REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-717/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic i Poparić j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Karla Muića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika NM, odvjetničkog vježbenika, dana 01. srpnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 50404607-5103259415, od 17. studenog 2006., sklopljenog od tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora te tužiteljice CM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,800% (jedan cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora, te da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.
II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 346,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.11. 2006. do isplate,
te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.07.2025. do isplate,
s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi od 04.02.2025. tužiteljica navodi da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita sklopili su 17. studenog 2006. godine Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607-5103259415 (dalje u tekstu- „Ugovor o kreditu“). Odredbom članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu određeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,800 % (jedan cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto kuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Tužiteljici je 17. studenog 2006. naplaćena, sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, navedena jednokratna naknada (za obradu kredita) u iznosu od 346,41 EUR (2.610,00 kn). Nakon sklapanja Ugovora o kreditu, tužiteljica je promijenila prezime, a isto sada glasi:
CM. Ugovor o kreditu sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjim odredbama tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u gore navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, a iz navedenih odredbi ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ta naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Nadalje, na temelju gornjih odredbi Ugovora o kreditu samo je jedna ugovorna strana – tuženik, odredila iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a takav je način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužiteljicu, kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega su takve odredbe ugovora, protivne načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetne. Prema odredbi članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje – „ZZP“), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a). Zaključno, odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima određeno je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik od tužiteljice, na temelju sklopljenog ugovora o kreditu, mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu “ulaznu” jednokratnu naknadu. Člankom 323. st. 1. (važećeg) Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu – „ZOO“), propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, odredbom članka 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka ZOO-a određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a).
2. S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužiteljica u ovom postupku potražuje od tuženika (kao nepoštenog stjecatelja) isplatu (povrat) isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 346,41 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 18. studenog 2006. do isplate. Slijedom navedenog, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:
''I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 50404607-5103259415, od 17. studenog 2006., sklopljenog od tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora te tužiteljice CM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,800% (jedan cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 346,41 EUR, sa zateznim kamatama prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku na navedeni iznos od 18. studenog 2006. do isplate, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.''
3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 24.03.2025. navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,800 % od iznosa kredita (točka I. tužbenog zahtjeva), dok s te osnove zahtijeva isplatu iznosa od 346,41 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18. studenog 2006. godine pa do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva). Tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.673,42 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 346,41 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka jasno zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 346,41 eura.
4. Tuženik, a u odnosu na status tužiteljice kao potrošača, nastavno na neprimjenu utvrđenja iz kolektivnog spora, opreza radi ističe i da je odredom članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
5. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,800 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koja je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Tuženik predlaže na tu okolnost saslušanje djelatnika banke. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Gotovinski krediti bilo navedeno da se predmetna naknada naplaćuje u visini od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.
6. Nadalje, tuženik dodaje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,80 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,800 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 2.610,00 kn.
7. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Zbog činjenice da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ĐM prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
8. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (AM protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.
9. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.
10. Tuženik, a u odnosu na pojedinačno pregovaranje, navodi da iako je u letku Gotovinski krediti navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,00 % od iznosa odobrenog kredita, a kao što je to i propisano u Izvatku iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, korisnik kredita je ispregovarao sniženje naknade za obradu kredita na 1,800 % od iznosa odobrenog kredita. Naime, korisnik kredita je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od djelatnika tuženika zatražio sniženje naknade za obradu kredita te je tuženik predmetnom zahtjevu i udovoljio. Dakle korisnik kredita i tuženik su pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03.
11. Tuženik smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.
12. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3.; 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.
13. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 17. studenog 2006. godine. Naime, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. godine navodi: „Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“ Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 18. studenog 2006. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti). Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane.
14. Tuženik navodi da u recentno objavljenom znanstvenom radu pod naslovom “Stjecanje bez osnove”, objavljenom u Godišnjaku Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu, dr. sc. LM dipl.iur., upravo razmatrajući ovaj stav VSRH-a navodi: „Pravno stajalište VSRH-a, nadalje, otvara pitanje početka tijeka zateznih kamata na ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla. Temeljem čl.29.st.1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Jasno je, stoga, da i ZOO veže početak tijeka zateznih kamata uz dospjelost tražbine. No, u pogledu zateznih kamata na ono što je stečeno bez osnove ZOO predviđa posebno pravilo, pa je tako u čl. 115. ZOO-a propisano da zatezne kamate teku od stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten odnosno od podnošenja zahtjeva ako je stjecatelj bio pošten.“ … „Doduše potrebno je naglasiti da odredba čl. 1115. ZOO-a počiva na premisi da tražbina povrata onoga što je dano bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja, odnosno davanja. U tom smislu, ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“ Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
15. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
16. Stranke su na pripremnom ročištu od 08.05.2025. suglasno navele da nije sporno da je tužiteljica dana 17.11.2006. platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 346,41 EUR, odnosno ranije 2.610,00 kn.
17. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 50404607-5103259415, od 17.11.2006. (list 6 – 9 spisa), otplatnu tablicu kredita (list 10 – 13 spisa), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 17.11.2006. do 30.06.2016. (list 14 – 27 spisa), zahtjev punomoćnika tužiteljice upućen tuženiku 07.01.2025. za dostavom dokumentacije (list 28 spisa), dopis tuženika upućen punomoćniku tužiteljice dana 28.01.2025. (list 29 – 30 spisa), Prikaz procesa obrade kredita kod tuženika za razdoblje od 2004. do 2011. godine (list 51 – 52 spisa), obračun naknade za bankarske usluge tuženika od 17.11.2006. (list 68 spisa), Izvadak iz Odluke tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 09.10.2006. (list 91 – 96 spisa) i u letak tuženika naslovljen ''Gotovinski krediti'' (list 168-170 spisa), te je sud saslušao svjedokinju JM (list 306 spisa) i tužiteljicu osobno (list 307 spisa).
18. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
19. Sud je primjenom odredbi čl.220. st. 2., čl. 221. st. 1. i čl. 292. st. 4. ZPP-a na pripremnom ročištu od 08.05.2025. odbio dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem financijskog vještačenja, jer je među strankama nesporan datum plaćanja i visina plaćene tzv. ulazne naknade.
20. Uvidom u zahtjev punomoćnika tužiteljice upućen tuženiku 07.01.2025. za dostavom dokumentacije (list 28 spisa) i u dopis tuženika upućen punomoćniku tužiteljice dana 28.01.2025. (list 29 – 30 spisa), a isto među strankama nije sporno, sud je utvrdio da se tužiteljica, zastupana po punomoćni odvjetniku, obratila tuženiku prije podnošenja tužbe u ovom predmetu sa zahtjevom za dostavu dokumentacije o predmetnom Ugovoru o kreditu, a tuženik je zahtjevu tužiteljice udovoljio, dostavljajući joj traženu dokumentaciju.
21. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607-5103259415, od 17.11.2006. (list 6 – 9 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 17.11.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607-5103259415 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren gotovinski, nenamjenski kredit za građane u iznosu od 145.000,00 kn, s rokom otplate od 96 mjeseci, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 9,550 % godišnje, promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, tj. tuženika, te da Ugovor o kreditu, u članku 10. st. 1. sadržava ovdje pobijanu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita koja odredba glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,800% (jedan cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''
22. Iako je odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, tj. tuženika, iako je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu određeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka, tj. tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, te iako je odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu određeno da će se na sve što tim Ugovorom o kreditu nije određeno primjenjivati pozitivni propisi i opći akti banke, tj. tuženika, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (odluku o kamatama i naknadama tuženika i druge opće akte tuženika) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
23. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz otplatne tablice kredita (list 10 – 13 spisa), pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 17.11.2006. do 30.06.2016. (list 14 – 27 spisa) i obračuna naknade za bankarske usluge tuženika od 17.11.2006. (list 68 spisa) da je tužiteljica dana 17.11.2006. platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.610,00 kn, odnosno 346,41 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).
24. Uvidom u letak tuženika naslovljen ''Gotovinski krediti'' (list 168-170 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, a jer iz ovog letka nije vidljivo kada je isti nastao, tj. da li prije ili nakon zaključenja predmetnog Ugovoru o kreditu dana 17.11.2006., s tim da se u ovom letku, a u odnosu na gotovinske kredite koje je tuženik nudio od 15.000,00 EUR do 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu i s kamatom od 9,55%, navodi da su korisnici kredita dužni platiti naknadu u iznosu od 2,00 %, no ne navodi se od kojeg iznosa se ovaj postotak izračunava, kao niti o kakvoj naknadi se radi i koje usluge tuženika se njome plaćaju.
25. Uvidom u Prikaz procesa obrade kredita kod tuženika za razdoblje od 2004. do 2011. godine (list 51 – 52 spisa) sud je utvrdio da je u istome dokumentu tuženik popisao radnje koje obavljaju djelatnici tuženika prilikom obrade kredita, kao i vrijeme koje im je potrebno za obavljanje ovih radnji. No, iz ovog dokumenta, a suprotno tvrdnji tuženika, ne proizlazi da bi se radilo o radnjama koje prelaze okvire redovnog i uobičajenog bankarskog poslovanja s građanstvom, a niti proizlazi da bi tuženik bilo svojim djelatnicima, bilo trećoj osobi morao posebno platiti za obavljanje ovih radnji.
26. Uvidom u Izvadak iz Odluke tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 09.10.2006. (list 91 – 96 spisa) sud je utvrdio da se u istom Izvatku iz Odluke tuženika, a u odnosu na gotovinske kredite bez jamca, navodi da ''naknada'' iznosi 2,5 % ili 2,75 %, ovisno o visini kamatne stope od 9,65% ili 9,95%, dok se u općim odredbama, u poglavlju naslovljenom ''naknada za obradu kredita'' navodi da se ova naknada plaća prilikom odobravanja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, odnosno sukladno odluci o naknadama za usluge u poslovanju s građanima, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. No, sud je obrazložio zašto se ovaj opći akt tuženika - Odluka tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe 09.10.2006. (list 91 – 96 spisa) ne primjenjuje na odnose stranaka u ovom predmetu. Osim toga, iz ovog Izvatka iz Odluke tuženika od 09.10.2006. (list 91 – 96 spisa) nije jasno koja se to usluga tuženika plaća pobijanom naknadom iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, odnosno od čega se sastoji pobijana naknada, a i iznos ove naknade propisan Odlukom tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 09.10.2006. (list 91 – 96 spisa) od 2,5 % ili 2,75 %, ovisno o visini kamatne stope različit je od iznosa naknade koji je tuženik oglasio u letku tuženika naslovljenom ''Gotovinski krediti'' (list 168-170 spisa) od 2,00 %. Također, u Odluci tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 09.10.2006. (list 91 – 96 spisa) uopće nije navedeno koliko bi iznosila naknada za kredit kao što je bio tužiteljičin – kunski, gotovinski, nenamjenski kredit bez jamaca s kamatnom stopom od 9,55% godišnje, promjenjivom.
27. Sud je sud saslušao svjedokinju JM (list 306 spisa), djelatnicu tuženika i tužiteljicu osobno (list 307 spisa), te je sud njihove iskaze analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu, kao i usporedio međusobno. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice i svjedokinje sud nalazi da su one iskazivale u bitnome međusobno suglasno, jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio vjeru.
28. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da se ona ne sjeća niti tužiteljice niti okolnosti zaključenja ovdje predmetnog Ugovora o kreditu, kao i da ona i nije imala ovlast odučiti o tome da li će klijent platiti ili ne naknadu za obradu kredita, a niti je imala ovlast odlučiti da li će klijent moći pregovarati o ovoj odredbi, da je tužiteljici naplaćena manja tzv. ulazna naknada od one koja se redovno naplaćivala, da ona ustvari ne zna pouzdano na što se odnosi ovdje tzv. ulazna naknada, tj. koje usluge banke se njome plaćaju, te da ona, kao osobni bankar tijekom studenog 2006., od tuženika nije primala nikakvu dodatnu naknadu povrh moje redovne plaće kada bi u ime tuženika sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, a niti je tuženik tijekom studenog 2006. u postupku odobravanja kredita koristio usluge nekih trećih osoba i za to im plaćao, već su sve te poslove obavljali djelatnici banke u sklopu svojih redovnih poslova i za to su primali redovnu plaću, bez ikakve posebne dodatne naknade za obradu kredita.
29. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona o pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije imala mogućnost pregovarati s bankom, već je uvjete kreditiranja mogla prihvatiti po principu ''uzmi ili ostavi'', kao i da tužiteljici nije bilo objašnjeno prije zaključenja Ugovora o kreditu na što se odnosi ta naknada, a tužiteljica je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu radila u firmi Forticar, a to je bilo generalno zastupništvo za automobile Peugeot, bila je direktor, a sredstva odobrenog kredita iskoristila je za liječenje djeteta, konkretno za odlaske na liječničke kontrole u SAD, a s dijelom sredstava je namjestila stan.
30. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobitu uvidom u Prikaz procesa obrade kredita kod tuženika za razdoblje od 2004. do 2011. godine (list 51 – 52 spisa) i iz iskaza svjedokinje JM (list 306 spisa), djelatnice tuženika, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve adekvatne dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužiteljice imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade predmetnog kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik svojom Odlukom tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 09.10.2006. (list 91 – 96 spisa) unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljičin, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.
31. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme odobravanja kredita bila zaposlena kao direktor u firmi Forticar, generalnom zastupništvu za automobile Peugeot, a sredstva odobrenog kredita iskoristila je za liječenje djeteta, konkretno za odlaske na liječničke kontrole u SAD, a s dijelom sredstava je namjestila stan, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP- a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, a sve suprotno tvrdnji tuženika, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti.
32. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava). Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, navodi da ista iznosi ''1,800% (jedan cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora'', te da se ista plaća ''prilikom isplate plasmana.''. Procjenjujući ovdje pobijanu odredbu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kredita u ovom konkretnom slučaju ugovorena upravo u iznosu od 1,8 % od iznosa kredita.
33. Neosnovano tuženik tvrdi da je tužiteljica s tuženikom mogla pregovarati o pobijanoj naknadi za obradu kredita, a da je dokaz tome činjenica da je tužiteljici naplaćena pobijana naknada u iznosu koji je manji od redovnog. Naime, po stavu ovog suda stvarni smisao pregovora bio bi ostvaren da je tužiteljica imala realnu mogućnost u pregovorima s tuženikom dogovoriti da ovdje pobijanu naknadu za obradu kredita uopće i ne plati, osobito imajući u vidu da tuženik i nije imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici izvan svojih redovnih troškova poslovanja. Kako je tuženik svojim općim aktima unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju, a što sud navodi na zaključak da je tuženik imao namjeru naplatiti ovu naknadu od svakog korisnika kredita bez iznimke, te kako iz iskaza svjedokinje JM i tužiteljice proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovaranjem s tuženikom izbjeći plaćanje ovdje pobijane naknade za obradu kredita, to je sud utvrdio da neosnovano tuženik tvrdi da je tužiteljica s tuženikom mogla pregovarati o pobijanoj naknadi za obradu kredita jer joj je naplaćena pobijana naknada u iznosu koji je manji od redovnog.
34. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ove odredbe tuženiku isplatila na ime ove naknade po čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu dana 17.11.2006. iznos od 2.610,00 kn, odnosno 346,41 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), s tim sud ponavlja da visina isplaćene naknade i datum njene isplate su među strankama nesporni, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna.
35. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu tužiteljica tuženiku isplatila dana 17.11.2006. iznos od 2.610,00 kn, odnosno 346,41 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a koji iznos je i veći od jedne početno ugovorene mjesečne rate kredita od 2.165,88 kn (a kako to proizlazi iz čl. 7. Ugovora o kreditu), odnosno relativno i apsolutno velik novčani iznos, to je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.
36. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužiteljica izvršila isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II, kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO- a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 10. st. 1., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).
37. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 04.02.2025., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.
38. Neosnovano tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužiteljica u ovom predmetu postavlja dva zahtjeva - na utvrđenje i na isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužiteljica u tužbi pravilno označila vrijednost predmeta spora.
39. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i za ovu presudu u iznosu od 66,36 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.673,42 EUR, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 03.04.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 08.05.2025. i 05.06.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 07.01.2025. (Tbr. 36/3) i za sastav podneska od 26.02.2025. (Tbr. 8/4) od po 25 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 450 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 900,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 225,00 EUR, to ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 1.224,54 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.
40. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužiteljici za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužiteljice na isto, kao i da na isto ročište nitko za tužiteljicu i nije pristupio.
41. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.
U Zagrebu, dana 01. srpnja 2025. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužiteljice - uz rješenje - nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR
2. Pun. tuženika
