Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-1165/2019-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u parničnoj stvari po tužbi tužiteljice EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Iris Šoštarić i Velimira Šoštarića, odvjetnicima u Rovinju, protiv tužene OTP banke d.d. [adresa], OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić, Vladimira Veljovića i Alana Alagića, odvjetnicima iz Pule, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 01. srpnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev iz točke II. tužbe koji glasi: "Utvrđuje se da su ništetne i bez učinka odredbe "Radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), Dodatka jedan (I) Ugovora o kreditu broj: 151109070604 (novi broj), broj: 061218227969 (stari broj), koji su tuženik i tužiteljica sklopili 19. siječnja 2016. godine, a koji je 20. siječnja 2016. godine solemnizirao Rino Zujić, javni bilježnik u Rovinju, pod brojem OV-434/16".

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 07. ožujka 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe te dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama sklopljenog 20. prosinca 2006. godine između tužiteljice DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice OTP banke d.d. (OTP banka Hrvatska d.d.) sa sjedištem u [adresa] (ranije sa sjedištem u [adresa]), OIB: 52508873833, broj ugovora: 061218227969 SN, koji je istoga dana solemnizirao Rino Zujić, javni bilježnik u Rovinju, pod brojem: OU-1606/06.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku 15 dana plati iznos 34.824,08 eura s zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do isplate, a obračunava se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.234,83 eura roku 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Dana 13. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-1165/2019 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je između tužiteljice, kao korisnice kredita, s jedne strane te OTP banka Hrvatska d.d. [adresa], kao kreditora, dana 20. prosinca 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 061218227969 SN, koji je istoga dana solemnizirao Rino Zujić, javni bilježnik u [adresa] pod brojem OU-1606/06;

- da je predmetnim ugovorom tuženik odobrio i potom isplatio ovdje tužiteljici stambeni kredit za mlade za adaptaciju obiteljske kuće u protuvrijednosti iznosa 168.700,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate;

- da je kredit isplaćen u korist tužiteljice 01. siječnja 2007. godine prema tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,601480 kuna, pa je u korist tužiteljice bilo isplaćeno 776.268,68 kuna;

- da je Ugovor o kreditu potrošački ugovor koji je unaprijed formulirala tužena kao trgovac i koji je sklopila sa tužiteljicom kao potrošačem, a da se pri tome ugovornim odredbama toga ugovora prethodno nije pregovaralo (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., odnosno čl. 81. ZZP 2003.);

- da je u čl. 3.1. i 3.3. Ugovora o kreditu ugovorena kamata odredbama koje glase: „KAMATNA STOPA iznosi 4,39% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama, Odluke o kamatama Banke, na čiju primjenu korisnik Kredita bezuvjetno pristaje;

- da je temeljem odredbe čl. 5. i 11. Ugovora o kreditu, tužena svojim jednostranim odlukama više puta povisila ugovorenu kamatnu stopu sa 4,39% na 4,99% od veljače 2008. godine, na 5,49% od srpnja 2008. godine, na 6,25% od prosinca 2008. godine, na 6,75% od srpnja 2009. godine i ta stopa bila u primjeni do 15. siječnja 2011. godine, kada je smanjena na 6,5%;

- da u točki I. pravomoćne presude Trgovačkog suda RH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (presuda u slučaju „Franak“ potvrđena presudom VTSH od 13. lipnja 2014. godine, posl. br. PŽ-7129/13- 4) utvrđeno je da je „šestotužena OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna“;

- da se tužiteljica poziva na to pravo utvrđenja, a koje vezuje i ovaj sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP;

- da je u čl. 1.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz toga ugovora, dok je u odredbi čl. 1.3. ugovoreno da se iznosi isplate kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, a odredbom čl. 1.4. Ugovora ugovoreno da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate;

- da je odredbom čl. 2.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit odobrava na rok od 28 godina, a odredbom čl. 2.4. ugovoreno da će se otplata kredita vršiti u 336 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate;

- da s obzirom na okolnost da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tužena je tužiteljici zaračunavala anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita;

- da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom posl. broj: 26. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god.) u točci 5. presudio: „Utvrđuje se da je drugotužena OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“;

- da se tužiteljica poziva i na to pravno utvrđenje, koje vezuje i ovaj sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP;

- da je tužiteljica plaćala znatno veće mjesečne iznose od 4.017,81 kuna koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi žiteljica bila dužna plaćati prema iznosu kredita, kojega je faktično iskoristila i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,39% godišnje ;

- da imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u HCF, naplatama iznad visine anuiteta 4.017,81 kuna, prema ugovoru koji kreditu, nastalo je na strani tužene stjecanje bez osnove, te je ista dužna vratiti tužiteljici ono što je bez osnove primila, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja;

- da je razlika između stvarnih uplata tužiteljice i iznosa kojeg bi tužiteljica bila dužna platiti po prvotno otplatom planu od prve uplate 01. veljače 2007. godine do 02. siječnja 2016. godine, umanjeno za iznos koji je tužiteljica u istom razdoblju platila manje od dugovanog iznosi 114.502,10 kuna, koji tužiteljica u tužbi specificira po mjesečnim utvrđenim preplatama i datumima nastanka;

- da su dana 19. siječnja 2016. godine parnične stranke sklopile Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) Dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 151109070604 (novi broj), broj 061218227969 (stari broj), koji je 20. siječnja 2016. godine solemnizirao Rino Zujić, javni bilježnik u [adresa] pod brojem OV-436/16, a kojim dodatkom Ugovora regulirana je konverzija kredita iz Ugovora o kreditu u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a prema izračunu konverzije tužene preplata iznosila je 6.770,33 eura, dok je prema izračunu tužiteljice preplaćeno 19.5923,89 eura te istim dokumentom utvrđena nedospjela glavnica kredita na dan 01. siječnja 2016. godine u iznosu 88.551,82 eura;

- da predmetnim Dodatkom nije ugovoren način namirenja tužiteljice s naslova preplate, a tužiteljica ne raspolaže izračunom konverzije već samo Obaviješću o dospijeću obroka i redovne kamate za razdoblje od 26. siječnja 2016. godine do 01. lipnja 2019. godine stoga tužiteljica svoja potraživanja s naslova konverzije ima ostvarit u ovoj zasebnoj parnici;

- da je Dodatak ugovora ništetan jer isti ne predstavlja obnovu sukladno odredbi čl. 145. ZOO-a s obzirom da postojeća obveza nije zamijenjena novom;

- da predmetni Dodatak predstavlja dodatak ugovoru kojim se pokušavaju mijenjati ništetne odredbe iz glavnog ugovora, međutim kako se ništetnost utvrđuje ex tunc, ima se smatrati kao da te odredbe nikad nisu ni postojale, a takve se ne mogu niti mijenjati sporazumom ugovornih strana;

- da sudska praksa potvrđuje da je konvalidacija ništetnog ugovora dopuštena samo ako je uzrok ništetnosti tog ugovora bila zabrana manjeg značaja, a ugovor ispunjen, međutim konkretne odredbe ugovora koje su ništetne odnose se na promjenjivu kamatnu stopu te na valutu CHF, a koje čine odredbe o predmetu i cijeni, i koje se nikako ne mogu smatrati beznačajnim odredbama tog ugovora;

- da kako Dodatak ugovora prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje su tim Dodatkom mijenjane, da su i odredbe Dodatka bez učinka;

- da bi svaki ugovor treba predstavljati slobodnu volju ugovornih stranaka, a što se navedenom Dodatku ugovora ne može priznati jer je za tuženu sklapanje Dodatka bila obveza nametnuta od strane zakonodavca, a za tužiteljicu sklapanje bilo po principu "take it or leave it", dakle bez mogućnosti utjecaja na odredbe toga aneksa ugovora međutim prihvaćanjem manjeg zla jer je time ipak umanjena nedospjela glavnica;

- da nakon pravomoćnosti presude P-1401/12 kojom su utvrđene ništetnima odredbe o vezanosti glavnice uz valutu CHF i jednostranoj odluci banke o promjenjivosti kamatne stope jednostavnim matematičkim izračunom tužitelj je utvrdio da je preplata po predmetnom kreditu postojala u iznosu značajno većem od onog koji je u obračunu konverzije utvrdila tužena banka.

1.2. Slijedom svega naprijed navedenog tužiteljica predlaže da sud po provedenom dokaznom postupku usvoji tužbeni zahtjev to utvrdi djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu sklopljenog 20. prosinca 2006. godine i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s bančinim odlukama i utvrdi da su ništetne i bez učinka odredbe Radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopljenog 19. siječnja 2016. godine uz nalog isplate stečenog bez osnove prema utvrđenoj preplati iz obračuna tužiteljice u ukupnom iznosu od 114.502,10 kuna, uz zatezne zakonske kamate na svaki pojedini iznos utvrđene preplate koji kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva usklađuje po provedenom financijskom vještačenju sadržajno kao u točki II. izreke ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 25. studenoga 2019. godine (list 61-80) i dopunom iz podneska od 09. listopada 2020. godine (list 327-332) osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva uz isticanje prigovora zastare, nedostatka pravnog interesa i prigovora radi prijeboja, a sve uz sljedeće navode:

- da je pogrešno pozivanje tužitelja na presudu TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u smislu odredbi čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a jer su u kolektivnom postupku "Potrošač" sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača, a sud je dužan u svakom pojedinom individualnom postupku ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa stoga da presude donesene u kolektivnom postupku nemaju pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni postupak kojega pokrene svaki potrošač;

- da je odredba čl. 502.c ZPP-a stupila na snagu tek 01. srpnja 2013. godine odnosno znatno kasnije od zaključenja ugovora o kreditu, a isto da vrijedi i za odredbu čl. 118. ZZP-a jer i ona nije bila na snazi u trenutku nastanka konkretnog pravnog odnosa;

- da odredba čl. 502.c ZPP-a uređuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava;

- da iz tužbe proizlazi da tužiteljica tužbu temelji na ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu s osnova stjecanja bez osnove, pa slijedom navedenog, da se u konkretnom slučaju navedene odluke ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se temelji ova tužba;

- da presude u kolektivnom sporu imaju takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali činjenična utvrđenja da je nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku;

- da ukoliko je sud drugačijeg stajališta i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka u tom smislu tužena ističe i prigovor zastare s obzirom je u slučaju naknade štete, zastarni rok 3 godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju 5 godina od nastanka štete, pa s obzirom je ugovor o kreditu zaključen 20. prosinca 2006. godine da je očito kako su protekli i subjektivni i objektivni rok zastare;

- da čl. 26. ZOO-a dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, stoga da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena i nije ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tužena naknadno odredila na temelju ovlasti Ugovora o kreditu ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- da je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano da je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, iz čega da proizlazi kako su bitni elementi ugovora o kreditu novčani iznos koja banka daje korisniku kredita, vremensko razdoblje i kamate dok je predmet ugovora o kreditu novac, a tuženik je ugovorom o kreditu tužiteljici predao robu (novac) dok se tužiteljica za uzvrat obvezala platiti određenu cijenu (kamate);

- da vezano uz pravila o ništetnosti prema Zakonu o zaštiti potrošača ukazuje se na odredbu čl. 84. u kojom je propisano da: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive“ odnosno da je čl. 81. ZZP-a propisano da :„Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača";

- da slijedom navedenih odredbi, a imajući u vidu odluke donesene u kolektivnom sporu „Potrošač“, da bi se na konkretni slučaj eventualno mogla primijeniti utvrđenja iz prethodno navedenih odluka (što tužena osporava) potrebno je da budu kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: 1.) da se radi o ugovoru o kreditu zaključenog u periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, 2.) da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, 3.) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, 4.) da je navedena odredba nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, 5.) da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;

- da nije sporno da se radi o ugovoru o kreditu s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenom u spornom razdoblju, a da je tužena sukladno odredbama ugovora o kreditu, o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja;

- da suprotno navodima iz tužbe, tužitelj je imao mogućnosti izbora kredita i u drugoj valuti, kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, a u konačnici tužitelj je imao mogućnosti podići kredit u nekoj drugoj banci pod drugim uvjetima ukoliko je smatrala da sporne odredbe Ugovora o kreditu narušavaju njezina prava;

- da je tužitelj svjesno i savjesno procijenio da mu ovakav ugovor o kreditu odgovara, a što je i potvrdio svojim potpisom;

- da je tužitelji imao mogućnosti svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja, te da je tužiteljica kao ugovorna strana pravnog posla, imala mogućnosti iskoristiti svoja prava, a što nije učinila, to da je tužiteljica tuženu ostavila u uvjerenju da razumije što potpisuje te je tužena osnovano smatrala da su joj prava, obveze i posljedice zaključenja predmetnog ugovora bile jasne obzirom je prije potpisivanja pročitala cijeli ugovor;

- da Opći uvjeti odnosno Politika tužene služe kao dopuna posebnih pogodbi utvrđenih između tužiteljice i tužene pa isti vezuju kao i posebne pogodbe, te da stoga pravni osnov za promjenu kamatnih stopa sadržan je u odredbama Ugovora o kreditu koji propisuje promjenjivost kamatne stope i način promjene te općim aktima tužene;

- da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna obzirom iz same riječi „promjenjiva“ proizlazi da ista nije fiksna već da je podložna promjenama, a odredba da je uočljiva obzirom je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, te da je Ugovor pisan uobičajenim slovima, a sve odredbe su pisane istom veličinom slova (odredba nije pisana malim slovima da bi bila neuočljiva);

- da je odredba i razumljiva obzirom da se tužiteljica svjesno i savjesno odlučila upravo za predmetni ugovor (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenila kako joj, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara;

- da su stranke izričito ugovorile primjenu promjenjive kamatne stope koja se mijenja odlukama tužene uz primjenu općih akata tužene, te uz obvezu tužene da tužiteljica pravodobno i pouzdano izvijesti o promjenama kamatne stope;

- da je sporna odredba razumljiva dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu;

- da je tužiteljica na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristala, što je i potvrdila svojim potpisom, stoga razvidno je da je sporna odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa stoga nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost;

- da sporna odredba ne uzrokuje „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama stranaka, a kamatna stopa mijenja se sukladno tržišnim uvjetima, pa tužena ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju;

- da su dokumenti banke, poput Općih uvjeta poslovanja i općih akata, stalni dokumenti, koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni „zakon“ banke, po kojem ista postupa, pa se u završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih sa tužiteljicom navedeno je da tužiteljica prihvaća sve važeće akte i isprave banke;

- da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut člankom 295. Zakona o obveznim odnosima, a suprotno navodima tužiteljice, činjenica da je tužena mijenjala kamatnu stopu ne znači da je ista automatski i nezakonita;

- da spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načela jednake vrijednosti činidbi“, a kako u konkretnom slučaju sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila viša od zakonom dopuštene kamatne stope niti je protivna načelima ZOO-a, stoga niti nije uzrokovala znatnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja;

- da je tužiteljica potpisom predmetnog Ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata sa valutnom klauzulom CHF-a, te je svjesno i dobrovoljno preuzela na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu, a što je i potvrdila svojim potpisom;

- da su i tužiteljica i tužena svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita, ugovorne strane su u konkretnom pravnom poslu ravnopravne jer imaju jednaka prava i položaje u ugovornom odnosu;

- da ostvarenje rizika na strani tužiteljice (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženu koja nije imala nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF-a, te da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tužene;

- da ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, a što je općepoznata činjenica. „Valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu;

- da u ugovorima o kreditu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu iznos odobrenoga kredita nominiran je u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom kreditu obavljaju u domaćoj valuti, pa se tako pri odobravanju kredita nominiranog u stranoj valuti iznos kredita isplaćuje u kunama primjenom tečaja strane valute u odnosu na kunu koji vrijedi na dan isplate, a na isti način dužnici izračunavaju svoju obvezu plaćanja pri dospijeću konkretne rate/anuiteta po kreditu;

- da su kreditne institucije do početka kolovoza 2013. godine imale mogućnost ugovarati primjenu različitih vrsta tečajeva koji su se rabili za preračunavanje obveze isplate i naplate, pa se vrlo često ugovarala primjena kupovnog tečaja za stranu valutu pri isplati kredita, a za naplatu dospjelih obveza ugovarala se primjena prodajnog tečaja no, od izmjene regulative (Zakon o kreditnim institucijama članak 302. stavak 6.) u 2013. godini kreditne institucije, u depozitno-kreditnim poslovima s potrošačima koji su ugovoreni s valutnom klauzulom, obvezne su primijeniti srednji tečaj HNB-a odgovarajuće strane valute u odnosu na kunu, a koji važi na dan transakcije;

- da se kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje;

- da je valutna klauzula općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što je uostalom i potvrdio sam VSRH u odluci Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. godine, pa se na teret tužene ne može prebacivati okolnost da se tužiteljica nije dovoljno informirala o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu a sve obzirom da tužena nije imala, niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF;

- da takve promjene valutnih tečajeva nitko, pa niti tužena, nije mogao predvidjeti, to se ukazuje da Europski sud pravde, u svojim brojnim odlukama (pr. posl.br. C-120/78, posl. br. C-238/89, posl.br. C-210/96 itd.) definira pojam „prosječnog potrošača“ kao „dobro obaviještenu, razumno pažljivu i opreznu osobu“;

- da sporne ugovorne odredbe koje su jasno definirale valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i upozorile tužiteljicu na sve posljedice, razumljive su dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj iz navedenih odredbi mora biti jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu, pa da je tužiteljica na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristala, što je i potvrdila svojim potpisom;

- da je konverzijom kredita početni ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati, a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZPK;

- da su konverzijom kredita obuhvaćeni i svi iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, obzirom je tužena putem konverzije kredita uračunala sve uplate tužiteljice;

- da su odredbom Dodatka broj 1 stranke suglasno izmijenile sporne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača čime su sporne odredbe kredita suglasnošću volja prestale važiti i više ne egzistiraju pa kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti, a time je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan;

- da tužena osporava takvo stajalište tužiteljice obzirom da je isto suprotno volji stranaka i pravnom poslu, pa da tužiteljici nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a obzirom da su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu;

- da s obzirom je u konkretnom slučaju zaključen sporazum o konverziji u skladu s ZID ZPK ukazuje se na rješenje VS RH pols.br. Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, kojim Vrhovni sud odlučujući u oglednom postupku o postavljenom pravnom pitanju važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava izveo zaključak da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF;

- da su stranke u postupku sukladno odredbama ZID ZPK suglasno i dobrovoljno zaključile i provede konverziju kredita i suglasno izmijenile sporne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju;

- da su zaključenjem Dodatka broj 1, osnovni ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga da početne odredbe ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti, a samom konverzijom ujedno obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom je tužena putem konverzije kredita uračunala sve uplate tužiteljice;

- da ukoliko bi sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom, tužena ulaže prigovor radi prijeboja jer je prilikom konverzije ugovora o kreditu utvrđen iznos preplate tužiteljice, a koji se iznos koristio za podmirenje budućih dospijevajućih anuiteta po ugovoru o kreditu pa se presudom traži izvršiti prijeboj tražbine tužiteljice s tražbinom tuženika i to ukupnog iznosa od 6.860,81 eura;

2.1. Slijedom prednjih navoda iz odgovora na tužbu predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 13. listopada 2020. godine (list 373-375) tužiteljica se očitovala na navode iz podneska tužene od 09. listopada 2020. godine glede tuženičinog stajališta s obzirom na rješenje VS RH iz oglednog postupka posl.br. Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, odnosno da bi iz tog rješenja proizlazio stav o neosnovanosti tužbenih zahtjeva za isplatu preplate u konkretnom sporu, koje stajalište tužiteljica u cijelosti drži neispravnim jer se VS RH u oglednom postupku ogradio od "zauzimanja pravnog shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja";

- da VS RH ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji nije isključio prava potrošača korisnika kredita u kojima je konverzija izvršena, na što ukazuje njegovo upućivanje na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima u kojima je uglavnom riječ u pojedinačnim predmetima potrošača protiv banaka, zaključivši kako se "postojanje pravnog interesa", posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom treba iskazivati tuženik;

- da pitanje potpune restitucije potrošača VS RH nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciji koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu;

- da ne samo da tužiteljica ima pravni interes u kondemnatornim zahtjevima već je i teret dokaza o suprotnom na tuženoj banci, što znači da tužena banka mora dokazati da je tužiteljica u konverziji u cijelosti obeštećena, pri tome nužno uzimajući u obzir kako ništetnost valutne klauzule, tako i promjenjive kamatne stope;

- da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom sporazuma kojima je sta provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. Direktiva 93/13/EEZ te odredba čl. 41. ZZP, pa to pravo ne može biti regulirano nikakvim pristankom potrošača;

- da Zakon koji regulira zaštitu potrošača nije samo navedeni Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis već posredno i Zakon o obveznim odnosima koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe i cijelog ugovora;

- da pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove kako tužena pogrešno tumači pristanak potrošača.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2006. godine (list 7-12);

- čitanjem obavijesti o dospijeću (list 25-28, 49-50);

- uvidom u promet po računu (list 29-42 i 43-48);

- uvidom u otplatni plan (list 51-56, 458-464);

- čitanjem općih uvjeta odobravanja kredita (list 81-95);

- uvidom u politiku mijenjanja kamatnih stopa (list 96-143);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. (list 396-418);

- uvidom u stanje na datum konverzije (list 420-425);

- čitanjem Radnje kojom se provodi konverzija od 19. siječnja 2016. godine (list 444- 447);

- pregleda uplata (list 465-469);

- uvidom u promet po računu (list 526-566);

- čitanjem dopune nalaza i mišljenja vještaka (list 613-633 i 855-863).

- saslušanjem vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. na ročištu od 14. listopada 2024. godine (list 841-842).

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 14. listopada 2024. godine (list 842-843);

5. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 20. prosinca 2006. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke te restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnih odredbi.

6. Tužiteljica je povukla tužbeni zahtjev utvrđenja ništetnim i bez učinka odredbe Dodatka broj 1 - "Radnje kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju", podneskom od 07. ožujka 2025. godine (list 870-871) kada je uredila tužbeni zahtjev nakon dopune vještačenja, ustrajajući samo kod utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 20. prosinca 2006. godine, uz restitucijski zahtjev.

6.1. Tužena se nije usprotivila povučenom dijelu iz prvotne tužbe tužitelja to je valjalo primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ovoga rješenja smatrajući da je tužena pristala na povlačenje.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu br. 0612118227969 SN dana 20. prosinca 2006. godina solemniziran istoga dana pod brojem OU-1606/06 kod javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa], radi adaptacije obiteljske kuće za iznos kredita u protuvrijednosti kuna od 168.700,00 CHF s rokom otplate 336 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,39% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu (4,39%) u više navrata;

- da su stranke u postupku sklopile Dodatak broj 1 ugovora o kreditu kao Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dana 19. siječnja 2016. godine kojim je tužiteljica prihvatila ponuđenu konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

8. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača "Franak" iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine i pravomoćne presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) u dijelu na dogovorenu valutu CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu "Radnja" kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - NN 102/15 od 19. siječnja 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li / koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici;

- da li je osnovan prigovor zastare.

9. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

9.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužiteljica svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

9.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

9.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Dodatka ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica tužbu podnijela 13. lipnja 2019. godine zaključak je ovog suda da za restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO.

11. Tužiteljica u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

12. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 20. prosinca 2006. godine.

13. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

14. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

15. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 20. prosinca 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

16. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

19. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. U čl. 3. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

22. Da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 843) koja je navela sudu okolnosti u kojima je predmetni ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa] u kojoj i danas stanuje sa svojom četveročlanom obitelji i isključivo služi za stanovanje. Tužiteljica je učinila nespornim da je prihvatila ponuđeni kredit u CHF koji je bankarica ponudila kao najpovoljniji kredit znajući da ugovara promjenjivu kamatnu stopu međutim, da ista ništa nije pojasnila kako bi se eventualno ta stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo već tvrdila samo da je to najpovoljniji kredit, a tužiteljica to vjerovala i u povjerenju i prihvatila ponudu ne poznavajući uopće valutu CHF i ništa o tome da HNB ne štititi tu valutu u odnosu na kunu. Navodi da je prethodno imala jedno dobro kreditno iskustvo za kupnju automobila iako ne u valuti CHF stoga da nije sumnjala da bi nešto moglo poći po zlu. Početni anuitet od cca 4.000,00 kuna da je kasnije porastao na 6.000,00 kuna, zbog čega da je prihvatila konverziju očekujući da će se to stabilizirati i smanjiti rata. Oba ugovora tvrdi da je pripremila banka i da se tu ništa nije pregovaralo već je sve bilo spremno za potpis koji je ovjeren kod javnog bilježnika Rina Zuića gdje je prvi put vidjela kako osnovni ugovor, a tako i ugovor o konverziji.

23. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, a ista upravo potvrdili utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužiteljica bila uvjeravana da je kredit povoljan i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

24. Dakle, iz navedenog proizlazi da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužiteljica prije ugovaranja konverzije nije imala informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

25. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

26. Ovaj sud smatra, da osporena ugovorna odredba (čl. 3.) o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora je koncipirana nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

27. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

28. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

29. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl. 99. i čl. 100. ZZP/07).

30. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takva odredba nije mogla biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

31. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,39%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

32. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

33. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

34. Nadalje, ocjenjujući čl. 1. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

35. Za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP i ZZP postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP.

36. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

37. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

38. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

39. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetne odredbe iz Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF i potvrđuje neučinjeno glede informiranosti potrošača, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.);

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva;

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

40. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

41. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

42. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

42.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

43. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Naime, ništetnost tih utvrđenih pojedinih dijelova odredbi ugovora ne povlače ništetnost i samog osnovnog ugovora kako on može opstati bez tih dijelom utvrđenih ništetnih odredbi. Dakle, konverzijom odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 19. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

44. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

45. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oec. 46. Vještakinja je dostavila osnovni nalaz i mišljenje dana 14. rujna 2021. godine (list 396-418) sukladno naloženom zadatku iz rješenja suda od 11. siječnja 2021. godine kojim je naloženo utvrditi iznos preplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužiteljica platila u odnosu na anuitet koji je trebala platiti kada je isti izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i početno ugovorene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provedene konverzije navedenog u Dodatku ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice i konačnog utvrđenja da li je konverzijom kredita tužiteljici izvršena restitucija u cijelosti.

46.1. Na poziv suda vještakinja je dostavila i dopunu nalaza i mišljenja dana 25. veljače 2023. godine (list 613-633) u kojoj dopuni je utvrdila preplatu kredita do dana obračuna konverzije kada se već u praksi definirao datum konverzije od 30. rujna 2015. godine, to utvrdila:

- da je tužiteljica na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala do konverzije kredita, uplatila više iznos od 10.299,76 eura i to prikazano u tablici broj 3, stupcu 14, u kunama, odnosno u tablici broj 4, stupcu 2, u valuti EUR;

- da je tužiteljica na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate više uplatila iznos od 13.456,63 eura kako je to prikazano u pregledu iz tablice 3, stupcu 16, odnosno tablici broj 4, stupcu 3, dopune nalaza;

- da preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 89.392,68 eura odnosno 682.251,91 kuna i ne odgovara preostaloj neotplaćenoj glavnici po početnom otplatnom planu i početnom tečaju za iznosi razlike od 7.502,10 eura, odnosno obračunato primjenom fiksnoj tečaja konverzije (7.53450), iznosu od 56.524,57 kuna, koliko je više preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima;

- da za tužiteljičinu tražbinu tužena nije umanjila tužiteljičinu obvezu po konvertiranom EUR kreditu u cijelosti, odnosno da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti;

- da preplata utvrđena u postupku konverzije kredita od strane tužene, iskorištena za podmirenje budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, u visini 50% anuiteta do potpunog iskorištenja iznosi 6.860,81 eura, odnosno 51.692,71 kuna (obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450).

47. Podneskom od 23. ožujka 2023. godine (list 647-651) tužiteljica se očitovala na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti to uskladila kondemnatorni zahtjev u visini od 24.397,68 eura potražujući svakomjesečnu utvrđenu preplatu prikazano u tablici broj 4, dopune nalaza vještaka.

48. Podneskom od 28. ožujka 2023. godine (list 652-661) tužena se očituje nastavno dopunjenom nalazu i mišljenju vještaka kada se protivi i preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 23. ožujka 2023. godine, ističući na preinačeni dio i prigovor zastare. Kao i u prethodnom očitovanju na osnovni nalaz vještaka, prigovoreno je provedenom vještačenju prije svega ukazujući na to da vještak nije uzeo u obzir negativne razlike (s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja), to zadržava pravni stav da je vještačenje u svakom slučaju nepotrebno s obzirom da u konvertiranim ugovorima o kreditu kao što je i ovaj, tužiteljica nema pravo na isplatu pa da tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

49. Podneskom od 14. listopada 2024. godine (list 839-840) vještakinja se očitovala na primjedbe tužene navodeći u bitnom da ista nije imala zadatak izračunati manje plaćene iznose u anuitetima odnosno negativne razlike, stoga da njezin izračun odgovara naloženom zadatku od strane suda, a sam prijedlog metode izračuna tuženika da nije točan jer isti vrši izračun razlika otplatnih planova i primjenjuje tečaj na dan dospijeća anuiteta, dok je tužiteljica podmirivala u pojedinim mjesecima sa zakašnjenjem, a koje uplate anuiteta se zatvaraju različitim tečajevima. Konačno, ukazuje se tuženoj da je u dopuni nalaza i mišljenja iskazana preplata koju je tužena utvrdila tužiteljici u konverziji kako je to i određeno zadaćom vještaku, a kojom nije bilo određeno izvršiti umanjenje iznosa preplate za preplatu iz konverzije.

50. O pisanom nalazu i dopuni nalaza vještaka raspravilo se na ročištu od 14. listopada 2024. godine kada je ista potvrdila da bi tužiteljica tužbeni zahtjev isplate uskladila na temelju iznosa utvrđenih u tabeli 4 njezina nalaza, iskazanih u EUR valuti, koji predstavlja prikaz preplate po osnovni kamate u stupcu 2, i po osnovi valute u stupcu 3, te ukupnu preplatu po oba osnova u stupcu 4, iskazanim u EUR valuti, dok posljednja alineja tužbenog zahtjeva pod rednim brojem 124, utuženog iznosa od 641,21 eura predstavlja razliku između nepriznate razlike u konverziji iznosa od 7.502,10 eura i priznate preplate po tuženoj u konverziji u iznosu od 6.861,81 eura. Glede prigovora tužene da se u izračun nisu uzele u obzir negativne razlike po oba osnova, vještakinja je ukazala da je takav izračun moguć i da je ispravno razmišljanje da se prebijanja priznate isplate u konverziji od strane tužene izvrši primjenom čl. 172. ZOO-a u kojem slučaju je potrebno najprije zaračunati zatezne kamate na svakomjesečnu preplatu po oba osnova, a onda od zateznih kamata prebiti priznatu preplatu u konverziji.

50.1 Rješenjem ovoga suda od 22. studenoga 2024. godine naloženo je vještaku da primjenom čl. 172. ZOO-a u pogledu uračunavanja utvrđene preplate u konverziji, a koja nije prethodno uzeta u obzir ni kod dopune nalaza, istu prebije sa izračunatim zateznim kamatama na svakomjesečnu pretplatu po oba osnova, pa tek ako zatezne kamate nisu dovoljne da se preplata iz konverzije s ostatkom prebije s glavnicom preplaćenih iznosa.

51. Novom dopunom nalaza i mišljenja dostavljenom 05. veljače 2025. godine vještakinja je na temelju prethodne ukupne preplate u anuitetima s osnova rasta kamatne stope i tečaja za razdoblje do 30. rujna 2015. godine na iznosa od 23.756,39 eura odnosno po osnovi preplate kamate od 10.299,76 eura i preplate s osnova tečaja od 13.456,63 eura, na svaki pojedinačni iznos preplate iskazala izračunatu zateznu kamatu, pa je u odnosu na rast kamatne stope zatezna kamata na preplatu kamate iznosi 5.847,71 eura, a zatezna kamata na preplatu s osnova tečaja iznosi 4.578,99 eura. Stoga, uvažavajući da je na dan 30. rujna 2015. godine u obračunu konverzije tužena tužiteljici utvrdila preplatu u iznosu 6.860,81 eura (51.692,75 HRK po fiksnom tečaju konverzije od 7.53450), ukupna razlika po kreditu s osnova povećanja kamatne stope i tečaja s uključenim samo pozitivnih razlikama i obračunatom zateznom kamatom te s umanjenjem za preplatu iz konverzije, proizlazi cjelokupna tražbine od 34.824,08 eura, od čega preplata kamata po anuitetima iznosi 10.299,76 eura, preplata anuiteta s osnova rasta tečaja iznosi 13.456,63 eura, zatezna kamata na preplatu kamate i preplatu s osnova rasta tečaja uz umanjenje preplate iz konverzije iznosi 3.565,59 eura, i razlika u nedospjelim glavnicama iznosi 7.502,10 eura.

52. Podneskom od 07. ožujka 2025. godine (list 869-871) tužiteljica se očitovala na dopunu nalaza vještaka analizirajući dobivene izračune nakon obračuna i zatezne kamate te prihvatila nalaz u cijelosti. Nadalje, ukazuje da tuženica do zaključenja prethodnog postupka nije istaknula prigovor u odnosu na tzv. negativne razlike, stoga da je ispravno naloženo vještaku utvrditi samo pozitivne razlike preplate čime je uz ispravni izračun kamata i prebijanja utvrđene preplate u konverziji, dobiven konačni iznos koji tužiteljica i iskazuje u kondemnatornom dijelu zahtjeva u visini od 34.824,08 eura.

53. Podneskom od 12. svibnja 2025. godine (list 875-881) tužena se očitovala na drugu dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka, osporavajući ga i dalje istim prigovorima i uopće osporavajući tužiteljici pravo da potražuje bilo što po osnovi spornih odredbi ugovora o kreditu koje da su konverzijom izmijenjene. Naime zaključenjem Dodatka osnovni ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe ugovora o kreditu da više ne egzistiraju i prestale su važiti kakvo stajalište da potvrđuje brojna sudska praksa pozivajući se prije svega na pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji sa sjednice Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022. godine, po kojoj potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisima iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO-a od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Nadalje da isto pravno shvaćanje slijedi iz odluka VS RH broj Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024. godine i VS RH broj Rev-637/2019 od 15. studenoga 2022. godine.

54. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, prema naloženom zadatku suda te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice. Pri tome valja istaknuti da je tužena prigovorila nalazu vještakinje iz razloga što nije uzela u obzir negativne tečajne razlike i prvotno zbog nepriznavanja priznate pretplate u konverziji i pored generalne primjedbe da je vještačenje uopće nepotrebno s obzirom je riječ o konvertiranom kreditu.

54.1. Vještakinja je odgovorila na naloženi zadatak suda iz rješenja od 22. studenoga 2024. godine, a tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev prihvaćajući metodologiju da se u rekapitulaciji eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, utvrđene preplate i pri tome najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije, primjenjujući pravila uračunavanja iz čl. 171. i čl. 172. ZOO-a.

55. U odnosu na negativne tečajne razlike i prigovor tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna prigovarajući na taj način nalazu vještaka, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

55.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja odnosno materijalno pravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave glede negativnih tečajnih razlika, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

55.2. Tužena je prigovor radi prijeboja istakla u podnesku od 09. listopada 2020. godine, međutim isti se odnosi na iznos preplate priznat u konverziji koja preplata je uzeta u obzir i prebijena iz izračunatih zateznih kamata prema drugoj dopuni nalaza vještaka.

56. Sud smatra da se kod izračuna imaju uzeti u obzir kompletni efekti konverzije (preplata utvrđena u konverziji i razlika glavnice) i da se uračunavanje ima vršiti primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, što prethodno pretpostavlja i obračun zatezne kamate na svaku pojedinu izračunatu preplatu od dospijeća do kada je provedena konverzija. Navedeno je suprotno stavu tužene, da se preplata priznata u konverziji ima prebiti od glavnice, a ne od izračunatih kamata na mjesečne preplate, o kakvim različitim stavovima doista postoji i različita sudska praksa. Stav je ovoga suda da se ima primijeniti uračunavanje propisano ZOO-om i da upravo ovakvom metodom izračuna i u konkretnom slučaju ukazuje na zaključak da provedena konverzija nije u cijelosti obeštetila tužiteljicu i da sklopljenim Dodatkom položaj tužiteljice kao korisnice kredita u valuti CHF, kao potrošača nije izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u valuti EUR, a visine iznosa u obje varijante to itekako potvrđuju.

57. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti i kondemnatorni zahtjev tužiteljice iz podneska od 07. ožujka 2025. godine usklađenog sukladno drugoj dopuni nalaza vještaka jer isti uključuje efekte konverzije uračunavanjem utvrđene preplate po tuženoj u samoj konverziji koju valja prebiti od obračunatih zakonskih zateznih kamata obračunatih preplata po oba osnova kako je to vještakinja ispravno obračunala.

58. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 07. ožujka 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

58.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan

59. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

60. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tužena na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

61. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

62. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi.

63. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, uzevši u obzir sve efekte provedene konverzije.

64. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

65. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

66. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 5.234,83 eura sastojeći od troškova zastupanja na ime: sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine (250 bodova), zastupanja na održana ročišta od 02. veljače 2020. godine, 02. rujna 2022. godine, 14. listopada 2024. godine i 21. svibnja 2025. godine (svako po 250 bodova), sastava obrazloženih podnesaka od 28. veljače 2020. godine, 13. listopada 2020. godine, 22. ožujka 2023. godine (za svako po 250 bodova), te za podnesak od 03. ožujka 2025. godine (500 bodova), a za podneske od 24. studenoga 2020. godine, 08. siječnja 2021. godine i 02. prosinca 2021. godine (za svako po 50 bodova), uz pripadajući iznos PDV-a od 901,74 eura, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 211,69 eura i trošak vještačenja od 514,44 eura.

66.1. Sud je usvojio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 5.234,83 eura, ocijenivši traženi iznos osnovanim i potrebnim za vođenje ovoga postupka, a sve temeljem odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i čl. 7.1., čl. 8.1., čl. 9.1., čl. 46. i čl. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 01. srpnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije odnosno, u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.