Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3985/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2072/2021-27 od 20. lipnja 2024, dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2072/2021-27 od 20. lipnja 2024. u dijelu pod toč. III izreke kojim je odbijen zahtjeva za iznos 186,02 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja te se preinačava odluka o trošku sadržana u rješenju Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2072/2021-27 od 20. lipnja 2024. pod toč. II u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 eur te se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati i daljnji trošak postupka od 125,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalome dijelu žalba protiv istog rješenja odbija kao djelomično neosnovana i isto rješenje potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tužitelja za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 217383 od 20. svibnja 2008.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.501,47 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, članak 8, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u iznosu od 358,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Pod II utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.1. Ugovora o kreditu br. 217383 od 20. svibnja 2008.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, članak 2.4. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata po dospijeću promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Pod III nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos 3.166,28 eura sa zateznom kamatom na pojedine iznose dok se za više zatraženi iznos od 186,02 eura sa zakonskim zateznim kamatama zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. Rješenjem od istog dana odbija se prigovor mjesne nenadležnosti te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.939,84 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, do isplate.

2. Protiv navedene presude i rješenja u odbijajućem dijelu žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se isto ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu na određen iznos CHF u protuvrijednosti u kunama, sa promjenjivom kamatnom stopom u skladu s važećim odlukama Banke, sa ugovorenim vraćanjem kredita u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju Banke za CHF, pa je kredit otplaćen, tako da je sporno da li su ugovorne odredbe nepoštene pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu razlike kamate, te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

6. Pravilno u takvoj situaciji sud prvog stupnja utvrđuje i to kako prema odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) ugovorena kamata mora biti određena, odnosno odrediva, dok i prema odredbi tada važećeg čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP) su odredbe ugovora o predmetu i cijeni morale biti jasne, lako razumljive i lako uočljive, pri čemu je termin promjenjive kamatne stope korišten u predmetnom ugovoru odredba koja je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu ili se bave bankarskim poslovanjem, pa je za prosječnog potrošača nerazumljiva, a razlozi za promjenljivost stope prikazani u odlukama banaka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Izostala je pri tome dužnost tuženika da tužitelja ozbiljno informira o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrene pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, pa je tužitelj bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika, budući da je formulacija odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi osiguravala jedino podatak o visini kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, bez ikakvih drugih okolnosti u pravcu utvrđivanja činjenice kakva će ta kamata i temeljem čega biti ubuduće, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja, kojeg niti navodima svoje žalbe u pitanje nije uspio dovesti tuženik, a prihvaća ga i ovaj sud, kako buduća kamatna stopa koja je bila ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva, a sve u skladu sa odredbama Direktive 93/13/EEZ i to čl. 5. iste, prema kojemu u slučaju ugovora o kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, odnosno da se istima ne daje pozicija prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, pri čemu tužitelj kao pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope bez obavijesti u slučaju valjanog razloga.

7. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, pravilno sud utvrđuje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača). Vođenjem kolektivnog spora došlo je dakle do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je u tom predmetu P-1401/12 odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), tako da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 26.svibnja 2021.) u dijelu zahtjeva za isplatu preplaćenog radi ništetnosti promjenjive kamatne stope osnovan, pa je žalba u tom pravcu neutemeljena.

8. U pogledu odluke o trošku, žalitelj tvrdi kako je neosnovano odbijen zahtjev za trošak podneska od 18. rujna 2023.g. kojim je dostavljen dokaz o uplati potrebnog predujma za vještačenje kao i za podnesak od 22. prosinca 2022.g. i 02. svibnja 2024.g. u iznosu od po 62,50 eura radi dostavljanja obavijesti o prestanku postojanja tadašnjeg tuženika i u njemu su označeni pravni sljednici, dok je podneskom od 26. listopada 2023.g. u kojem se tužitelj očitova na vlastiti iskaz iznijet na raspravi održanoj 15. rujna 2023.g. Konačno, sud nije dosudio niti trošak za ročište za objavu presude u ukupnom iznosu od 125,00 eura (50 bodova+PDV), iako je punomoćnik tužitelja pristupio na navedeno ročište, te postavio zahtjev za naknadu navedenog troška prije zaključenja glavne rasprave. a ujedno je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška izrade privatnog vještva a prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP tužitelj je bio dužan u tužbi postaviti određeni tužbeni zahtjev, što ne bi mogao učiniti bez spomenutog privatnog vještva.

9. Navodi žalbe samo su djelomično utemeljeni, jer sud je pravilno utvrdio koje su radnje bile neophodne za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP, pa tako i u pogledu podnošenja podnesaka ili izrade dokaza koji se nisu koristili kao dokazi u ovom sporu. Tužitelj je imao mogućnost podnijeti stupnjevitu tužbu, odnosno poduzeti navedene radnje u okviru radnji za koje je trošak dosuđen, pa je pravilno sud dosudio trošak u iznosu kao u pobijanoj odluci. NO, tužitelj ima pravo na trošak ročišta za objavu, temeljem čl. 154. i 155. ZPP, jer na istome tužitelju se ne samo objavljuje odluka, već i uručuje ista, koja bi jednog dana mogla biti ovršna isprava, pa se radi o načinu na koji tužitelj pribavlja istu, te je ova radnja potrebna za vođenje parnice. Stoga je u tom dijelu u smislu čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti pobijanu odluku, a u preostalome dijelu, jer je odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP (jer je dosuđen trošak za sve radnje koje su bile neophodne za vođenje parnice), temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke. Kako je tužitelj uspio samo sa neznatnim dijelom žalbe, to je temeljem čl. 166. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Sudac

Josip Grubišić