REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 109 P-3477/2021-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Lovrinov, kao sucu pojedincu, po prijedlogu sudske savjetnice Stanke Ružević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 17. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 1. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Tužena CROATIA OSIGURANJE d.d. dužna je tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnja služba Zagreb, Mihanovićeva 3. isplatiti iznos od 17.870,68 kn s kamatama koje na taj iznos teku od dana podizanja tužbe do isplate a obračunavaju se u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je njegov osiguranik ozlijeđen u prometnoj nesreći dana 17.10.1987. koju je skrivio osiguranik tuženika. Na temelju zadobivenih ozljeda osiguraniku tužitelja rješenjem HZMO broj IN-28919 od 24. prosinca 1992. priznato je pravo na invalidsku mirovinu. Navodi da je za razdoblje od 1. kolovoza 2018. do 30. studenog 2020. isplatio s osnova invalidske mirovine ukupno 9.300,09 EUR (=70.071,54 kn, fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7.53450 kn), a koji iznos predstavlja štetu tužitelju, dok od tuženika potražuje iznos od 4.650,05 EUR (=35.035,77 kn), s obzirom da je uzrok invalidnosti 50 % ozljeda na radu. Tužitelj ističe da je tuženika je pozvao na isplatu naknade nastale štete, no isti namirio samo dio štete stoga tužitelj traži donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju plati daljnji iznos od 2.371,55 EUR (=17.870,68 kn) sa zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor stvarne nenadležnosti te čini nespornim nastanak štetnog događaja te odgovornost strankog vozila za predmetnu prometnu nesreću te uzročno-posljedičnu vezu umirovljenja sa prometnom nesrećom u iznosu od 50 %. S druge strane tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da bi osiguranik tužitelja, uzevši u obzir dob, s navršenih 65 godina života ostvario pravo na starosnu mirovinu (prije isplate mirovine za dio utuženog razdoblja) te da bi tužitelj po redovnom tijeku stvari imao obvezu isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu. Ističe da je tužitelju isplatio iznos od 2.278,20 EUR (=17.165,09 kn). Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Pročitano je presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici (list 3-5 spisa), rješenje prednika tužitelja (list 6-7 spisa), obrazac invalidske komisije (list 8-11 spisa), obračun isplata (list 12 spisa), zahtjev za naknadu štete (list 13 spisa), obavijest o isplati štete (list 14 spisa) te je priklopljen spis tužitelja IN-28919.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu 50 % iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u razdoblju od 1. kolovoza 2018. do 30. studenog 2020. svom osiguraniku kojem je ista priznata zbog ozljeda koje je zadobio u prometnoj nesreći, a koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika.
6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je ovaj sud stvarno nadležan odlučivati u ovoj pravnoj stvari.
7. Odredbom čl. 34. st. 1. toč. 9. ZPP-a, propisano je da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju i u sporovima radi naplate regresnih zahtjeva iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. Kako se u konkretnom slučaju radi se o sporu između pravnih osoba radi naplate regresnih zahtjeva iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, to je na temelju odredbe čl. 34. st. 1. toč. 9. ZPP-a, za postupanje u ovom predmetu stvarno nadležan općinski sud, stoga je prigovor stvarne nenadležnosti tuženika, odbijen kao neosnovan.
8. Sukladno čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 102/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, temeljem st. 2. toč. 1. istog čl. naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu. Sukladno čl. 164. st. 1. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.
9. Međutim odredba čl. 27. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Temeljem st. 2. istog čl. stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Nadalje, temeljem st. 3. istog čl. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
10. Za rješenje ovog spora potrebno je utvrditi da li su mjerodavne odredbe ZMO- a ili ZOOP-a.
11. Odlučujući o reviziji u predmetu poslovni broj Rev-12/22 rješenjem od 12. siječnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje izraženo već i u ranijim odlukama Rev-x-388/2018 i Rev-5292/2019, da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nesreće).
12. U odnosu na prigovor tuženika da bi osiguranik tužitelja tijekom dijela utuženog razdoblja imao zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu pa da bi tužitelj (da nije došlo do štetnog događaja) bio u obvezi istoj isplaćivati mirovinu i da u tom smislu tužitelju nije nastala šteta, treba reći da čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO-a, koji je bio na snazi u trenutku kad je tužitelj vršio isplate svakog pojedinog iznosa mirovine svojoj osiguranici, propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u pogledu novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, odnosno u pogledu novčanih davanja koja su isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarenje prava na starosnu mirovinu. Dakle, u slučaju primjene odredbi ZOMO-a, okolnost da je osiguranik tužitelja ispunio uvjete za starosnu mirovinu ne bi bila odlučna pa bi tuženik bio u obvezi tužitelju isplatiti ukupan iznos koji je tužitelj svojem osiguraniku isplatio na ime invalidske mirovine. Međutim, navedeno nije odlučno pri donošenju odluke u ovom postupku jer se, kao što je već rečeno, u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe ZOOP-a.
13. Stoga, kako tužitelj potražuje naknadu štete za isplaćenu invalidsku mirovinu za razdoblje od 1. kolovoza 2018. do 30. studenog 2020. u koje vrijeme je na snazi bila citirana odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a temeljem koje je tužitelj od tuženika ovlašten potraživati iznos u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je tužitelj dužan dokazati da postoji razlika invalidske mirovine u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a, odnosno da bi invalidska mirovina njegovog osiguranika u slučaju povrede na radu bila manja od one utvrđene rješenjem prednika tužitelja broj IN- 28919 od 24. prosinca 1992. Budući tužitelj na te okolnosti nije predložio izvođenje dokaza sukladno čl. 221.a ZPP-a nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a niti u kojoj visini pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
14. Važno je napomenuti da je tuženik tijekom postupka predlagao provođenje financijskog vještačenja. Prvotno treba reći da se teret dokazivanja visine štete koja bi predmetnim isplatama eventualno nastala tužitelju ne nalazi na strani tuženika. Također, treba uputiti da u ovom postupku u svakom slučaju ne bi bilo mjesta provođenju financijskog vještačenja jer se radi o naknadi štete zbog isplate invalidske mirovine u dijelu u kojem je ista priznata s osnove ozljede na radu pa stoga šteta, kao što je već rečeno nije nastala. Tuženik je financijsko vještačenje predlagao na okolnost utvrđenja eventualne razlike između invalidske i starosne mirovine koju bi ostvario osiguranik tužitelja, no kao što je već rečeno, eventualno postojanje takve razlike nije od utjecaja na odluku u ovom predmetu.
15. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.
16. Utuženi iznosi preračunati su u službenu valutu euro temeljem čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22 i 88/22).
17. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 1. srpnja 2025.
Sutkinja:
Ana Lovrinov
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju
2. tuženiku
