Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2126/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Saša Pufler, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-272/2020-21 od 8. travnja 2025. te o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-272/2020-23 od 8. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-272/2020-21 od 8. travnja 2025. u točkama I, II, III i V izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-272/2020-23 od 8. travnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj:[broj kredita], sklopljenog 13. travnja 2006. između tužiteljice ČI i Slavonske banke d.d. pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem Ov-9729/2006 od 18. travnja 2006. a koja u čl. 2. glasi: ,,iznos od CHF...odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,.", u čl. 3. st. 5. glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, u čl.4. st.1. glasi: "Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu“, u čl. 4. st. 2. glasi: "Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru, u čl.5. glasi:,….Banka će taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu, te promijeniti kamatnu stopu bez sklapanja Aneksa ovom Ugovoru……Izmjena valutne klauzule vraćanja kredita vršite će se sukladno internim aktima Banke i koeficijenta konverzije, i to na dan izvršenja konverzije, najviše jedanput godišnje….Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope.“, u čl. 11. glasi: „ Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora postojanja promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)“, u čl. 15. glasi: „Potpisom ovog ugovora Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ČI, s osnove preplaćenog iznosa zbog razlike u promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajne razlike isplati iznos od 3.442,84 EUR (tri tisuće četiristo četrdeset i dva eura i osamdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ČI s osnove uglavničene zatezne kamate obračunate na iznos iz točke II., isplati iznos od 598,67 EUR (petsto devedeset osam eura i šezdeset sedam centa).

IV. Odbija se tužiteljica ČI s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 598,67 eura od 2. svibnja 2017. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ČI naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.848,94 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 8. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 312,50 eura tužitelj odbija.“

2. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

“Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da u roku 15 dana tužiteljici ČI naknadi trošak postupka u iznosu od 125,00 eura (slovima: stodvadesetpet eura).

3. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu te protiv rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3.1. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu protiv presude kojim predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba je neosnovana.

4.1. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužiteljica je 9. travnja 2019. podnijela tužbu u kojoj je navela da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužiteljica je bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika. Ističe da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tužiteljica navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. ZPP-a sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama.

Navodi da je zbog nemogućnosti podmirivanja obveza po kreditu 23. siječnja 2016. s tuženikom sklopila Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Smatra da joj tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Stoga navodi da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

7. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita 13. travnja 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

HNB-a važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,65% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja;

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

- da su tužiteljica i tuženik 23. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

- da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 7.296,01 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.713,93 kuna, da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, da se visina iznosa preplate koja je utvrđena na dan 30. rujna 2015. u iznosu 8.713,93 kuna može promijeniti u prijelaznom razdoblju o čemu će banka izvijestiti korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama.

8. Među strankama je sporno ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

9. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika.

Naime, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Neosnovano tuženik smatra da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom pa da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-6632/2017 ne mogu primijeniti u ovom postupku. Ovo stoga što je u trenutku pokretanja kolektivnog postupka bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. Hypo Alpe Adria bank d.d., a budući da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank d.d., tužiteljica se može pozvati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda jer je u tom sporu kao V. tuženik sudjelovala Addiko bank d.d. (ranije Hypo Aple Adria bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu čl.502. c. ZPP-a.

10. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a tog Zakona kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilno prvostupanjski sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

10.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11. Kada potrošač kao tužitelj pokrene individualnu parnicu tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.).

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao.

11.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužiteljica obaviještena prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužiteljici pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužiteljica samostalno odabrala valutnu klauzulu CHF i da nikada tijekom otplate kredita nije tražila promjenu valute obveze na koju je imala pravo temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu.

11.2. Tužiteljica je iskazala da je kredit uzela radi adaptacije stana u kojem je živjela, da je kredit uzela u Slavonskoj banci jer je inače bila njihov klijent, da je kredit uzela u CHF jer su joj u banci rekli da joj je to jedina opcija, da joj u banci nitko nije ništa pojašnjavao što je to valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te da joj nisu govorili o nikakvim rizicima tečaja CHF, da je ona po struci bila NKV radnik i da nije znala ništa o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da je ugovor prije potpisivanja pročitala i da se kao laik nije razumjela u ništa osim u iznos kredita koji uzima, da je ugovor bio sastavljen od strane banke i da u njemu nije mogla ništa mijenjati, da joj je početna rata od oko 600,00 kuna skočila na oko 1.200,00 kuna, da radi rasta rata kredita nije odlazila u banku pitati može li kredit prebaciti u neku drugu valutu, da joj je suprug u to vrijeme ostao bez posla i da su se svakako krpali, da na konverziju nije pristala svojom voljom nego da su joj tako u banci nagovijestili, da je nedugo nakon konverzije kredit zatvorila i da nije prigovarala izračunu konverzije.

11.3. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, te utvrđenja iz kolektivne presude, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

11.4. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

12. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da do podnošenja tužbe u ovom postupku 9. travnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

13. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 20. travnja 2006., da je tečaj na dan korištenja bio 4,660796, da je rok otplate 15 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,65%, te da je konverzija u konkretnom slučaju provedena 29. siječnja 2016.

Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 1.011,83 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 2.431,01 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do dana 1. svibnja 2017. (dan kada je izvršeno zadnje priznanje 50% anuiteta na ime preplate) iznosi 1.830,89 eura;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 međutim, da postoji neusklađenost podataka u obavijesti o provedenoj konverziji. Naime, prema ponudi konverzije utvrđena je preplata u iznosu 8.713,93 kuna, dok preplata u prijelaznom razdoblju iznosi 567,17 kuna što daje preplaćenu razliku od 9.281,10 kuna. Međutim, banka je tužiteljici na dan provođenja konverzije 29. siječnja 2016. priznala preplatu u iznosu 9.285,29 kuna što je za 4,19 kuna više nego što se dobije kada se preplati na dan 30. rujna 2015. doda preplata prijelaznog razdoblja;

- da iznos preplate koja je priznata tužiteljici na dan konverzije 29. siječnja 2016. iznosi 9.285,29 kuna (1.232,22 eura);

- da je preplata iskorištena za namirenje 50% anuiteta do datuma ispunjenja 1. svibnja 2017.;

- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (1.830,89 eura - 1.232,22 eura), nakon čega ostaje iznos od 598,67 eura na ime zatezne kamate.

13.1. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak razliku kamate trebao računati kao razliku anuiteta, a ne kao razliku stvarno obračunate kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i kamate kakva bi bila po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, vještak je u dopuni nalaza i mišljenja pojasnio da se utjecaj promjene kamate u kunama računa tako da se razlika stvarno plaćenih kamata i kamata po početnom otplatnom planu pomnoži s početnim tečajem jer se ne računa razlika u anuitetima nego razlika kamate u anuitetima, što je sukladno zaključcima obuke stalnih sudskih vještaka o pravilnom računanju razlike kamate. Stoga je u tom dijelu u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja.

13.2. U odnosu na prigovor tuženika da vještak u nalazu i mišljenju nije ispravno prikazao datume plaćanja, vještak je naveo da je nalaz i mišljenje napravio temeljem stvarnih podataka iz dokumenata banke (pregled prometa za klijenta, transakcije naplata dospjele glavice i naplata redovne kamate), te da su podaci koje tuženik dostavlja uz svoje primjedbe simulirani podaci kakvi bi bili u idealnom stanju na dan dospijeća dok su podaci iz nalaza i mišljenja stvarno stanje uplata tužiteljice i naplate od strane banke.

13.3. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilno sud prvog stupnja ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo pravno shvaćanje da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope.

Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, to je pravilno sud prvog stupnja ovaj tuženikov prigovor ocijenio neosnovanim. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

13.4. U odnosu na prigovor tuženika da ako je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetna, da je vještak onda trebao izračunati i iznose koji su trebali biti plaćeni kada je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita kao i iznose kada je kamata bila manja od početno ugovorene kamatne stope dakle tzv. negativne razlike, pravilno sud prvog stupnja navodi da u odnosu na tzv. negativne razlike tuženik tijekom postupka nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja ili prijeboja. S druge strane tužiteljica na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekla pa da bi te iznose trebala vratiti tuženiku temeljem stjecanja bez osnove. Stoga je i taj prigovor tuženika pravilno sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim.

14. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potraživala iznos od ukupno 3.442,84 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 1.011,83 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 2.431,01 eura) i na ime preostalog iznosa uglavničenih zateznih kamata nakon što se od istih odbije iznos preplate priznat konverzijom, iznos od 598,67 eura (1.830,89 eura - 1.232,22 eura), sve sa zateznim kamatama od 2. svibnja 2017. do isplate, a s obzirom na sve prethodno navedeno tužiteljici pripada pravo na isplatu upravo navedenih iznosa, neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Kako je tuženik na dan provođenja konverzije 29. siječnja 2016. priznao preplatu tužiteljici u iznosu 1.232,22 eura koji je iskorišten do 1. svibnja 2017. za namirenje 50% anuiteta, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je pravilno sud prvog stupnja sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO-a iznos preplate umanjio od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja na ime ukupnih zateznih kamata ostao još iznos od 598,67 eura.

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

15.1. Budući da je tužiteljica preplaćene iznose potraživala u ukupnim iznosima (posebno razliku tečaja i kamate (glavnica duga), a posebno zatezne kamate na tako preplaćene iznose (uglavničena zatezna kamata)), sve sa zateznom kamatom od 2. svibnja 2017. jer je banka do 1. svibnja 2017. iz preplate priznate konverzijom namirivala 50% budućih anuiteta, pravilno je prvostupanjski sud je na preplaćenu razliku tečaja i kamate (glavnica duga) od 3.442,84 eura dosudio tužiteljici zatezne kamate kako je tražila.

Tužiteljica je zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute (1.011,83 eura za kamatu + 2.431,01 eura za valutu) potraživala u ukupnom iznosu odnosno uglavničila ih je. Ukupan iznos tako uglavničenih kamata nakon što je od njih odbijen iznos preplate koji je tužiteljici priznat konverzijom iznosi 598,67 eura (1.830,89 eura – 1.232,22 eura).

16. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće.

16.1. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

16.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

16.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

16.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelji uopće ne tvrde da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

17. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

18. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

18.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 FI protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

18.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu FI protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

19. I odluka o trošku tužiteljice pravilno je utemeljena se na čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa).

19.1. Neosnovano tuženik smatra da tužiteljici naknada troškova zastupanja po odvjetniku nije trebala biti priznata prema vrijednosti boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 dalje: Tarifa) u iznosu od 2,00 eura. Naime, noveliranom odredbom Tbr. 50. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura i sukladno Tbr. 48. stavka 3. Tarife primjenjuje se i u vrijeme donošenja ove odluke o parničnom trošku.

20. Slijedom navedenoga, žalba tuženika protiv presude je kao neosnovana odbijena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalba protiv prvostupanjskog rješenja je kao neosnovana odbijena primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a.

21. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

22. Primjenom članka 155. ZPP-a zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević