Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-803/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14140/2021-27 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14140/2021-27 od 10. srpnja 2024. pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14140/2021-27 od 10. srpnja 2024. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.861,23 eura sa zateznim kamatama.

III. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 14140/2021-27 od 10. srpnja 2024. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 671,57 eura i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat daljnji parnični trošak u iznosu od 75,00 eura i sudi:

1. Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati daljnji iznos od 671,57 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2020. do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) u ostalim odnosima, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženici da tužiteljici nadoknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 75,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u ostalim odnosima, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici da tužiteljici nadoknadi trošak žalbe u iznosu od 84,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u ostalim odnosima, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.478,28 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2020. do isplate.

Pod točkom II. izreke odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 2.532,80 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2020. do isplate.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.399,08 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom II. izreke i u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao zakonom predviđenog razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti te traži trošak žalbe.

3. Tuženica se žali protiv točke I. i III. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti te traži trošak žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima iste, predlaže da se žalba odbije te traži trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, a žalba tuženice je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete koja joj je nastala 22. ožujka 2020. oko 8,30 sati u [adresa], na adresi [adresa], kada je ozlijeđena za vrijeme redovnog radnog vremena na radnom mjestu policijskog službenika kod poslodavca Policijska uprava Zagrebačka, [adresa] na način da je za vrijeme obavljanja radnog zadatka hitne intervencije stala nogom na komad fasade koji je pao sa zgrade kao posljedica potresa uslijed čega se poskliznula i pala te zadobila tjelesne ozljede.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica pretrpjela ozljedu na radu tijekom svog redovnog rada i to prilikom obavljanja poslova šefa smjene zbog hitne intervencije i to konkretno prilikom postupanja povodom zaprimanja dojave i upućivanja policijskih službenika na intervencije na području Prve policijske postaje zbog stradavanja djevojčice u [adresa], a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka PN i tužiteljice,

- da je dana 22. ožujka 2020. [adresa] pogodio potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru radi čega su sa zgrada padali dijelovi fasada, da je sustav veza bio prekinut radi čega se tužiteljica pješice uputila u Operativno komunikacijski centar policije kako bi uputila kolege na mjesto događaja,

- da je radi navedene situacije tužiteljica u propisanim radnim cipelama užurbano krenula te da je do ozljede došlo na putu do Operativno komunikacijskog centra policije na način da je stala nogom na komad fasade koji je pao sa zgrade uslijed čega se poskliznula i pala,

- da nije na drugačiji način mogla doći do cilja gdje je trebala doći,

- da iz izvedenih dokaza nije utvrđeno da bi postupanje tužiteljice predstavljalo krajnju nepažnju, odnosno namjeru, u kojem slučaju bi bila isključena odgovornost tuženice,

- da iz utvrđene dinamike nastanka štetnog događaja tužiteljica u trenutku nastanka štetnog događaja nije mogla postupiti drugačije nego što je postupila, posebice obzirom na hitnost intervencija zbog potresa te na vrstu terena odnosno ulica pokrivenih dijelovima zgrada i automobila, a po kojoj se kretala kritične zgode,

- da tuženica nije dokazala da je tužiteljica svojom radnjom uslijed namjere, odnosno krajnje nepažnje, prouzročila odnosno doprinijela nastanku štetnog događaja, odnosno nije dokazala postojanje okolnosti na temelju kojih bi se oslobodila od odgovornosti,

- da je ozljeda od 22. ožujka 2020. rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje tužiteljici priznata kao ozljeda na radu.

9. Polazeći od utvrđenja da tuženica nije dokazala postojanje okolnosti pod kojima se može osloboditi odgovornosti u smislu članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/2014., 118/2014., 154/2014., 94/2018. i 96/2018., dalje u tekstu: ZZR) prvostupanjski sud je utvrdio da je prigovor doprinosa tužiteljice neosnovan te da je tuženica odgovorna za nastanak štetnog događaja slijedom čega je dužna tužiteljici nadoknaditi štetu koju je pretrpjela u predmetnom štetnom događaju. U odnosu na prigovor nedostatka pasivne legitimaciju prvostupanjski sud je utvrdio da okolnost da dijelovi fasade nisu bili uklonjeni s površine za čije je održavanje odgovoran Grad Zagreb nije od utjecaja na pasivnu legitimaciju tužene, a niti se tužiteljice kao radnika u radnom sporu tiče međusobni pravni odnos tuženice i treće osobe, a da izloženost policajca riziku pada na neočišćenoj ulici tijekom obavljanja rada za poslodavca predstavlja profesionalni rizik za koji odgovara poslodavac, a ne radnju treće osobe koju poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

10. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda kao pravilan prihvaća i ovaj sud.

11. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku propisana je odredbom čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023., dalje: ZR) prema kojoj, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava te odredbom čl. 25. st. 1. ZZR prema kojoj poslodavac za ozljedu na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

12. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a. Iz sadržaja odredbe čl. 25. st. 2. ZZR proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

13. Nije sporno da se tužiteljica ozlijedila tijekom rada i to prilikom obavljanja poslova šefa smjene zbog hitne intervencije i to konkretno prilikom postupanja povodom zaprimanja dojave i upućivanja policijskih službenika na intervencije na području Prve policijske postaje zbog stradavanja djevojčice u [adresa] na način da se pješice uputila u Operativno komunikacijski centar policije kako bi uputila kolege na mjesto događaja jer je sustav veza bio prekinut kada je pala zbog dijelova fasada koji su bili na cesti kao posljedica potresa.

14. Teret dokaza postojanja razloga za potpuno ili djelomično oslobođenje od objektivne odgovornosti na poslodavcu, pa tako i da je do štete došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice, kako to upire tuženica u žalbi. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice (s namjerom), dok s krajnjom nepažnjom postupa onaj štetnik koji u svom radu ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek. Međutim, s obzirom da tuženica nije dokazala postojanje okolnosti iz čl. 25. ZZR-a zbog kojih bi se mogla osloboditi odgovornosti ili je umanjiti, pa tako ni tako ni da je do štete došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice, dužna je tužiteljici nadoknaditi štetu koja joj je nastala.

15. Pri tome, imajući u vidu okolnosti predmetnog događaja u kojem je tužiteljica obavljala svoje redovne radne zadatke u okvirima novonastale situacije izazvane potresom zbog čega je bila prisiljena pješke ići do Operativno komunikacijskog centra policije iako je cesta bila zakrčena dijelovima fasada, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da izloženost policajca riziku pada na neočišćenoj ulici tijekom obavljanja rada za poslodavca predstavlja profesionalni rizik za koji odgovara poslodavac, a ne radnju treće osobe koju poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti pa isto nije od utjecaja na pasivnu legitimaciju tuženice, a niti je od utjecaja na radnopravni položaj tužiteljice kao radnika u radnom sporu eventualni međusobni pravni odnos tuženice i treće osobe (konkretno Grada Zagreba).

16. Kako dakle u provedenom postupku nisu utvrđene pretpostavke za oslobađanje poslodavca od odgovornosti u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a odnosno iz odredbe čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a u vezi s člankom 111. ZR-a, to postoji obveza tuženice da tužiteljici naknadi nastalu štetu.

17. Nadalje, sporno je, po žalbi tužiteljice, da li težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade tužiteljici za neimovinsku štetu preko utvrđenog iznosa i da li tužiteljici s osnova utvrđene potrebe za tuđom pomoći pripada daljnji iznos preko dosuđenog.

18. U odnosu na visinu nastale štete prvostupanjski sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku dr. Igoru Stipančiću koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da je tužiteljica ozlijeđena 22. ožujka 2020., da je kliničkim pregledom i radiološkom obradom utvrđeno da je zadobila: prijelom (otrgnuće) vanjskog vrška (tzv. lateralni maleola) lijevog gležnja, da je provela je liječenje imobilizacijom tijekom 5 tjedana i potom višekratnom fizikalnom terapijom s kojom je završila 23. lipnja 2020., da po završenom liječenju u tužiteljice postoje subjektivne tegobe (povremeni bolovi pri opterećenju i promjeni vremena) te blago ograničenje kretnji lijevog gležnja, da te posljedice smanjuju njenu životnu aktivnosti za 5%, da je strah tzv. primarni u trenutku ugroženosti i istovremenog tjelesnog ozljeđivanja bio intenzivan i kratkotrajan, tzv. sekundarni strah kao posljedica tjelesne ozljede i liječenja jakog intenziteta je trajao oko 2-3 dana, srednji oko 5-6 dana i manji oko mjesec dana, bol jakog intenziteta je trpila 3-4 dana, srednjeg do 10 dana, a manjeg još oko 6 tjedana, povremena bol ulazi u smanjenje životne aktivnosti, tuđa pomoć joj je bila potrebna sveukupno kroz 5 tjedana 3 h dnevno zbog potrebe mirovanja i imobilizacije noge, potom je još trebala pomoć sveukupno kroz 4 tjedna tri puta tjedno po 2 h zbog otežanog hoda (nabava hrane, pripremanje hrane dulje stajanje), naruženje kao posljedica štetnog događaja postoji jedva zamjetan otok vanjskog vrška lijevog gležnja.

19. Obzirom je tužiteljica prigovarala nalazu i mišljenju vještaka dr. Igora Stipančića navedeni vještak je na ročištu održanom 13. listopada 2023. naveo da je za očekivati da kod tužiteljice dolazi do pojačanih bolova kod kretanja po neravnom terenu, kretanja po stepenicama ili trčanju, da su smanjenje životne aktivnosti, odnosno zaostale posljedice nakon ovog događaja i završenog liječenja bolovi kako pri promjeni vremena, pri duljem hodu i stajanju, pa čak i pojava otoka s vanjske strane gležnja kod takovih aktivnosti (duljeg hoda i stajanja), da je logično da se bolovi pojavljuju i u ovim situacijama za koje je upitan, a vezano za nalaz pojasniti nalaz MR navodi da je zaostao slobodni koštani fragment, odnosno radi se o komadiću kosti koji je otrgnut.

20. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje te je pozivom na odredbu čl. 1100. st. 1. ZOO-a ocijenio da bi tužiteljici za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno/duševno zdravlje pripadao iznos u visini od 4.050,00 eura. Cijeneći opseg utvrđene tuđe pomoći kao i cijenu satnice takve pomoći prvostupanjski sud je utvrdio da bi tužiteljici po ovom osnovu pripadao iznos od 428,28 eura.

21. Međutim, prema uvjerenju ovog suda, osnovano tužiteljica smatra da joj je prvostupanjski sud s osnova neimovinske štete trebao dosuditi i daljnji iznos od 600,00 eura.

22. Sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a fizičke boli, različiti oblici duševnih boli i strah nisu samostalni oblik povrede prava osobnosti već su to kriteriji koji zajedno s ostalim okolnostima slučaja utječu na ocjenu suda u kojoj mjeri je pravo osobnosti povrijeđeno. Stoga, po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu da će tužiteljica osjećati posljedice predmetne ozljede pri promjeni vremena, pri duljem hodu i stajanju, da će dolaziti do stvaranje otoka s vanjske strane gležnja kod takvih aktivnosti koje su sadržane u svakodnevnim životnim i radnim okolnostima (duljeg hoda i stajanja), vrijeme čekanja na naknadu te sve druge okolnosti slučaja kao i značenje povrijeđenog dobra i cilj kojemu služi ta naknada, na način da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a, uz nužna odstupanja od iznosa navedenih u Orijentacijskim kriterijima i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., tužiteljici bi s osnova pretrpljene neimovinske štete, pored dosuđenog iznosa od strane prvostupanjskog suda pripadao i daljnji iznos od 500,00 eura sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe odštetnog zahtjeva do isplate prema odredbi čl. 1103. ZOO-a. U preostalom dijelu žalba tužiteljice je neosnovana.

23. Nadalje, prema provedenom vještačenju, utvrđeno je da je tužiteljici trebala tuđu njegu i pomoć u trajanju od 129 sati. Primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a cijena sata bi iznosila 4,65 eura, pa bi s ove osnove tužiteljici pripadao i daljnji iznos od 171,57 eura.

24. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tužiteljice kao djelomično osnovanu i dosuditi daljnji iznos od 671,57 eura sa zateznim kamatama od 23. listopada 2020. U preostalom dijelu je valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

25. Primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a i čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha tužiteljice u sporu iznosi 68 %, pa je tužiteljici dosuđen i daljnji parnični trošak u iznosu od 75,00 eura sa zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

26. Žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava primjenu odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu jer je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, a kako je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužiteljica osporava prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem joj nije priznat trošak podneska dostave dokaza o uplati predujma i sastav požurnica.

27. Tužiteljici je primjenom Tbr. 10. 4. i 46. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) priznat trošak sastava žalbe prema vrijednosti predmeta ožalbenog dijela i uspjehu tužiteljice sa žalbom u omjeru od 27% u iznosu 84,38 eura sa zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3.

ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

28. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj