eura od 10. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 148,16 eura od 10. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 147,74 eura od 10. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 144,01 eura od 12. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 143,47 eura od 10. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 146,70 eura od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 149,99 eura od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 151,70 eura od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 151,90 eura od 10. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 155,04 eura od 10. studenog 2014. godine do isplate,,

- iznos od 156,02 eura od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 157,29 eura od 12. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 12. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 10. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 148,83 eura od 11. siječnja 2016. godine do isplate te na

- iznos od 148,83 eura od 10. veljače 2016. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 05. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju ŽM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.241,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.512,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.865,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13. veljače 2016. godiine do isplate.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Societe Generale – Splitskom bankom d.d. kao kreditorom dana 12. srpnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, za kupnju stana za osobne potrebe, broj 47353/07, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 76.500,00 CHF obračunato prema prodajnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Naime odredbom članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima koji se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, s time da je tužitelj početkom 2016. godine prihvatio zakonsku konverziju kredita u eurski te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da su stranke predmetni Ugovor o kreditu sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Naime u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik je agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu euro te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju ne smije propustiti, a osim toga tuženik je držao tužitelja u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koji utječu na promjenu tečaja. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je u odnosu na ponašanje tuženika i ostalih banaka Udruga Potrošač podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i sedam ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, kojom je utvrđeno da je osam banaka, među kojima i prednik tuženika, u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, s time da je ta presuda u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovakog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedena pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio kako činjenica da su stranke naknadno sklopile dodatak Ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euru ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti, jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, odnosno ex tunc, a ujedno niti donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nisu konvalidirale ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, što je istaknuo i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 11. d) 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 47353/07 od 12. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.087,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 2.512,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 27. travnja 2023. godine. Naime ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Isto tako ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se postupak kvalificirao kao stjecanje bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, koje stajalište je izraženo u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x 183/11. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Dakle u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva tužitelj je dužan dokazati da se o ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja, a niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena. Naprotiv osim što je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i uočljiva te ne uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja neravnotežu na štetu tužitelja, a ujedno je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su tužitelj i tuženik imali jednake i ravnopravne startne, nominalne pozicije, s obzirom na nepobitnu činjenicu da je tuženik, kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da sporazum o konverziji ima pravni učinak i valjan je čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što je obvezujuće pravno shvaćanje za sve sudove u RH. Stranke su prihvatile konverziju čime je nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da je svrha konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, naglasio da je tuženik postupio sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj, koji je imao rok od trideset dana za prihvat konverzije, prihvatio je ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br 1. Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući i prigovor radi prijeboja na ime preplate priznate konverzijom u iznosu od 6.865,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13. veljače 2016. godine, s time da bi ujedno sud trebao voditi računa i o tzv. negativnim tečajnim razlikama, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 47353/07 od 12. srpnja 2007. godine (stranica 9-16 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 47353/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 12. veljače 2016. godine (stranica 17-19 spisa), u presliku ponude tuženika od 09. studenog 2015. godine (stranica 20-21 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 22-28 spisa), u presliku prometa po kreditu (stranica 29-47 spisa), u presliku Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 12. veljače 2016. godine (stranica 73 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 83-84 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire VM (stranica 88-96 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor, dana 12. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 76.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 180 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,30%, koja je promjenjiva. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 12. veljače 2016. godine sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kao i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i zahtijevati razliku glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju na ime preplate priznate konverzijom.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 16. travnja 2025. godine povećao tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se zamjenik punomoćnika tuženika upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu br. 47353/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 12. veljače 2016. godine (stranica 17-19 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 47353/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 12. veljače 2016. godine (stranica 17-19 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 83-84 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana, u banci su mu ponudili kredit u eurima i u CHF, s time da je kredit u CHF bio „povoljniji, bila je niža mjesečna rata kredita, jer je kamatna stopa bila niža“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga u banci nisu upozorili na nikakav rizik valute CHF, na što ga nije upozorio niti javni bilježnik, a nije bilo niti govora o monetarnoj politici HNB-a te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu u valuti CHF, s obzirom da je bio „povoljniji“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan kako dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem i danas stanuje, to je njegov dom, nikada taj stan nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u trgovačkom društvu Phoenix farmacija d.o.o. kao informatičar, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva, tako i dio iskaza tužitelja da se o uvjetima stambenih kredita nije informirao kod drugih banaka, jer je prodavatelj ovog strana, trgovačko društvo Profectus d.o.o. uvjetovao da se kredit realizira kod Splitske banke d.d. Nadalje sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da su mu u banci tijekom otplate kredita ponudili sklapanje dodatka kojim je izvršena konverzija, nisu mu objašnjavali na koji način su utvrdili preplatu, a na tu konverziju je pristao, jer se time smanjila mjesečna rata kredita, a kredit je nakon toga u cijelosti otplatio. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 27. travnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu, povišeni dio tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire VM (stranica 88-96 spisa) proizlazi da sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 83.540,84 kuna, odnosno iznosi 11.087,83 eura, s time da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 18.931,14 kuna, odnosno 2.512,59 eura, dok je sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu utvrđena preplata u iznosu od 51.725,50 kuna, odnosno 6.865,15 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

15. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom razlike glavnice u iznosu od 2.512,59 eura sud je utvrdio slijedeće. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu u CHF, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 6.865,15 eura, dok naprotiv razlika glavnice iznosi 2.512,59 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata inače treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. Iz navedenog razloga sud je odbio kao neosnovan prijedlog punomoćnika tužitelja za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem radi utvrđivanja zakonskih zateznih kamata na preplatu po osnovi valutne klauzule.

16. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 6.865,15 eura odnosi upravo na konverzijom priznatu preplatu, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je ta preplata utvrđena sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle provođenjem propisane metodologije konverzije. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da bi sud trebao voditi računa o tzv. negativnim tečajnim razlikama, treba naglasiti da osim što time punomoćnik tužitelja nije istaknuo niti materijalnopravni prigovor prijeboja, a niti procesnopravni prigovor radi prijeboja, ujedno tuženik ne može osnovano imati bilo kakvo potraživanje prema tužitelju po toj osnovi, jer tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se na njega niti ne odnose pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, a to tim više što tužitelj po toj osnovi niti nije ništa stekao da bi isto bio dužan vratiti, isplatiti tuženiku te je ujedno za to potraživanje sukladno odredbi članka 225. ZOO-a nastupila zastara.

17. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na razliku glavnice u iznosu od 2.512,59 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na potraživanje zakonske zatezne kamate na ime razlike glavnice u iznosu od 2.512,59 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate, treba naglasiti da tužitelj ne samo da ne može osnovano potraživati tu razliku glavnice, s obzirom da razlika glavnice iznosi 2.512,59 eura, dok preplata priznata konverzijom iznosi 6.865,15 eura, već ujedno vezano uz tu samu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, jer je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 11. d) 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 47353/07 od 12. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.087,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.512,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.865,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13. veljače 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom IV. i točkom V. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.241,18 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 27. travnja 2023. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 02. veljače 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 06. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 16. travnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. lipnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 91,18 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 01. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 03. lipnja 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH postavio tužbeni zahtjev osim u valuti euro ujedno i u protuvrijednosti u kunama, što je naprotiv morao i mogao postaviti već u tužbi, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je tužitelj dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 21. siječnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa je tužitelj dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili nužni, dok trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a ujedno za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku, niti nije nastao ikakav poseban trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je sud ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 05. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 01. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 01. srpnja 2025. godine