REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-159/2025-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Adrijana Jovanović, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Tulija Zele-Janjanin i Adrijana Jovanović u Rijeci, Školjić 8, protiv tuženika 1. HRVATSKE CESTE d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, i 2. CESTE - RIJEKA d.o.o. Kukuljanovo, Industrijska zona, Kukuljanovo 377, OIB: 01371628232, uz sudjelovanje umješača na strani 2. tuženika ALLIANZ HRVATSKA d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Dean Ilijevski, odvjetnik u Labinu, Zelenice 18, radi naknade štete od 1.653,74 EUR, nakon zaključene glavne i javne rasprave 26. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnice 1.tuženika, u odsutnosti uredno pozvanog 2.tuženika, i prisutnosti punomoćnika umješača na strani 2.tuženika, 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku da solidarno isplate tužitelju 1.653,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na:

- 623,27 EUR od 18. ožujka 2022. do isplate;

- 1.030,47 EUR od 6. prosinca 2022. do isplate, koja teče od 18. ožujka 2022. do do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku da solidarno naknade tužitelju prouzročeni parnični trošak od 3.069,47 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18.1.2023. podnio tužbu radi naknade štete od 1.653,74 EUR s kamatama. Dana 6.8.2021. oko 01,05 sati na državnoj cesti D8 na dionici 5 kod KM 7+550 metara (relacija Kraljevica-Šmrika) dogodila se prometna nezgoda u kojoj je sudjelovala LD upravljajući vozilom marke „VW Passat “ reg. ozn. [registarska oznaka] na način da je u blagom desnom zavoju prednjim dijelom vozila udarila u kamen (kamenu grotu) koji se nalazio na sredini kolničke trake kojom se kretala, a koji je uslijed odrona pao na kolnik s kamenog usjeka uz desni rub kolnika, a koji usjek nije bio zaštićen sigurnosnom mrežom, zbog čega je na vozilu nastala imovinska šteta. Tužitelj je za štetu na vozilu reg. ozn. [registarska oznaka] vlasništvo trgovačkog društva Porsche Leasing d.o.o. isplatio iznos od 1.653,74 €/12.460,05 kn i to iznos od 623,27 €/4.696,00 kn dana 17.3.2022. te daljnji iznos od 1.030,47 €/7.764,05 kn dana 5.12.2022.. Sukladno odredbi čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Tužitelj je isplatom naknade iz osiguranja (kasko osigurnine) stupio u prava svoga osiguranika prema tuženicima kao osobama odgovornim za štetu. Prvotuženik je pravna osoba-trgovačko društvo nadležno za upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje državnih cesta u Republici Hrvatskoj (članak 2., stavak 1., točka 18., članak 82. mjerodavnog Zakona o cestama). Zbog propusta u održavanju državne ceste došlo je do štetnog događaja te posljedično i imovinske štete na vozilu tužiteljeva kasko osiguranika za koju je imovinsku štetu tužitelj svome kasko osiguraniku isplatio naknadu iz osiguranja (osigurninu). S obzirom na činjenicu da prvotuženik ima zakonsko javno ovlaštenje/nadležnost održavanja državnih cesta, njegova odgovornost u slučaju nedostataka u takvom održavanju ne može biti isključena u slučajevima kada prvotuženik izravno izvođenje tih radova održavanja povjeri drugoj pravnoj osobi (ovdje drugotuženiku), jer se u tim slučajevima ne radi o povjeravanju zakonske nadležnosti/obveze drugoj osobi, već o povjeravanju izvođenja određenih aktivnosti iz okvira zakonskog održavanja koje uvijek ostaje zakonska obveza prvotuženika. Iako se odgovornost oba tuženika primarno ocjenjuje prema pravilima subjektivne odgovornosti za štetu, prema kojem kriteriju postoji solidarna odgovornost tuženika i za ovdje predmetni slučaj zbog propusta u održavanju stanja državne ceste sigurnim za sudionike u prometu, u konkretnom se slučaju odgovornost tuženika može utvrditi (i) prema konceptu objektivne odgovornosti za štetu. Iako u redovnim i uobičajenim okolnostima cesta (sama po sebi) nije opasna stvar, u ovdje konkretnom slučaju, uvažavajući činjenicu da se na cesti nalazila zapreka u vidu odronjenog kamena, u takvim posebnim okolnostima, cesta je opasna stvar jer od konkretnog stanja iste (kao i zemljišta uz javnu cestu) proizlazi evidentna povećana opasnost za okolinu odnosno izvjesna i neposredna opasnost za sigurnost sudionika u prometu na istoj prometnici. Zbog toga postoji (i) objektivna odgovornost za štetu tuženika kao imatelja iste opasne stvari. Prvotuženik je, imajući u vidu odredbu čl. 1045.st.1. ZOO- a o odgovornosti za štetu, odgovoran tužitelju po kriteriju presumirane krivnje, budući je sukladno odredbi čl. 82. Zakona o cestama zadužen za održavanje državnih cesta na način da javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene, dok je drugotuženik kao pravna osoba kojoj je prvotuženik ustupio održavanje javnih cesta odgovoran za štetu koju treće osobe pretrpe uslijed stanja javne ceste (takvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-x-559/2018-8 od 09.02.2022.). Tužitelj je predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Prvotuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije s obrazloženjem da je sukladno odredbi čl. 33. Zakona o cestama propisano da prvotuženik izravno ne izvodi radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta, nego je iste dužan ustupiti pravnoj ili fizičkoj osobi registriranoj, specijaliziranoj i opremljenoj za te poslove. Članak 82. st. 3. Zakona o cestama propisuje da je predmet poslovanja Hrvatskih cesta d.o.o. organiziranje poslova održavanja državnih cesta iz čl. 26. Zakona o cestama. Odredba čl. 26. st. 1. ZC-a propisuje da poslovi održavanja javnih cesta u smislu odredbi Zakona podrazumijevaju ustupanje radova redovnog održavanja cesta. Prvotuženik je ispunio svoju zakonsku obvezu ugovarajući poslove održavanja cesta sa trgovačkim društvom Ceste Rijeka d.o.o.. Stoga za bilo kakav propust u održavanju predmetne ceste odgovara drugotuženik, a ne prvotuženik. Tužitelj nije dokazao propust prvotuženika odnosno iz tužbe je nerazumljivo što i kako to prvotuženik nije učinio ili nije pravilno učinio, a trebao je. Suprotno navodima tužitelja, prvotuženik ne odgovara za štetu prema pravilima objektivne odgovornosti, nego prema načelu subjektivne odgovornosti. Takvo pravno stajalište, kao i da javna cesta nije opasna stvar, zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Pž-4360/2021-2. Navodi iz tužbe su u potpunosti neargumentirani i neosnovani te u konkretnom predmetnom slučaju nema odgovornosti prvotuženika jer je isti temeljem čl. 16. Zakona o cestama dionicu ceste, na kojem se dogodila prometna nesreća, održavao sukladno važećim propisima. Na državnoj cesti D8, dionici 5 km 7+413 m nalazi se prometni znak oznake A13 „kamenje pada“, dakle 100 metara prije mjesta štetnog događaja (foto u privitku) Znak opasnosti označava blizinu dijela ceste na kojem postoji opasnost od kamenja koje pada ili koje se nalazi na cesti te stoga prvotuženik ističe prigovor isključive odgovornosti vozača, posljedično i tužitelja za nastanak predmetne prometne nesreće. Činjenice da se prometna nesreća dogodila pred zavojem (prema priloženim fotografijama) ukazuju na isključivu odgovornost vozača za nastanak štetnog događaja jer se isti očigledno kretao brzinom većom od dopuštene te brzinom koja nije bila prilagođena uvjetima na cesti (noć, ulazak u zavoj) niti je poštivao znak opasnosti na cesti, čime je i postupio protivno odredbi čl. 51. st.1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Nadalje, na priloženim fotografijama kamen se ne nalazi na cesti. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Drugotuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije s obrazloženjem da je ugovorom preuzeo na sebe obvezu redovnog održavanja predmetne ceste od zakonskog upravitelja ceste (prvotuženika). Međutim takva ugovorna obveza ne utječe na prava i obveze trećih osoba, već stvara prava i obveze samo između ugovornih strana sukladno odredbi čl.336.st.1. ZOO-a. Takvu praksu postavio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske: „…pa stoga ako i kada je šteta nastala zbog toga što cesta nije održavana u ispravnom stanju, između tužitelja kao oštećenika i drugotuženika kao izvođača radova koji je temeljem ugovora preuzeo izvršavati poslove redovnog održavanja županijskih cesta koje je temeljem zakona dužan održavati prvotuženik nije nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu“. Postavljanje mreže za zaštitu ceste od odrona spada u tzv. izvanredno održavanje (čl. 45. Pravilnika o održavanju cesta NN 90/14). Drugotuženik nema s prvotuženikom ugovorenu ikakvu obvezu iz domene izvanrednog održavanja cesta. Predložio je da sud o parnici obavijesti treću osobu osiguravajuće društvo Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, jer s drugotuženik ima sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. U daljnjem tijeku postupka osiguravajuće društvo Allianz Hrvatska d.d. Zagreb je podneskom od 6.3.2024. obavijestilo sud da stupa u parnicu kao umješač na strani drugo tuženika jer ima pravni interes da drugo tuženik uspije u sporu. Sudjelovanju umješača parnične stranke se nisu protivile.

5. Ovdje se radi o trgovačkom sporu male vrijednosti u kojem se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu (1.653,74 EUR) koje ne prelazi svotu od 6.636,14 EUR/50.000,00 kuna, te u kojem su stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica. Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu (čl. 461.a st. 2. i 3., a u svezi s čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22).

6. Presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj P-50/2023-40 od 30. srpnja 2024. (str. 237-245 spisa) prihvaćen je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika (točka I. presude), a odbijen u odnosu na drugotuženika (točki II. presude). Odlučujući o žalbi tužitelja i prvotuženika, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3597/2024-2 od 10. veljače 2025. (stranica 305-310 spisa) ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje s uputom da sud u ponovljenom postupku otkloni nedostatke tako da će dati razloge o bitnim činjenicama na temelju kojih se može izvesti pravilan zaključak o postojanju ili nepostojanju odgovornosti oba tuženika za naknadu štete koja je nastala na vozilu tužiteljevog osiguranika, te ovisno od navedenog donese novu na zakonu osnovanu odluku.

7. U ponovljenom postupku sud je postupio po uputi.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi 1.653,74 EUR s kamatama koji je isplatio za materijalnu štetu vlasniku vozila registarskih oznaka i broja RI 2741F.

9. Među strankama nije sporno da se 6.8.2021. oko 01,05 sati na državnoj cesti D 8 na dionici 5 kod KM 7+550 metara (relacija Kraljevica-Šmrika) dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovala LD upravljajući vozilom marke „VW Passat “ registarskih oznaka [registarska oznaka] na način da je u blagom desnom zavoju prednjim dijelom vozila udarila u kamen (kamenu grotu) koji se nalazio na sredini kolničke trake kojom se kretala, zbog čega je na vozilu nastala imovinska šteta.

10. Među strankama je sporna dinamika nastanka prometne nezgode, odgovornost za štetu i visina štete na vozilu RI 2741F.

11. Radi utvrđivanja spornih i odlučnih činjenica sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu, saslušanje svjedoka ŠD (po zamolnici kod Trgovačkog suda u Pazinu, stranica 178-179 spisa), i vještačenje po stalnom sudskom vještaku za promet Srećku Hlišć. Te je dokaze cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika osnovan, a u odnosu na drugotuženika neosnovan.

12. Na temelju provedenog dokaznog postupka (zapisnika o očevidu sa situacijskim planom; iskaza vozačice u oštećenom vozilu ŠD i prometnog vještačenja) proizlazi da se vozačica osobnog vozila „VW Passat “ reg. ozn. [registarska oznaka] kretala iz smjera Kraljevice prema Krku za vrijeme dok je puhala bura, a kolnik bio mokar.

13. Na okolnost dinamike nastanka prometne nezgode provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Srećku Hlišć koji je podnio pisani nalaz i mišljenje 15.2.2024. (stranica 181-188 spisa) te je isti usmeno obrazložio na ročištu 1.7.2024. (stranica 213-214 spisa). Iz nalaza i mišljenja proizlazi da se vozačica osobnog vozila osiguranika tužitelja u noćnim uvjetima vožnje kretala desnom voznom trakom državne ceste iz smjera Kraljevice prema Šmriki kroz blagi desni zavoj na usponu, gdje se s desne strane nalazi nezaštićeni kameniti zasjek, kada je naišla na odronjenu kamenu gromadu i oštetila prednji donji dio osobnog vozila. Ispred mjesta nesreće postavljen je znak opasanosti „kamenje pada“. Kojom se brzinom osobno vozilo prije nailaska na odron i kod naleta kamenu gromadu, nije moguće utvrditi samo iz nastalih oštećenja i tragova na kolniku. Vozačica je iskazala da se kretala brzinom do oko 60 km/h i da je vidjela kamenu gromadu tek kada je došla neposredno pred nju, kočila je ali bezuspješno. Vjerojatno je imala upaljena duga svjetla na vozilu. Drugog prometa nije bilo. Udaljenost na kojoj se mogla vidjeti kamena gromada na mokrom kolniku nije moguće naknadno točno procijeniti. Fotografije očevida pokazuju da su se ostaci gromade kamena pod svjetlom isticale u odnosu na tamnu asfaltnu podlogu, pa bi se očekivalo njihovo uočavanje u snopu asimetričnog svjetla kratkog svjetla na udaljenosti od približno 20-ak m, a za duga svjetla na udaljenostima od oko 50-ak m. Budući da zaustavni put kod 60 km/h iznosi oko 40,4 m, što je manje od dosega dugog svjetla, a skretanjem se u dosegu može do gromade s vozilom prijeći na lijevu traku, ako nije imala vremena da stane ispred ili obiđe gromadu to je vozačica najvjerojatnije na vozilu imala upaljena kratka svjetla, jer bi tada kočenje poduzela svega 1,2 s prije naleta i na gromadu naletjela brzinom od 54 km/h, tek nešto manjom od prilazne. U dosegu kratkog svjetla vozačica bi mogla stati ispred gromade za brzine od oko 38 km/h, koja bi se brzina, u odnosu na opće ograničenih 90 km/h izvan naseljenog mjesta, mogla smatrati prilagođenom za vremenske uvjete i očekivanje da bi se na kolniku upravo na tome mjestu mogao pojaviti odron. Da je odron kamenja koje može pričiniti ovakvu štetu bio fizički spriječen na bilo koji način, okolnost brzine vožnje i vremenski uvjeti ne bi imali utjecaj na nastanak nesreće. Na osobnom vozilu osiguranika tužitelja VW Passat 2.0 TDI/19, RI2741F, u štetnom događaju nastupila je šteta u visini troškova obavljenog popravka u ovlaštenom servisu od 1.653,73 EUR/12.460,05 kn. 12. Na ročištu 1.7.2024. vještak je u odnosu na primjedbe stranaka obrazložio da ne spori iskaz vozačice u pogledu svjetala koje je imala upaljena, ali je na stranicama 5 i 6 nalaza i mišljenja analizirao mogućnosti uočavanja i izbjegavanja prepreke za slučaj upaljenog dugog odnosno kratkog svjetla na vozilu. S obzirom na analizu proizašlo bi da je vozačica na kamenu gromadu naletjela izravno na svojoj desnoj voznoj traci na način da nije bilo poprečnog pomaka tragova struganja kamene gromade, a što bi se očekivalo ako bi vozačica pokušala izbjeći nalet pravovremenim reagiranjem i skretanjem u stranu. Ovako kako se nalet dogodio uz zadržavanje putanje više bi odgovaralo okolnosti da vozačica ili za upaljeno dugo svjetlo prekasno reagira iz nekog razloga, ili je prepreku ugledala pod upaljenim kratkim svjetlom tako da je izostao manevar izbjegavanja naleta na gromadu. S obzirom na ove mogućnosti na stranici 5 i 6 nalaza i mišljenja vještak obrazlaže okolnost kako dugog tako i kratkog svjetla jer bi za dugo svjetlo i iskazanu brzinu trebalo biti dovoljno vremena i udaljenosti da se nalet na prepreku izbjegne. I uz upaljeno dugo svjetlo teoretski postoji mogućnost da je zbog nekog drugog razloga koji nije čisto tehnički vozačica zakasnila u reakciji. Što se tiče pružanja kolnika u zavoju u blagom desnom zavoju putna svjetla se usmjeravaju relativno u lijevo, koja okolnost u manjoj mjeri narušava mogućnost pravodobnog zapažanja odrona pod upaljenim putnim svjetlima. Pri tome kod dugih svjetala koja su izravno usmjerena prema naprijed što više u daljinu u širinu utjecaj blagog desnog zavoja nije toliko izražen, dok bi kod kratkih svjetala desni zavoj i usmjerenje svjetla tangencijalno u lijevo zapravo doveo do toga da duži asimetrični snop desnog svjetla obasjava više sredinu vozne trake nego rub kolnika. Prema tome, utjecaj zavoja postoji ali ne toliko da bi ograničio preglednost ispod razine koju je vještak utvrdio u nalazu i mišljenju.

14. Stranke nisu isticale daljnje primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te ga je sud prihvatio kao stručan, objektivan i sukladan ostaloj dokumentaciji u spisu i provedenim dokazima.

15. Iz provedenog dokaznog postupka sud je zaključio da za materijalnu štetu na vozilu osiguranika tužitelja odgovara prvotuženik po principu objektivne odgovornosti u smislu odredbe čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO- a, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), pri čemu je cesta na kojoj se nalazi kamen koji ometa sigurno odvijanje prometa opasna stvar. Iako cesta sama po sebi nije opasna stvar, odronjeno kamenje koje se nalazi na cesti čini tu cestu opasnom jer iz nje izvire pojačana opasnost za okolinu osobito za vozače. Ne može cesta na kojoj je odron biti s aspekta sigurnosti istog svojstva kao i uredna cesta bez odrona.

16. No, sve i da se ne radi o cesti s odronom kao opasnoj stvari, ovaj sud drži da prvotuženik odgovara po načelu presumirane krivnje iz članka 1045. ZOO-a, s tim da odgovara za propust u održavanju ceste. Nije sporno da je šteta nastala i da postoji uzročno-posljedična veza odrona kamenja na cesti i štete na vozilu. Prvotuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Naime, upravo je prvotuženik dužan udovoljiti zahtjevu sigurnosti da kamenje ne pada na cestu, što je on ovdje propustio učiniti. Odredba čl. 2. st. 1. toč. 18. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19 144/21, 114/22, 4/23 i 133/23) navodi da je društvo Hrvatske ceste d.o.o. (tuženik) društvo s ograničenom odgovornošću za upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje državnih cesta. Prvotuženik je odgovoran jer bi cesta trebala biti čista i sigurna za kretanje te bez kamenja koje je palo. Još važnije cesta je trebala biti zaštićena od mogućeg odrona unatoč znaku upozorenja. Time što je prvotuženik radove ustupio drugotuženiku ne ekskulpira prvotuženika odgovornosti, ali mu omogućuje da u slučaju propusta ugovorne obveze od strane drugotuženika štetu regresno potražuje od drugotuženika.

17. Glede odgovornosti drugotuženika navodi se da je u pravu drugotuženik kada tvrdi da sukladno čl. 45. Pravilnika o održavanju cesta (Narodne novine broj 90/14 i 3/21) saniranje odrona spada u izvanredno održavanje ceste a da je prvotuženik na njega ugovorom prenio samo redovito održavanje ceste.

18. Međutim u redovito održavanje ceste i u drugotuženikovu obvezu spada redovita ophodnja ceste sukladno planu ophodnje (čl. 31. ugovora na str. 87 spisa). Drugotuženik nije dokazao da je prije štetnog događaja provodio ophodnje sukladno planu, te da bi odron bio na cesti unatoč uredno obavljenoj ophodnji, u kojem slučaju bi se mogao ekskulpirati od odgovornosti.

19. Na strani osiguranika tužitelja sud nije našao elemente sudoprinosa jer se vozilom kretao na propisan način i dopuštenom brzinom od cca 50-60 km/h (iskaz vozačice, za vještaka prihvatljiva). Naime, dopuštena brzina je ograničena na 90 km/h. Vještak je naveo da bi prilagođena brzina za kratka svjetla iznosila 38 km/h i s tom brzinom bi se nesreća vjerojatno izbjegla. Ali to bi bilo kada bi to unaprijed znali. Stoga ovaj sud smatra da brzina od 50-60 km/h nije neprilagođena brzina kod ograničenja brzine od 90 km/h izvan naseljenog mjesta. Nadalje, tužitelj je dokazao da kolnik nije bio siguran za promet zbog povećeg kamena na sredini prometne trake. Prvotuženik za štetu odgovara kao pravna osoba koja je po zakonu dužna održavati državnu cestu, neovisno o tome što je radove na redovitom održavanju ceste ustupio drugotuženiku. Osim toga, sprečavanje odrona spada u izvnaredno održavanje koje drugotuženik nije ugovorom preuzeo. Drugotuženik pak odgovara jer nije dokazao uredno obavljenu ophodnju prije štetnog događaja, na koju ophodnju se ugovorom obvezao i da bi odron na cesti postojao neovisno o obavljenoj planiranoj ophodnji jer bi se dogodio nakon ophodnje.

20. Tužitelj je dokazao visinu štete od 1.653,73 EUR/12.460,05 kn, s obzirom da prema nalazu i mišljenju vještaka ista iznosi u visini troškova popravka od 1.653,73 EUR. U tom dijelu nalaza i mišljenja niti stranke nisu imale primjedbi.

21. Da su na tužitelja prešla prava iz osiguranja proizlazi iz Potvrde o izvršenom plaćanju od 17.3.2022. (stranica 23 i 24 spisa). Plaćanje je izvršeno temeljem Računa Servisa Carmoto Co. d.o.o. (stranica 19-20 spisa). Potvrda o izvršenom plaćanju po svom sadržaju predstavlja izvod iz tužiteljevih poslovnih knjiga i sadržaj i oblik takve isprave koja predstavlja elektronički zapis treba na odgovarajući način tumačiti kao i sadržaj svih drugih knjigovodstvenih isprava. Potvrda o izvršenom plaćanju sadrži sve nužne sastojke o poslovnoj transakciji na temelju koje tužitelj dokazuje jednu od pretpostavki za ostvarivanje svojeg prava utemeljenom na odredbi čl. 963. st. 1. ZOO-a. Sud je dokumentaciju glede isplate prihvatio kao dostatan dokaz da je tužitelj izvršio isplatu svom osiguraniku.

22. Slijedom navedenog, sud je uz primjenu odredbe čl. 963., čl. 1045. st. 1. i čl. 1063. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na prvo i drugotuženika, odnosno donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.

23. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 183. st. 1. i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a prema stopi koja se primjenjuje na ostale odnose jer je predmet spora naknada regresa koja ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora. Tužitelju zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos pripada od dana koji slijedi dan kada je izvršio isplatu.

24. Allianz Hrvatska d.d. Zagreb je dao izjavu za miješanje u parnicu na strani drugo tuženika jer je drugo tuženikov osiguratelj iz odgovornosti iz djelatnosti pa ima pravni interes da drugo tuženik uspije u sporu. Sud je ocijenio da umješač ima pravni interes sudjelovati u postupku na strani drugotuženika jer kao njegov osiguratelj ima interes da drugotuženik uspije u sporu, te je pozivom na odredbu čl. 211. ZPP-a prihvatio sudjelovanje Allianz Hrvatska d.d. u postupku u svojstvu umješača na strani drugo tuženika, te je donio odluku sukladno izreci rješenja.

25. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu. U postupku je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa je tužitelju priznat trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) za slijedeće radnje u postupku:

- sastav obrazloženog podneska od 24.4.2023. i 6.3.2024. od 200,00 EUR za svaki (Tbr. 8. t. 1.), odnosno ukupno 400,00 EUR;

- sastav žalbe od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.);

- pristup na ročišta 8.9.2023. i 6.10.2023. od 100,00 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1.), odnosno ukupno 200,00 EUR;

- pristup na ročišta 29.5.2023., 23.11.2023., 1.7.2024. i 26.5.2025. od 200,00 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1.), odnosno ukupno 800,00 EUR;

- PDV (25%) od 400,00 EUR (Tbr. 42.), odnosno ukupan iznos od 2.000,00

EUR.

Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu od 66,36 EUR, i presudu od 66,36 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

Priznat mu je i trošak prometnog vještačenja za sudskog vještaka Srećka Hlišć od 650,00 EUR i trošak obrazlaganja na ročištu 1.7.2024. od 286,75 EUR, ukupno 936,75 EUR, koji iznos je vještaku isplaćen.

26. Slijedom navedenog, sud je prvo i drugotuženika obvezao na solidarnu isplatu prouzročenog parničnog troška od 3.069,47 EUR s kamatama, te je donio odluku sukladno točki II. izreke presude.

27. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude i rješenja.

Rijeka, 1. srpnja 2025.

Sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Odluka u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. ZPP-a).