UsI-2934/2024-13
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Lidiji Trogrlić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja „Ando“ d. o. o. u stečaju (OIB: 03882313387), sa sjedištem u [adresa], zastupanog po stečajnom upravitelju NČ iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 2. lipnja 2025. u odsutnosti uredno pozvanih zastupnika tužitelja i tuženika, 1. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/22-01/287, URBROJ: 513-04-22-2 od 5. prosinca 2022. kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je pravovremeno 24. siječnja 2023. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, nakon čega je spis 27. studenoga 2023. delegiran ovom sudu. Njome je on osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-01/287, URBROJ: 513- 04-22-2 od 5. prosinca 2022. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da mu je utvrđena obveza PDV-a za 2016. u iznosu od 906.570,30 kuna s kamatama u iznosu od 302.005,84 kuna. Tvrdi da je tuženik ocijenio da je u konkretnom predmetu nesporno riječ o trostranom poslu, koji je kao takav iskazan na izdanim računima kao porezno oslobođenje, a da je, s druge strane, tijelo prvog stupnja ocijenilo da ovdje nije riječ o trostranom poslu iz članka 10. ZoPDV-a i članka 32. PoPDV-a. Tvrdi i da je potonje porezno tijelo zauzelo stav da o trostranom poslu može biti riječ ako u poslovnoj transakciji sudjeluju tri porezna obveznika iz tri države članice EU-a i gdje imamo tri isporuke, a samo jedan prijevoz dobara. Ono je, tvrdi, ocijenilo da to ovdje nije situacija, budući da dobra iz analiziranih računa nisu završavala u zemlji zadnjeg kupca u Njemačkoj, već u Švedskoj. Smatra da mu je izrečena kazna u vidu naplate porezne obveze zbog eventualno nepravilnog knjiženja, a da je izostalo utvrditi je li krajnji kupac ispunio poreznu obvezu radi poštivanja temeljenog načela zabrane dvostrukog oporezivanja. Istaknuo je da nije pravilan zaključak tuženika da presude sudova EU nisu obvezujuće i da je riječ o primjeni podrednog izvora prava i da je na konkretni porezno-pravni odnos trebalo izravno primijeniti tuzemne materijalne propise kojima je uređeno oporezivanje PDV-a. Istaknuo je i da je riječ o robi koja je nabavljena od dobavljača iz Slovenije (Slowatch), da je kupac robe MHC Margarete Hempel Consalting iz Berlina, Njemačka, a da je mjesto isporuke robe po analiziranim izlaznim računima Molineux Spedition AB iz Stockholma, Švedska; da je roba izravno prevezena od dobavljača u Sloveniji do Švedske; da je riječ o isporuci dobara unutar EU-a za koje vrijedi načelo zabrane dvostrukog oporezivanja; da u situaciji kada je PDV na navedenu robu plaćen u državi isporuke, tada smatra nema pretpostavki da se isti PDV naplati i njemu kao poreznom obvezniku; da se prema članku 27. ZoPDV- a mjestom stjecanja dobara unutar EU-a smatra mjesto gdje završava otprema ili prijevoz dobara stjecatelju; da u konkretnom predmetu nisu ispunjeni uvjeti za oporezivanje iz članka 4. ZoPDV-a, s obzirom na to da nema isporuke dobara u Republici Hrvatskoj, već je ona obavljena u drugoj državi članici EU-a i s obzirom na to da isporuka nije ni obavljena iz Republike Hrvatske te da je porezno tijelo bilo dužno, ako je ocijenilo da nije riječ o trostranom poslu, ispitati je li on oslobođen plaćanja PDV- a u slučaju isporuka u nizu (tzv. lančanih transakcija) u smislu odluka suda EU iz predmeta C-146/05 i C-580/16. Smatra da ga je trebalo osloboditi plaćanja PDV-a u smislu članka 41. ZoPDV-a; da je tuženik pogrešno protumačio odredbe članka 27. stavka 1. i 4. u vezi s člankom 89. ZoPDV-a, da je on u cijelosti postupio prema tim zakonskim odredbama i u zbirnoj prijavi PDV-a naznačio PDV identifikacijski broj stjecatelja u drugoj državi; da u tom smislu nije ključno je li roba završila u Njemačko ili Švedskoj, već je li PDV plaćen u drugoj državi članici EU-a te da je porezni obveznik u smislu članka 41. ZoPDV-a koji traži porezno oslobođenje dužan prikladnim dokazom (računom, otpremnicom, prijevoznom ispravom ili drugim dokumentom dokazati da je roba isporučena ili prevezena u drugu državu članicu EU-a a odnosi se na otpremu ili prijevoz dobara navedenih u računu. Zaključio je da je pogrešan pravni pristup i stajalište poreznog tijela da samo činjenica što eventualno konkretna isporuka ne udovoljava uvjetima trostranog posla predstavlja razlog i osnovu za oporezivanje isporuke PDV-om i zbog toga pristupa ono nije ni utvrđivalo sve ključne činjenice pa i one koje idu u prilog poreznom obvezniku u smislu članka 6. OPZ-a. Stoga je zatražio poništiti osporeno rješenje.
2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za suzbijanje poreznih prijevara KLASA: UP/I-471-02/21-01/267, URBROJ: 513-07-01-22-14 od 8. lipnja 2022., a kojim mu je utvrđena manje obračunati porez na dodanu vrijednost (ili skraćeno: PDV) za 2016. u iznosu od 906.570,30 kuna sa zateznim kamatama u iznosu od 302.005,84 kuna.
3. U dokaznom postupku čitan je spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I- 471-02/21-01/267, koji je zaprimljen uz odgovor na tužbu.
3.1. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.
4. Stranke nisu popisale troškove upravnog spora.
5. Ocjenom svakoga pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka poreznih tijela, koje su donijete u postupku poreznog nadzora, a u kojem je tužitelju utvrđen manje obračunati PDV za 2016. u iznosu od 906.570,30 kuna sa zateznim kamatama u iznosu od 302.005,84 kuna. Manje obračunati PDV mu je utvrđen na temelju odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13. i 143/14., u daljnjem tekstu: ZoPDV) i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14 i 130/15., u daljnjem tekstu: PoPDV). O nadzoru je 6. svibnja 2022. sačinjen zapisnik KLASA: 471-02/21- 01/267, URBROJ: 513-07-01-22-12 (Zapisnik o nadzoru), protiv kojeg je porezni obveznik 2. lipnja 2022. izjavio prigovor koji nije prihvaćen, već je donijeto porezno rješenje. Valja primijetiti da su tužbeni navodi gotovi isti onima sadržanim u žalbi, koju je porezni obveznik 11. veljače 2022. izjavio protiv prvostupanjskog poreznog rješenja. Nije sporno ni da su ti navodi, suštinski, isti onima koje je on istaknuo u prigovoru protiv Zapisnika o nadzoru.
7. Nije, u biti, sporno da je tužitelj u 2016. ispostavljao račune kupcu MHC Margarete Hempel Consalting iz Berlina, Njemačka, a da je isporuka po tim računima izvršena prema Molineux Spedition AB iz Stockholma, Švedska; da je roba izravno prevezena od dobavljača u Sloveniji do Švedske. Nije, u biti, sporno niti da je porezni obveznik, tužitelj primio račun od dobavljača Slowatch iz Slovenije, na kojima je naznačeno da je riječ o trostranom poslu i da je na temelju toga bio ospobođen plaćanja PDV-a te da je on izdao račune prema kupcu MHC Margarete Hempel Consulting.
7.1. Nije sporno ni da je porezno tijelo utvrdilo tužitelju manje obračunati PDV, s obzirom na to da su dobra iz transakcija unutar trostranog posla nisu završile kod krajnjeg kupca MHC Margarete Hempel Consalting kojem su izdani računi, već kod treće osobe Molineux Spedition AB iz Stockholma.
7.2. Može se zaključiti da porezno tijelo, osim navedene okolnosti, nije osporilo tužitelju ispunjenje preostalih kumulativno propisanih uvjeta za odbitak pretporeza.
8. Pokazalo se spornim je li tužitelj u izloženim, u biti, nespornim činjenicama trebao biti obvezan na plaćanje PDV-a u nesporno utvrđenoj visini. Tužitelj smatra i da će opisanim postupanjem poreznih tijela doći do dvostrukog plaćanja PDV-a za istu robu na području Europske unije.
9. Opći porezni zakon („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., u daljnjem tekstu: OPZ) uređuje porezni odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima na općenitijoj razini, ako posebnim zakonima o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije uređeno drukčije i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava. Te odredbe valja primijeniti i u konkretnom porezno-pravnom odnosu.
9.1. Porezno tijelo je dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno- pravnog odnosa te je dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, s time da ono određuje koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu (članak 6. stavak 1. i 2. OPZ-a).
9.2. Prema članku 11. OPZ-a porezne činjenice utvrđuju se prema njihovoj gospodarskoj biti (stavak 1.), a ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, porezno tijelo utvrdit će poreznu obvezu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza (stavak 2.).
9.3. Porezni obveznici dužni su izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza (članak 62. stavak 1. OPZ-a).
9.4. Prema regulaciji članka 66. OPZ-a, knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno, a primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.); bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.) i smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, s time da je vjerodostojna isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 3.).
9.5. Vezano za dokazivanje u poreznom postupku, porezno tijelo snosi teret dokaza za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez na temelju odredbi članka 88. OPZ-a.
9.6. Oporezivanje se temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s člancima 62. do 67. toga zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost prema članku 89. OPZ-a.
10. Prema odredbi članka 4. stavka 1. ZoPDV-a predmet oporezivanja PDV-om je: 1. isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav i 2. stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu: a) porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. toga zakona, b) u slučaju novih prijevoznih sredstava, porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja PDV-om u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom a) i b) toga zakona ili bilo koja druga osoba koja nije porezni obveznik, c) u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama, ako se trošarina na stjecanje unutar Europske unije obračunava u tuzemstvu u skladu sa propisima koji uređuju trošarine, porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja PDV- om, u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkama a) i b) toga zakona
10.1. Regulacijom članka 10. stavka 1. ZoPDV-a propisano je da se "trostranim poslom" u smislu toga zakona smatra transakcija koju tri porezna obveznika iz tri različite države članice zaključe za ista dobra koja su prevezena ili otpremljena od prvog isporučitelja neposredno posljednjem kupcu te kada su ispunjeni uvjeti za oslobođenje iz stavka 2. toga članka, s time da se navedeno primjenjuje i kada je posljednji kupac pravna osoba koja nije porezni obveznik, a registrirana je za potrebe PDV-a. Prema regulaciji stavka 2. toga članka stjecanje dobara unutar Europske unije koje je u skladu s člankom 27. stavkom 1. toga zakona obavljeno u tuzemstvu oslobođeno je PDV-a pod sljedećim uvjetima: a) porezni obveznik (stjecatelj) nema sjedište ili prebivalište i nije registriran za potrebe PDV-a u tuzemstvu, ali je na području Europske unije u nekoj drugoj državi članici registriran za potrebe PDV-a, b) stjecanje dobara obavljeno je u svrhu daljnje isporuke dobara koju obavlja porezni obveznik (stjecatelj) iz točke a) ovoga stavka u tuzemstvu, c) stečena dobra izravno se otpremaju ili prevoze iz druge države članice u kojoj porezni obveznik iz točke a) ovoga stavka nije registriran za potrebe PDV-a primatelju daljnje isporuke, d) primatelj daljnje isporuke dobara je porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, a registrirana je za potrebe PDV-a u tuzemstvu, e) primatelj iz točke d) ovoga stavka plaća PDV prema stavku 4. ovoga toga članka. Ako se primjenjuje oslobođenje u smislu stavka 2. toga članka, tada račun mora uz podatke iz članka 79. stavka 1. toga zakona sadržavati i sljedeće podatke: a) poziv na odredbe članka 141. Direktive Vijeća 2006/112/EZ te napomenu prijenos porezne obveze, b) PDV identifikacijski broj pod kojim je porezni obveznik (stjecatelj) obavio stjecanje unutar Europske unije i daljnju isporuku dobara, c) PDV identifikacijski broj primatelja isporuke (članak 10. stavak 3. ZoPDV-a). Prema stavku 4. toga članka kod trostranog posla primatelj oporezive isporuke dobara obvezan je platiti PDV ako su ispunjeni uvjeti iz stavaka 2. i 3. toga članka.
10.2. U skladu s člankom 41. stavkom 1. točkom a) ZoPDV-a PDV-a su oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj drugoj državi članici.
10.3. Odredbom članka 85. stavkom 1. ZoPDV-a je propisano da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV- a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.
10.4. Prema regulaciji članka 32. PoPDV-a porezni obveznik može primijeniti pojednostavljenje u slučaju iz članka 10. stavka 2. ZoPDV-a ako se radi o trostranom poslu (stavak 1.), s time da se trostranim poslom smatra se posao u kojem: a) sudjeluju tri porezna obveznika i radi se o isporuci istih dobara koja su otpremljena ili prevezena izravno od prvog isporučitelja posljednjem kupcu iz jedne države članice u drugu, b) osobe koje sudjeluju su registrirane za potrebe PDV-a u tri različite države članice, c) prvi kupac nije registriran za potrebe PDV-a u državi članici drugog, odnosno posljednjeg kupca i on koristi isti porezni identifikacijski broj koji je dao isporučitelju i drugom kupcu, d) je isporučitelj ili prvi kupac ili druga osoba za njihov račun otpremio ili prevezao dobra, e) drugi, odnosno posljednji kupac koristi PDV identifikacijski broj koji mu je dodijelila država članica u kojoj završava otprema ili prijevoz dobara, f) drugi, odnosno posljednji kupac je obveznik plaćanja PDV-a (stavak 2.). Prema stavku 3. toga članka ako su uvjeti iz stavka 2. toga članka ispunjeni, prvi kupac oslobođen je plaćanja PDV-a na stjecanje dobara iz druge države članice.
11. Sud, ponajprije, ističe da je točno da pravna shvaćanja suda EU-a, kao dio europske pravne stečevine, imaju obvezujući učinak pri tumačenju tuzemnih propisa država članica EU-a pa i vezano za oporezivanje PDV-om u svakoj državi članici te da one ne služe samo popunjavanju pravnih praznina u situaciji kada nacionalni propisi nisu dovoljni za rješavanje konkretnog predmeta. Sud smatra i da su zauzeta pravna shvaćanja i ocjene Ustavnog suda obvezujuća pri postupanju upravnih sudova i javnopravnih tijela, kada ona rješavaju porezno-upravne stvari.
12. Međutim, analizirajući potanko sadržaj tužbenih navoda može se zaključiti da tužitelj, osim iznošenja općenitih pravnih stajališta i ocjena Suda EU koja nisu primjenjiva u konkretnom porezno-pravnom odnosu, u biti, nije (konkretno) osporio ključna činjenična utvrđenja poreznog tijela koja proizlaze iz zapisnika o poreznom nadzoru i njegovih priloga te detaljnu i podrobnu ocjenu svakog pojedinog dokaza koje je ono detaljno analiziralo u kontekstu i dovodeći ih u vezu međusobno i u njihovoj ukupnosti. Sud mora primijetiti da se tužbeni navodi svode, u biti, na iznošenje ne potkrijepljenih tvrdnji koje nemaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom poreznog nadzora ali i na tvrdnje koje tužitelj nije dokazao predloživši sudu izvođenje konkretnih i prikladnih dokaza u cilju utvrđenja suprotnoga.
13. Izvršene poslovne transakcije nemaju porezni tretman propisan za trostrani posao, jer nisu ispunjene kumulativno propisane pretpostavke iz članka 10. stavka 1. ZoPDV-a i članka 32. stavka 2. PoPDV-a. Tužitelj je, u biti, vršio isporuke prema ino kupcima, koristeći porezno oslobođenje prema članku 41. stavku 1. točki a) ZoPDV-a, iako nije bila riječ o isporuci između prodavatelja (tužitelja) i krajnjeg kupca, već o transakcijama u nizu, pri čemu nije moguće koristiti porezno oslobođenje, niti je bitna ispostava računa u nizu. Naime, kada je riječ o transakcijama u nizu, premda dolazi do stvarne otpreme robe između isporučitelja i drugog kupca, nije riječ o situaciji poreznog oslobođenja propisanoj u članku 41. stavku 1. točki a) ZPDV-a. S obzirom da je u takvom slučaju došlo do stvarne isporuke robe, ocjenjuju se da je riječ o tuzemnoj isporuci u smislu članka 4. stavka 1. ZPDV-a, na koju se plaća PDV, a u svezi članka 12. ZPDV-a, koji mjestom isporuke dobara bez prijevoza tj. mjestom isporuke dobara koja se ne otpremaju niti prevoze smatra mjesto gdje se dobra nalaze u trenutku isporuke.
14. Sud smatra i da nije osnovano pravno stajalište i ocjena da bi u situaciji naplate utvrđenog mu PDV-a bila riječ o dvostrukom opterećenju PDV-om za istu robu unutar Europske unije. Valja skrenuti pozornost da je jedna pravna osnova oporezivanja robe nemogućnost korištenja pretporeza od stjecanja dobara iz Europske unije od prvog kupca (ovdje je to tužitelj, jer roba nije fizički isporučena njemu kao prvom kupcu), a druga osnova oporezivanja je kod izdavanja računa prvog kupca (tužitelja) nekom sasvim trećem kupcu u Švedskoj koji nije bio dio trostranog posla. U potonjoj situaciji riječ je o transakciji koja se oporezuje PDV-om u Švedskoj.
15. Valja skrenuti pozornost tužitelju i da zakonski uvjeti za odbitak pretporeza moraju biti kumulativno ispunjeni, pa neispunjenje samo jednoga od njih dovodi do gubitka toga prava poreznog obveznika. Sud ocjenjuje i da sudska praksa, na kojoj je utemeljio svoje navode i pravne ocjene, nije primjenjiva na konkretan porezno-pravni odnos.
16. U izloženom sud smatra da je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom normi ZoPDV-a i PoPDV-a, tužitelja obvezalo platiti PDV-a u, jer on nije ispunjavao kumulativno propisane uvjete za odbitak pretporeza za analizirane isporuke i isporučena dobra, a osporena rješenja sadrže jasne, dostatne i obrazložene razloge rješavanja upravne stvari koji imaju uporište u činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka pa i vezano za ocjenu navoda poreznog obveznika. S tim u vezi nisu povrijeđene odredbe članka 6. stavka 2., članka 9. stavka 1. i 2., članka 78., članka 98. stavka 5. OPZ-a te članka 8., 9., 47., 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUP), a ni ikakav osnovna načela porezno-upravnog postupka.
17. Stoga, a budući da su osporene odluke zakonite i budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.
U Splitu 1. srpnja 2025.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 1. i 6., članak 127. ZUS-a).
DNA:
- stečajnom upravitelju tužitelja NČ iz [adresa],
- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, a spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-471-02/21-01/267 vratiti nakon pravomoćnosti presude,
- u spis.
