Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ob-472/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Dijani Juriša i ID, odvjetnicima iz [adresa], protiv tuženika CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nadi Milić, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-871/21-55 od 13. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika CD podnesena osobno 31. svibnja 2024., te žalbe tuženika podnesene po punomoćnicima 28. svibnja 2024. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob- 871/21-55 od 13. svibnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da su tužiteljica ĆD OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik AD OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnici svaki u 1/2 dijela suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom, etažno vlasništvo (E-20), stan broj 1 na IV. (četvrtom) katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, WC, hodnika, degažmana i balkona u ukupnoj površini od 81,93 m2 s pripadajućim spremištem koje je dio neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao dijelovi ostalih suvlasnika na adresi [adresa] koji se nalazi u stambenoj zgradi sagrađenoj na zkčbr [katastarska čestica], stambeno poslovna zgrada, [adresa], b, c, 3865, [adresa], površine 2.298 m2 i dvorište površine 1.567 m2, sve upisano u zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao suvlasnički udio redni broj: 20 što je tuženik dužan priznati AD OIB: [osobni identifikacijski broj] i trpjeti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama u odnosu na ½ dijela opisane nekretnine na ime i u korist tužiteljice ĆD OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženiku, AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužiteljici, ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 17.968,75 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik osobno (žalba od 31. svibnja 2024.) i po punomoćnicima (žalbe od 28. svibnja 2024.) zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u skladu s navodima žalbe, uz naknadu troškova postupka i troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika su neosnovane.

4. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da je presuda suda prvog stupnja u svemu sačinjena sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također, pobijanom presudom, a i postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, a nije se ostvarila niti u žalbi označena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Žalbeni navod tuženika da bi u postupku bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP nije osnovan budući da temeljem stanja u spisu predmeta ne proizlazi točnost tvrdnji žalbe tuženika da bi na glavnoj raspravi bila isključena javnost, jer se isključenje javnosti određuje u smislu odredbe čl. 309. ZPP pismenim rješenjem uz obrazloženje i javno objavljivanje, a što, kako na to pravilno ukazuje i tužiteljica u odgovoru na žalbu, u konkretnom slučaju nedvojbeno nije učinjeno niti bi na navedeno ukazivao sadržaj zapisnika s održanih ročišta. Osim toga, nije razvidno da bi bilo koja od stranaka predlagala isključenje javnosti, odnosno da bi tuženik tijekom postupka ukazivao da je suprotno odredbama ZPP javnost isključena. Stoga, sama okolnost naznake tajnosti na pojedinim zapisnicima sa ročišta može ukazivati na očitu grešku u pisanju, a navedeno samo po sebi nije relevantna okolnost čime bi bila ostvarena bitna povreda na koju ukazuje tuženik.

6. Žalbeni navodi tuženika svode se, u bitnome, na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od ocjene dokaza suda prvog stupnja. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke, budući je ocjena provedenih dokaza pridržana za sud. Naime, protivno žalbenim navodima tuženika sud je bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva tužiteljice utvrdio na temelju sveobuhvatne, uvjerljive i logične ocjene dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP detaljno analizirajući sve provedene dokaze i dajući jasne i uvjerljive argumente u prilog zauzetog stajališta da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka, odnosno da su stranke suvlasnici i to svaki u ½ dijela predmetnog stana. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi.

7. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja dao je obrazloženje svoje odluke kojom je odbio izvođenje dokaza predloženih ili dostavljenih nakon zaključenja prethodnog postupka 8. rujna 2022. (saslušanje djece svjedoka BD, grafološko vještačenje), kao i prijedlog za ponovnim saslušanjem svjedoka ĆDT, vještačenje fotografija i saslušanje svjedoka ID i ŽD, te dokaz kombiniranim građevinsko financijskim vještačenjem (radi utvrđivanja suvlasničkih udjela stranaka), koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Osim toga, sud je pokušao pribaviti dokumentaciju o izvršenim uplatama majke tuženika, no navedenom dokumentacijom FINA i ZABA nisu raspolagale radi proteka vremena. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 1. te čl. 7. i 8. ZPP na koju se poziva tuženik. Tome valja dodati da je sud u okviru dokaznih prijedloga stranaka ovlašten odlučiti o tome koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

8. Nadalje, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužiteljica podneskom od 24. siječnja 2024. uredila tužbeni zahtjev na način da ga je uskladila s opisom predmetnog stana u zemljišnoj knjizi, što ne predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP, pa u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. i čl. 191. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi.

9. Također valja navesti da presuda suda od 13. svibnja 2024. ima sav potreban sadržaj i oblik u smislu odredbi ZPP i Sudskog poslovnik.

10. Prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

11. Predmet postupka je utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela stana u [adresa], a koji stan predstavlja bračnu stečevinu stranka, što je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama u odnosu na ½ dijela predmetne nekretnine u korist tužiteljice.

12. Među strankama nije sporno:

-da su bile u braku koji je zaključen 9. prosinca 1989. koji brak je razveden presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-1361/04 od 08. lipnja 2006.

-da su do 1990. živjeli na način da je tuženi živio kao podstanar u stanu na [adresa] dok je tužiteljica živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojim roditeljima u [adresa], gdje se tuženik doselio krajem 1990.

-da su stranke živjele u zajedničkom kućanstvu s roditeljima tužiteljice u [adresa] do 1. travnja 1995., kada je tuženik odselio

-da su dobili jedno zajedničko dijete, OD, rođen **.**.1993.

-da su zajedno živjeli jedno vrijeme u stanu u [adresa], gdje je tužiteljica doselila i svoju majku te je faktična bračna zajednica prestala u siječnju 2004. kada je tužiteljica s majkom odselila u stan u [adresa]

-da su kupili stan u [adresa]. i zaključili ugovor o kreditu 2003. u kojem je tuženik bio sudužnik i fiducijarni dužnik dozvolivši upis fiducije na stan u [adresa].

13. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke je utvrđeno:

-da iz Odluke o izboru izvršnog direktora Croatia banke d.d. za područje informatike i organizacije rada od 30. lipnja 1994. proizlazi je da je tuženik izabran za navedeno radno mjesto temeljem natječaja od 27. travnja 1994.

-da je na temelju Ugovora o kupoprodaji stana broj 395/94 od 20. srpnja 1994. kupljen stan koji se gradi na kčbr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to trosobni stan površine 81,90 m2, IV. kat, stubište II, stan broj 1 i spremište broj 28 površine 2,60 m2 u stubištu III. po cijeni od 181.799,00 DEM

-da iz Odluke od 28. srpnja 1994. proizlazi da je ZAP odobrio kupnju stana za tuženika radi rješenja neophodne kadrovske potrebe u Direkciji

-da se tuženik obvezao na temelju čl. 102. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj:-51/81, 42/86, 22/92, i 70/93-dalje: ZSO) ostati u radnom odnosi u ZAP-u najmanje pet godina od dana dodjele na korištenje kadrovskog stana u vlasništvu, što proizlazi iz Izjave od 28. srpnja 1994.

-da iz Odluke ZAP-a o davanju stana na korištenje od 29. srpnja 1994., na temelju čl. 79 ZSO i čl. 22 Pravilnika o korištenju novčanih sredstava za stambene potrebe ZAP proizlazi da je tuženiku dan na korištenje trosoban stan površine 81,90 m2 sa spremištem u stambeno poslovnom objektu [adresa] u [adresa] koji stan je u vlasništvu ZAP,a stan je dan na korištenje i za članove njegovog obiteljskog domaćinstva, i to supruge ĆD te sina OD

-da su stranke bile (su)nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu

-da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji (11. travnja 1995.) između stranaka postojala emotivna i ekonomska bračna zajednica

-da je pravo na otkup stana proisteklo iz stanarskog prava koje je stečeno za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa to imovinsko pravo predstavlja bračnu stečevinu, kao i vlasništvo stana koji je jedan od bračnih drugova otkupio na svoje ime, na temelju takvog imovinskog prava

-da odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj: 43/92-pročišćeni tekst-78/02; dalje: ZPS) i stjecanje vlasništva stanova otkupom po odredbama tog Zakona ne isključuju primjenu odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj: 11/78, 45/89 i 59/90 i 25/94 - dalje: ZBPO) o stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa se i na stanove stečene po odredbama tog Zakona, neovisno o tome tko je zaključio ugovor o otkupu stana, primjenjuju odredbe ZBPO o stjecanju zajedničke imovine ukoliko su ispunjene zakonske pretpostavke predviđene u tim odredbama

-da je doprinos stranaka u stjecanju predmetnog stana podjednak, dakle svakog u ½ dijela stana

-da tuženik nije dokazao da mu je majka darovala novčani iznos koje je uplatila na ime učešća i obroka za predmetni stan i da ga je darovala baš njemu, a ne njemu i tužiteljici kao bračnim drugovima, kao i da nije dokazao da bi mu majka darovala 80.000,00 Eur koje je upotrijebio za otkup stana.

14. Slijedom iznesenih utvrđenja, a pozivom na odredbe čl. 59. st. 1. i čl. 54. st. 2. ZSO, čl. 6. ZPS, te čl. 277. i 278. ZBPO prihvaća zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude.

15. Tijekom postupka, a sada i u žalbenoj fazi sporno je među strankama je li stan u [adresa] vlastita imovina tuženika, je li isti stečen na osnovi stanarskog prava, jesu li stranke u vrijeme stjecanja stana bile u bračnoj zajednici te ukoliko isti predstavlja bračnu stečevinu stranka, je li tužiteljica doprinijela stjecanju zajedničke imovine i u kojem omjeru.

16. Prema ocjeni ovog suda presuda sadrže jasne razloge o suvlasničkim udjelima bračnih drugova u zajedničkoj imovini. Cijeneći provedeni dokazni postupak u pobijanoj presudi izneseni su obrazloženi, dostatni, pravno relevantni, na zakonu i sudskoj praksi utemeljeni razlozi za utvrđenje o tome da je doprinos stranaka, sukladno odredbi čl. 277. ZBPO u konkretnom slučaju podjednak i da tužiteljica ima pravo na temelju svog doprinosa na 1/2 suvlasničkog dijela predmetnog stana.

17. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je predmetni stan dodijeljen na korištenje tuženiku kao nositelju stanarskog prava, te članovima njegovog domaćinstva (supruzi - ovdje tužiteljici i sinu), na temelju čl. 79. ZSO i Pravilnika o korištenju novčanih sredstava za stambene potrebe ZAP, na što nedvojbeno upućuje sadržaj Odluku o davanju stana na korištenje od 29. srpnja 1994.

18. Kako je tuženik na temelju (očito) pravomoćne Odluke o dodjeli stana na korištenje, koja suprotno navodima žalbe, predstavlja valjani pravni osnov za davanje stana na korištenje uselio u stan, on je stekao stanarsko pravo. Ovo stoga jer se prema odredbi čl. 59. st. 1. ZSO-a stanarsko prvo stječe s danom useljenja u stan na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje.

19. Stoga suprotni žalbeni navodi da se na predmetnom stanu nije moglo steći stanarsko pravo i da stan nije mogao biti predmetnom otkupa prema ZSP-u nisu osnovani. Tome valja dodati da tuženik u žalbi koju je osobno podnio ne spori da je na predmetno stanu postojalo stanarsko pravo, no smatra da je pogrešno ocijenjen doprinos tužiteljice u stjecaju suvlasničkog dijela predmetnog stana.

20. Suprotno navodima žalbe sud je ocijenio personalne dokaze, na način da je dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio i glede kojih činjenica, dok drugima nije poklonio svoju vjeru. Na taj način sud prvog stupnja se pravilno i jasno očitovao o izboru i ocjeni dokaza kod utvrđenje postojanja bračne zajednice stranaka, kao i da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu, te doprinos stranaka u stjecanju te imovine (stana).

21. Postojanje bračne zajednice ne određuje samo element zajedničkog života bračnih drugova, odnosno zajedničkog stanovanja kao objektivni element, već sveukupnost odnosa i ponašanja stranaka.

22. Nedvojbeno je da je jedna od bitnih karakteristika bračne zajednice zajednički život bračnih drugova. Za postojanje bračne zajednice potrebna je volja (animus) bračnih drugova, bez obzira žive li bračni drugovi odvojeno ili zajedno. Protivno tome, u slučaju ako ne postoji volja bračnih drugova za održavanjem bračne zajednice i zajedništva, tada unatoč formalnopravnom postojanju braka i zajedničkom stanovanju, bračna zajednica ne postoji. Isto je potrebno ocjenjivati ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja i imati u vidu da su bračni drugovi autonomni u određivanju sadržaja svoje bračne zajednice i načina svoga života. Naime, različite životne okolnosti i razlozi utječu na organizaciju bračnog i obiteljskog života i na odluku o tome hoće li bračni drugovi živjeti zajedno ili odvojeno i koliko dugo će određeni način života trajati, pa stoga zajednički život ne može biti jedini, niti odlučujući kriterij za zaključak o postojanju bračne zajednice.

23. Stoga okolnost da tužiteljica nije bila prijavljena na adresi predmetnog stana u vrijeme stjecanja istog nije od utjecaja na postojanje bračne zajednice nje i tužitelja, tim više što je nakon tog razdoblja nastavljen njihov zajednički život u spornom stanu (sve do početka 2004.)

24. Glede činjenice trajanja bračne zajednice stranaka ističe se da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ista egzistirala kako u vrijeme dodjele predmetnog stana, tako i u relevantnom trenutku stjecanja predmetnog stana (Ugovor o kupoprodaji od 11. travnja 1995.).

25. Tako je sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza vezano za odnos stranaka u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji utvrdio da je tužiteljica nakon svađe njezinog oca i tuženika, kada je otac potjerao tuženika iz stana (travanj 1995.), ostala s djetetom živjeti kod roditelja u [adresa], dok je tuženik odselio u stan u [adresa], dok su stranke vodile zajedničku brigu o mlt. sinu. U to vrijeme odnosi stranaka bili su narušeni no niti iz iskaza tužiteljice niti iz iskaza tuženika ne proizlazi da bi u tom razdoblju razgovarale o razvodu braka i prekidu zajednice. Upravo suprotno, tuženik je na dan preseljenja u [adresa] ponudio tužiteljici da dođe živjeti u s predmetni stan, tužiteljica je i dolazila s djetetom u [adresa] preko tjedna i vikendima i povremeno prespavala jer stan nije bio uređen za stanovanje nje i mlt. djeteta, stranke su održavale zajednicu, zajedno se brinule o djetetu i obavljale kupovinu za dijete, provodili zajedno slobodno vrijeme, družili se s prijateljima u predmetnom stanu, kojima je njihov odnos djelovao normalan, tuženik je u navedenom razdoblju imao punomoć na računu tužiteljice, dok su u stanu bila prijavljena tri člana kućanstva za potrošnju vode (tuženik bi zasigurno odjavio dva člana da uopće nisu tužiteljica i dijete dolazili u taj stan), tuženik nije imao namjeru i volju prekidati bračnu zajednicu stranaka obzirom sam nije pokretao postupak razvoda braka neovisno o činjenici da je održavao preljubničke odnose s drugom ženom, niti je to učinila tužiteljica (navedeno je učinila tek 1996.). Nadalje, tužiteljica je, na traženja tuženika potpisala suglasnost za kupovinu stana, kako je to tuženik naveo u danom iskazu 2008., a što također dokazuje da je bračna zajednica egzistirala i da su stranke bile u dobrim odnosima jer u suprotnom tužiteljica takvu izjavu ne bi potpisala i to baš u vrijeme.

26. Sve navedeno, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja ukazuje na postojanje emotivne i ekonomske zajednice stranaka.

27. Navedeno utvrđenje potvrđuju u bitnom i svjedoci ĆDT, IDT, UD, TD, ZD, DD, JD, PD, DD, JD, PD (prijatelji tužiteljice, te zajednički prijatelji i poznanici), GD (obiteljski prijatelj i poznanik i jedno vrijeme poslovni partner tuženika), poglavito svjedok RD (neposredni susjed u zgradi [adresa]) koji su iskazivali na okolnost postojanje bračne zajednice stranaka, kao i dostavljene fotografije u relevantno vrijeme.

28. Nasuprot tome, sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka ND, VD, CDT, LD, MD, SD i ED jer se radi o kolegama tuženika s kojima se tuženik povremeno viđao, a koji tužiteljicu, kako to navode nisu viđali kada bi dolazili u stan, što je i moguće jer je tužiteljica najviše u stanu boravila tijekom vikenda.

29. Vezano za iskaze svjedoka VD, ADT LD ŠD te SD valja reći da su navedeni svjedoci imali saznanja o problemima u braku stranaka, kao i da su imali saznanje da tuženik ima vezu s drugom ženom, FD, u kojem dijelu je sud njihove iskaze prihvatio jer je utvrđeno da je tuženik doista i imao vezu s FD. No osnovano nije prihvaćen iskaz tuženika, te svjedoka KD, ŠD, SD, ČD, FD i ED iz kojih bi proizlazilo da je u predmetnom stanu s tuženikom živjela FD, jer je i po ocjeni ovog suda životno nelogično i neuvjerljivo da bi tuženik održavao tako intenzivnu vezu i zajednicu s FD u razdoblju kada mu u stan svaki vikend dolaze tužiteljica i dijete tijekom 1995., da bi FD živjela u tom stanu kada ista iskazuje da je u to vrijeme imala supruga i dvoje maloljetne djece te je svakoga dana odlazila kod djece u [adresa] kako bi obavila svoje majčinske obveze pa se vraćala u stan u [adresa], kada bi njezin suprug bio u kući, pri čemu tuženik unatoč navedenom nije pokretao postupak razvoda braka do siječnja 2004., što ukazuje da je isti navedeni odnos doživljavalo ljubavničkim.

30. U konačnici sud prvog stupnja nije prihvatio niti iskaz tuženika dan 2021. u kojem navodi da je bračna zajednica stranaka trajala od 1989. do 1993., da je nakon rođenja djeteta tužiteljici rekao da ga više ne zanima kao žena i kao partnerica, da nije rekao tužiteljici za stan jer su radi poremećenih odnosa razgovarali jedino o stvarima vezno za dijete, iako je htio živjeti s tužiteljicom i sinom u stanu u [adresa] bez obnove zajednice kako bi imao kontakt s djetetom, a istovremeno je, kako to tvrdi, imao ozbiljnu vezu s drugom ženom i s njom namjeravao preseliti u podstanarstvo.

31. Iz navedenih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da se stranke nisu sporazumjeli da u relevantno vrijeme njihova zajednica života trajno prestane, naprotiv, provedeni dokazi ukazuju da je volja stranaka bila da nastave živjeti u bračnoj zajednici i pored nesuglasica do kojih je povremeno dolazilo i postojanja ljubavnog odnosa tuženika s trećom osobom.

32. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na podnošenje tužbe za razvod braka, iskaz vještaka dr. Sanje Boban, te izjave odvjetnika tužiteljice i kojima osporava ocjenu iskaza svjedoka i materijalne dokaže učinjene po sudu prvog stupnja nije moguće prihvatiti.

33. Zakonom o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo bili su propisani uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tako je odredbom čl. 6. st. 1. propisano da stan ima pravo kupiti stanar (nositelj stanarskog prava) pod uvjetima istog Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, dok je stavkom 2. tog članka propisano da kada stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

34. Tužiteljica u pogledu stanarskog prava bila izjednačena s nositeljem stanarskog prava - tuženikom (čl. 64. st. 2. ZSO) s kojim je bila u pravno relevantnoj bračnoj zajednici u vrijeme stjecanja predmetnog stana.

35. Prema usvojenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u situaciji kada je stan otkupljen za vrijeme trajanja bračne ili izvanbračne zajednice, sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo tada okolnost što je jedan od bračnih drugova stekao stanarsko pravo stana i bio kupac toga stana, nema utjecaja na zaključak da je riječ o imovini koja je stečena za vrijeme braka (izvanbračne zajednice) i predstavlja (izvan) bračnu stečevinu (tako i VSRH Rev- 807/2013 o 11. srpnja 2017. i Rev-2651/14 od 26. veljače 2020.)

36. To stoga što je stanarsko pravo po svojoj naravi bilo imovinsko pravo, koje je svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva stana, pa ako je pravo na otkup stana proisteklo iz stanarskog prava koje je stečeno za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada to imovinsko pravo predstavlja bračnu stečevinu, kao i vlasništvo stana koji je jedan od bračnih drugova otkupio na svoje ime, na temelju takvog imovinskog prava (u tom smislu i Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-3136/2003 od 25. siječnja 2006.). Odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i stjecanje vlasništva stanova otkupom po odredbama tog Zakona ne isključuju primjenu odredaba ZBPO o stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja bračne ili izvanbračne zajednice, pa se i na stanove stečene po odredbama tog Zakona, neovisno o tome tko je zaključio ugovor o otkupu stana, primjenjuju odredbe ZBPO o stjecanju zajedničke imovine ukoliko su ispunjene zakonske pretpostavke predviđene u tim odredbama (tako Rev-807/2013 od 11. srpnja 2017. i Rev-2651/14 od 26. veljače 2020.).

37. I u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu TETERINY protiv Rusije je zauzeto pravno shvaćanje da je stanarsko pravo (imovina) u smislu odredbe članka 1. Protokola Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine" -Međunarodni ugovor, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

38. Polazište u ocjeni pitanja predstavlja li određena imovina bračnu tečevinu predstavljaju u vrijeme stjecanja predmetne nekretnine važeće odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima, a tako i u odluci Ustavnog suda poslovni broj U- III/3136/2003 od 25. siječnja 2006.)

39. Prema odredbi čl. 277. ZBPO imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina. Prema odredbi čl. 287. ZBPO kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.), različitoj od osnove navedene u čl. 277. tog zakona, je njegova posebna imovina (čl.278.st.2. ZBPO).

40. Pri tome, suprotno stavu iz žalbe, nije odlučno to što je tuženik bio taj koji je od svog poslodavca dobio predmetni stan na korištenje tj. stanarsko pravo na istom, i što se samo on pojavljuje kao kupac stana, te o tim činjenicama ne ovisi veličina suvlasničkog dijela drugog supružnika na zajedničkoj imovini kada dođe do diobe zajedničke imovine sukladno odredbi čl. 284. ZBPO (jednako pravno stajalište u odluci VSRH Rev-x 729/09 od 18. svibnja 2010.). U tom smislu je pravilno sud prvog stupnja, baš primjenom odredaba iz čl. 287. ZBPO kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udjele stranaka u zajedničkoj imovini odredio prema njihovim doprinosima u stjecanju te imovine, pravilno pri tom vodeći računa ne samo o novčanim primanjima stranaka (plaća, mirovina i sl.), nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i obitelji, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

41. Prethodna suglasnost drugog bračnog druga za otkup stana u režimu stanarskog prava nema automatski značaj priznanja i isključivog prava vlasništva na otkupljenom stanu drugom bračnom drugu.

42. Iskazima stranaka utvrđeno je da su oboje bili zaposleni u vrijeme stjecanja predmetnog stana kao i tijekom trajanja bračne zajednice, da su ostvarivali prihode od rada te je iz iskaza tuženika utvrđeno da su stranke imale prihode podjednake visine, time da je tuženik ostvarivao i određene prihode jer je radio dodatno za drugu firmu te je radio od kuće. Živjeli su u zajedničkom kućanstvu prvo u [adresa] gdje su živjeli s roditeljima tužiteljice, njezina majka je kuhala i održavala kućanstvo, oni su participirali u troškovima režija, ponekad obavili kupovinu namirnica te su brinuli od djetetu. U periodu kada je tuženik živio u predmetnom stanu, a tužiteljica je s djetetom živjela u stanu u [adresa] utvrđeno je da su preko vikenda održavali zajednicu, da su obavljali zajedno nabavku kao i da su zajedno brinuli o djetetu i obavljali kupovinu za dijete. U periodu kada su živjeli u u predmetnom stanu utvrđeno je da je tužiteljica brinula o kućanstvu i pripremi hrane, dok je tuženik obavljao popravke po stanu te je dijete vozio u školu, a tužiteljica ga je vozila na izvanškolske aktivnosti. Iz navedenoga je utvrđeno da su stranke postigle dogovor o podjeli obveza iz bračne zajednice te je svaki od njih imao svoj doprinos. Time što je tuženik radio dodatan posao od doma znači da je tužiteljica preuzela obavljanje određenih kućanskih poslova i obveza oko djeteta te mu na taj način omogućila obavljanje dodatnog posla. Očito je tuženik bio zadužen za podmirenje troškova života, on je plaćao rate za predmetni stan (od travnja 1997. do prosinca 2004.), dok je tužiteljica plaćala rate za stan u [adresa].

43. Da su stranke imale podjednake prihode utvrđeno je iskazom samog tuženika. Tvrdnje tuženika da tužiteljica 1998. i 1999. uopće nije imala prihode ne proizlaze iz iskaza stranaka, a osim toga sve i da su točne nisu od utjecaja na visinu doprinosa u stjecajnu zajedničke imovine jer prilikom ocjene doprinosa u obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost, odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine, a to može biti rad na temelju kojeg se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, rad u kućanstvu, te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

44. Iz potvrde Zagrebačke banke od 4. srpnja 2015. proizlazi da nije u mogućnosti dostaviti zatražene podatke o prometu na tekućem računu tužiteljice za zatraženo razdoblje od 20.ožujka 2003. jer je propisani rok, prema čl. 160. Zakona o kreditnim institucijama u kojem je banka dužna čuvati podatke o evidentiranju promjena stanja na računima jedanaest godina. Dakle ne proizlazi ono što tuženik tvrdi u žalbi (da nije temeljem punomoć vršio nikakve transakcija na računu tužiteljice sve do 18. siječnja 2005.). Osim toga, to je i u suprotnosti s iskazom samog tuženika koji ne spori da je za vrijeme trudnoće tužiteljice podizao novac s računa tužiteljice.

45. Imajući u vidu sadržaj provedenih dokaza ne proizlazi da su stranke ugovorile da bi njihova zarada bila posebna imovina svakog bračnog druga (čl. 279. ZBPO) niti sporazum o eventualnoj diobi predmetnog stana zaključen u pisanom obliku (čl. 284. ZBPO), pa je cijeneći sadržaj izjave tužiteljice od 4. kolovoza 1994. pravilna ocjena suda prvog stupnja da su bračni drugovi u vrijeme stjecanja predmetnog stana (a i ranije) bilu u bračnoj zajednici, da zajedničkim životom u predmetnom stanu, koji je otplaćivan zajedničkim sredstvima stečenim za vrijeme trajanja bračne zajednice (pri čemu je neodlučno koji od bračnih drugova je vršio uplate i sa čijeg računa) jasno manifestirali svoju volju da stan bude zajednički.

46. Imajući u vidu izneseno, navodi tuženika da je predmetni stan njegovo isključivo vlasništvo koju temelji na tvrdnji da mu je stan poklonjen od strane ZAP (o time nema dokaza u spisu) odnosno da je, kako to tvrdi u svojoj žalbu, kupio samo 17,61% predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravio dok njegov doprinos iznosi 82,39%, a taj doprinos predstavlja razliku tržišne i kupoprodajne cijene stana (stan je otkupljen za iznos od 116.489,36 kn) nisu osnovani

47. Tvrdnju da je predmetni stan kupljen iz posebne imovine tuženik nije opravdano uvjerljivim razlozima. Naime, teret dokazivanja u parnici ne leži uvijek na tužitelju. Tužitelj je dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, a tuženik istinitost svojih navoda ili prigovora (čl. 221. a. ZPP), dakle, teret dokazivanja da je predmetni stan otkup sredstvima koje je tuženiku darovala majka -u ovom je slučaju ipak ležao na (onoj strani koja to i tvrdi) tuženiku.

48. Sud prvog stupnja je dao valjano i logično obrazloženje zbog čega ne prihvaća navod tuženika da je predmetna nekretnina kupljena novcem koji je tuženiku darovala majka ĐD.

49. Doista u spisu postoje dokazi da je majka tuženika ĐD za tuženika vršila određene uplate (plaćanja, 02. svibnja 1995. godine ZAP-u 263,84 kn, Općini Zagreb i 226,15 kn proračun RH, 02. svibnja 1995. godine iznos od 959,30 kn ZAP- u, 959,30 kn Općini Zagreb i 822,25 kn proračun RH, te 19. svibnja 1995. godine iznos od 2.854,82 kn ZAP-u, 2.854,82 kn Općini Zagreb i 2.447,00 kn proračun RH), no kako su stranke u to vrijeme bile u bračnoj zajednici tuženik je trebao dokazati da se radilo o darovanju (a ne o pozajmici) i da su navedeni iznosi darovani njemu osobno, a ne strankama kao bračnim drugovima, što tuženik nije dokazao, pa se ne može smatrati da je stan dijelom otkupljen vlastitom imovinom tuženika (čl. 287. ZBPO).

50. Nadalje, pravilno zaključuje sud prvog stupnja da osim izjave majke tuženika ĐD od 11. siječnja 2008. (koju je osobno napisala i ovjerila potpis kod javnog bilježnika) u kojoj navodi da je od svibnja 1995. do kraja 2001. dala tuženiku devizna sredstva u protuvrijednosti od 80.000 EUR te je isplate uglavnom obavljala na ruke osobno ili preko njegovih kolega s posla, odnosno direktnom uplatom s računa na račun nema drugih dokaza da je majka tuženika raspolagala navedenim iznosom.

51. Tuženik je tvrdio da je navedena sredstva majka stekla prodajom zemljište, no osim što nije dokazao da je majka na računu imala iznos od 80.000 EUR nije dokazao postojanje kupoprodajnog ugovora iz kojeg bi bilo vidljivo da je majka tuženika prodala zemljište, kada i za koji iznos.

52. Pored toga, na što osnovano ukazuje i sud prvog stupnja, u takovoj situaciji bi bilo logično da je tuženik ispatio kupoprodajnu cijenu stana u cijelosti, a ne nastavio otplaćivati kupoprodajnu cijenu u obrocima.

53. Slijedom iznesenog, izjavu majke tuženika, ali i iskaz svjedoka HD, sestre tuženika i ČD, nećakinje tuženika koje iskazuju o darovanju novčanog iznosa s pravom sud prvog stupnja u tom dijelu ne prihvaća kao istinite i vjerodostojne, jer nisu potvrđen niti jednim drugim dokazom, a osim toga radi se o bliskim srodnicima koji imaju interes da tuženik uspije u sporu.

54. Polazeći od navedenih utvrđenja, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je stan otkupljen i otplaćivan sredstvima koja potječu od rada bračnih drugova, radi čega su stranke podjednako doprinijele stjecanju predmetnog stana, zbog čega suvlasnički udio svakog od njih iznosi ½ dijela predmetnog stana.

55. Konačnom valja reći da bez obzira na to tko je od bračnih drugova otplaćivao dospjele rate za kupnju stana, otplata rata predstavlja zajedničku obvezu. Ona strana koja je umjesto druge isplatila dug sasvim ili djelomično ima pravo tražiti od druge strane da joj namiri ono što je bila dužna učiniti, dakle obveznopravnim zahtjevom, a ne namirenjem da se mijenja stvarnopravni odnos tj. da bi time došlo do povećanja njezinog udjela u zajedničkoj imovini (tako i Rev x-30/2008 od 12. studenog 2008.).

56. U odnosu na pozivanje tuženika na povredu odredba Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/9., 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14-dalje: Ustav) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97 i 6/99-dalje: Konvencija) odnosno dodatni Protokol broj 1 uz Konvenciju, koji u čl. 1. jamči zaštitu prava vlasništva, valja reći slijedeće:

57. U konkretnom slučaju radi se o građansko pravnom sporu između dviju privatnih osoba (bivših bračnih drugova), pa se isticanjem pravo na mirno uživanje prava vlasništva prema čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju u biti spori pravo bračnog druga da ostvari svoja vlasnička prava, među kojim je i pravo vlasništva stečenom na temelju zakona (s osnova bračne stečevine), i koje pravo tužiteljice i zahtjev da se to pravo utvrdi (jedino u sudskom postupku) je utemeljeno na zakonu i usmjereno postizanju legitimnog cilja.

58. Pored navedenog tužiteljica, kao i ostali građani Republike Hrvatske imala je pravo ostvarivanja i zaštite svoga prava u okviru postojećih zakonskih odredbi, a koje pravo je tužiteljica i koristila, pa se ne može se govoriti o povredi ustavnih prava tuženika. U konkretnom slučaju radi se o pravu vlasništva tužiteljice o kojem se tek odlučuje u ovom parničnom postupku.

59. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, tj. imajući u vidu opisana činjenična i pravna utvrđenja suda iz kojih proizlazi zakonom utvrđeno pravo tužiteljice na stjecanje prava vlasništva (u određenom suvlasničkom omjeru), a polazeći od prethodno izloženog neosnovani su žalbeni navodi tuženika o povredi čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju (pravo na mirno uživanje vlasništva), kao i njegovi navodi o povredama prava zajamčenih odredbama čl. 14. st. 1. i 2. i čl. 29. Ustava.

60. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženik određeno osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva ne navodeći određene i obrazložene razloge zbog kojih bio odluka o troškovima postupka bila nezakonita.

61. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović