REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-358/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Požar, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužiteljice ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenicu punomoćnika tužiteljice GD, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Frane Bazine i zamjenice punomoćnika tuženika AD, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko Knežević i partneri d.o.o., 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, isplatiti tužiteljici ĐD iznos od 3.206,67 EUR (slovima: tri tisuće dvjesto šest eura i šezdeset sedam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,04 EUR od 11.09.2007. do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR od 16.01.2008. do isplate,

- na iznos od 3,33 EUR od 11.02.2008. do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od 11.03.2008. do isplate,

- na iznos od 4,10 EUR od 11.04.2008. do isplate,

- na iznos od 1,78 EUR od 11.05.2008. do isplate ,

- na iznos od 1,76 EUR od 11.06.2008. do isplate,

- na iznos od 0,55 EUR od 11.07.2008. do isplate,

- na iznos od 1,41 EUR od 13.09.2008. do isplate,

- na iznos od 5,24 EUR od 11.10.2008. do isplate,

- na iznos od 12,33 EUR od 15.11.2008. do isplate,

- na iznos od 5,55 EUR od 11.12.2008. do isplate,

- na iznos od 17,83 EUR od 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 16,43 EUR od 11.02.2009. do isplate,

- na iznos od 19,71 EUR od 13.03.2009. do isplate,

- na iznos od 14,32 EUR od 11.04.2009. do isplate,

- na iznos od 14,21 EUR od 12.05.2009. do isplate,

- na iznos od 12,49 EUR od 13.06.2009. do isplate,

- na iznos od 13,71 EUR od 15.07.2009. do isplate,

- na iznos od 11,29 EUR od 15.08.2009. do isplate,

- na iznos od 13,94 EUR od 12.09.2009. do isplate,

- na iznos od 11,38 EUR od 14.10.2009. do isplate,

- na iznos od 13,08 EUR od 14.11.2009. do isplate,

- na iznos od 12,44 EUR od 15.12.2009. do isplate,

- na iznos od 16,71 EUR od 16.01.2010. do isplate,

- na iznos od 18,99 EUR od 13.02.2010. do isplate,

- na iznos od 18,34 EUR od 13.03.2010. do isplate,

- na iznos od 20,49 EUR od 14.04.2010. do isplate,

- na iznos od 24,61 EUR od 14.05.2010. do isplate,

- na iznos od 28,04 EUR od 12.06.2010. do isplate,

- na iznos od 33,60 EUR od 15.07.2010. do isplate,

- na iznos od 30,67 EUR od 14.08.2010. do isplate,

- na iznos od 41,02 EUR od 15.09.2010. do isplate,

- na iznos od 35,63 EUR od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 37,54 EUR od 13.11.2010. do isplate,

- na iznos od 43,84 EUR od 15.12.2010. do isplate,

- na iznos od 47,14 EUR od 15.01.2011. do isplate,

- na iznos od 41,53 EUR od 15.02.2011. do isplate,

- na iznos od 44,43 EUR od 11.03.2011. do isplate,

- na iznos od 40,68 EUR od 11.04.2011. do isplate,

- na iznos od 49,38 EUR od 12.05.2011. do isplate,

- na iznos od 56,44 EUR od 11.06.2011. do isplate,

- na iznos od 63,36 EUR od 13.07.2011. do isplate,

- na iznos od 95,35 EUR od 12.08.2011. do isplate,

- na iznos od 60,43 EUR od 11.09.2011. do isplate,

- na iznos od 56,30 EUR od 13.10.2011. do isplate,

- na iznos od 56,32 EUR od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos od 56,86 EUR od 15.12.2011. do isplate,

- na iznos od 62,24 EUR od 14.01.2012. do isplate,

- na iznos od 63,62 EUR od 11.02.2012. do isplate,

- na iznos od 63,62 EUR od 14.03.2012. do isplate,

- na iznos od 62,00 EUR od 14.04.2012. do isplate,

- na iznos od 63,08 EUR od 12.05.2012. do isplate,

- na iznos od 64,47 EUR od 14.06.2012. do isplate,

- na iznos od 62,65 EUR od 12.07.2012. do isplate,

- na iznos od 62,99 EUR od 14.08.2012. do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 13.09,2012. do isplate,

- na iznos od 61,43 EUR od 13.10.2012. do isplate,

- na iznos od 63,44 EUR od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 62,41 EUR od 15.12.2012. do isplate,

- na iznos od 62,35 EUR od 15.01.2013. do isplate,

- na iznos od 60,08 EUR od 16.02.2013. do isplate,

- na iznos od 59,91 EUR od 15.03.2013. do isplate,

- na iznos od 62,95 EUR od 13.04.2013. do isplate,

- na iznos od 57,68 EUR od 15.05.2013. do isplate,

- na iznos od 57,72 EUR od 14.06.2013. do isplate,

- na iznos od 56,35 EUR od 12.07.2013. do isplate,

- na iznos od 56,78 EUR od 16.08.2013. do isplate,

- na iznos od 58,89 EUR od 14.09.2013. do isplate,

- na iznos od 60,18 EUR od 16.10.2013. do isplate,

- na iznos od 60,90 EUR od 15.11.2013. do isplate,

- na iznos od 63,34 EUR od 14.12.2013. do isplate,

- na iznos od 60,81 EUR od 16.01.2014. do isplate,

- na iznos od 63,81 EUR od 15.02.2014. do isplate,

- na iznos od 65,14 EUR od 18.03.2014. do isplate,

- na iznos od 63,99 EUR od 15.04.2014. do isplate,

- na iznos od 61,76 EUR od 15.05.2014. do isplate,

- na iznos od 62,22 EUR od 14.06.2014. do isplate,

- na iznos od 63,62 EUR od 15.07.2014. do isplate,

- na iznos od 63,23 EUR od 18.07.2014. do isplate,

sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, naknaditi tužiteljici ĐD troškove parničnog postupka u iznosu od 1.628,57 eura (slovima: tisuću šesto dvadeset osam eura i pedeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 29.06.2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210059596 (dalje u tekstu: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.476,31 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tužiteljica se sukladno članku 1., 2. i 6. predmetnog Ugovora obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20%. Tužiteljica se navedeni iznos kredita obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru tužiteljica je u cijelosti ispunila. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Na temelju dostupnih mu podataka, tužiteljica je izvršila izračun kojim je utvrdila da je tuženik bez osnove, na temelju nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 3.205,79 EUR. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.205,79 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica, međutim, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ujedno navodi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da je sredstva kredita koristila za potrošačke svrhe. Navodi da presuda u kolektivnom sporu nema učinak prema svima da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i da su rizici sklapanja takvog ugovora tužiteljici kao razboritom potrošaču trebali biti jasni. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je uredila tužbu na način da potražuje iznos od 3.206,67 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke presude.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u izračun tečajne razlike za kredit Zagrebačke banke (list 8-13 spisa), otplatni plan (list 14-17 spisa), pregled promjene kamatnih stopa po kreditu broj 7103717368 (list 18 spisa), ugovor o kreditu (list 19- 24 spisa), podaci po kreditu (list 26-33 spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH održanog 5.03.2004. (list 43 spis), sudska praksa (list 44- 46, 51-63 i 73-135 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (list 50 spisa), sudsku praksu (list 51-63 i 73-135 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 64-71 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković (list 151-157 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 174 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu ZPP-a), sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Nesporno je da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu kako je naznačeno u točki 1. obrazloženja te da je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredba o valutnoj klauzuli.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li nastupila zastara utuženog iznosa. Također, sporno je jesu li ugovorne odredbe bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništavim odredbama.

8. Čitanjem ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 29. lipnja 2007. zaključenog između tuženika kao kreditora i tuženice kao korisnika kredita utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužiteljici na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.476,31 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kao i da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima od 248,68 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan (čl. 6. Ugovora).

9. U odnosu na pitanje nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

1) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

2) Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

3) Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

4) Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

5) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

6) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Prema odredbi čl. 502c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

13. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

14. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu te je u tom slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, jasna i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo i da su tužitelju obrazloženi rizici ugovaranja valutne klauzule u koju svrhu je predložio saslušanje tužiteljice.

16. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je navela da se tijekom 2007. godine odlučila za kupnju osobnog automobila koji joj je trebao za potrebe odlaska na posao budući je do posla imala oko 40 km. I tada je živjela u [adresa] kod [adresa], a radila je u [adresa] kod [adresa]. S obzirom da nije imala gotovine, otišla je u autokuću u [adresa] gdje su joj ponudili sklapanje ugovora o kreditu u Zagrebačkoj banci. Automobil marke Renaul Clio koštao je oko 74.000,00 kuna, a početna rata kredita bila je 1.050,00 kn. Već nakon par mjeseci rata kredita počela je rasti. Nekoliko je puta zvala banku i raspitivala se o razlozima rasta i što može učiniti na što joj je rečeno da nema mjesta panici, da je to normalno. Kroz razdoblje otplate, rata kredita narasla je na oko 1.900,00 kn. Takvu ratu kredita je jedva otplaćivala, to joj je bio prvi kredit koji je u životu podigla, cijeli kredit je otplatila sama. Odlučila se sklopiti ugovor o kreditu u valuti CHF jer su joj u autokući rekli da je to najpovoljniji kredit. Sve vezano za sklapanje kredita obavljala je autokuća, ne može se sjetiti je li prilikom potpisivanja ugovora o kreditu išla u bank ili je i to bilo u autokući. Nitko joj nije objašnjavao značenje termina valutna klauzula niti razmjere ugovorene promjenjive kamatne stope. Kao laik znala je otprilike što znači promjenjiva kamatna stopa u odnosu na fiksnu kamatnu stopu, tumačila je to na način da kada bi tečaj rastao kamata bi padala, a što nije bio slučaj prilikom otplate ovog kredita. Tužiteljica je u svom iskazu također navela da ju nitko iz banke nije pozivao na dodatne razgovore i eventualno sklapanje aneksa ugovora već su ju samo obavještavali da se kamatna stopa podigla. U vrijeme otplate kredita nije imala otvoren obrt niti je bila direktor odnosno osnivač d.o.o. ili d.d. Vozilo koje je bilo predmet ugovora o kreditu služilo je isključivo za osobne potrebe. Nije joj nitko pojašnjavao niti objašnjavao moguće rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika međutim javni bilježnik joj nije pojašnjavao ugovorne odredbe, ovjera je trajala doslovno minutu.

17. Sud je ocijenio iskaz tužiteljice istinit, životno logičan i uvjerljiv te ga kao takvog prihvatio u cijelosti. Iz iskaza tužiteljice sud je zaključio da je ugovor o kreditu tužiteljica zaključila radi kupnje vozila koje je joj je služilo za vlastite potrebe, da nema obrt niti je osnivač trgovačkog društva, stoga da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, sud je utvrdio da je sve relevantno za ugovor rješavala autokuća, da tužiteljica nije imala mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbama kredita niti joj je itko objašnjavao rizike ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Također, s obzirom da tužiteljica prije zaključenja ugovora o kreditu nije niti bila u banci tuženika, stranke nisu pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu niti je tuženik upozorio tužiteljicu na rizike sklapanja takvog ugovora, a iz iskaza proizlazi da to nije učinio niti javni bilježnik.

18. Slijedom navedenog, tuženik niti izvođenjem predloženog dokaza nije uspio dokazati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, odnosno, da su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

19. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je vezan spomenutom kolektivnom tužbom, odnosno, odlukom Visokog trgovačkog suda, kao što je to ranije obrazloženo, te nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužiteljici kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

20. Iz toga nadalje proizlazi da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

21. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijsko vještačenje d.o.o., a zadatak vještaka bio je izvršiti izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate ugovora o kreditu i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 29. lipnja 2007. te da vještakinja prilikom izračuna utvrdi i eventualne negativne razlike odnosno razdoblje kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog i da te eventualne negativne razlike prikaže u mjesečnim iznosima.

22. Iz nalaza vještaka Petre Blašković proizlazi da je ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.206,67 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 3,23 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom ispate kredita, iznosi 3.203,44 EUR.

23. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, već je tuženik i nadalje osporavao osnovu potraživanja tužiteljice te isticao da ako sud nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan je u obzir uzeti i iznose odnosno razdoblje kada je tužiteljica plaćala manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

24. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo. U odnosu na navode tuženika da se u obzir trebaju uzeti i iznosi pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužiteljici (tzv. negativne razlike), treba reći da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu čl. 323. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora (to jest u ovom slučaju ugovorne odredbe). Kao što je naprijed već rečeno, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužiteljica manje platila zbog pada tečaja. Stoga sud, koji odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP), ne može odlučivati o zahtjevu tuženika koji nije niti postavljen tijekom postupka. Isto tako, tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor prijeboja pa ne može biti izvršen niti prijeboj s tražbinom tužiteljice budući da prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

25. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

26. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

27. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

28. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim te je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. I izreke presude.

29. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

30. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Na temelju čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđen je trošak i to na ime sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 26. svibnja 2023. i 29. travnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife (2x100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima održanim 6. ožujka 2024. i 22. svibnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife (2x100 bodova) što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za iznos PDV-a od 25% iznosi 1.250,00 eura. Tužiteljici je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,57 eura prema Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.), kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura pa je tužiteljici ukupno odmjeren trošak u iznosu od 1.628,57 eura.

32. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Sutkinja

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku