Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-244/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i suca izvjestitelja, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bruni Spizu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku Damiru Salahoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1298/2019-100 od 18. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1298/2019-100 od 18. prosinca 2023. pod točkom I. izreke, točkom III. izreke i točkom IV. izreke.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1298/2019-100 od 18. prosinca 2023. pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.629,74 EUR.

III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1298/2019-100 od 18. prosinca 2023. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kuna za razdoblje od 20. prosinca 2012. do 28. travnja 2016., te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 198,05 EUR, i sudi: 1. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, isplatiti tužiteljici JŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kuna, tekuću od dana 20. prosinca 2012. godine do dana 28. travnja 2016. godine, po stopi koja se za razdoblje od 20. prosinca 2012. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 28. travnja 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, nadoknaditi tužiteljici JŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 198,05 EUR, zajedno s zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, nadoknaditi tužiteljici JŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak žalbenog postupka u iznosu od 120,63 EUR, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 191,87 EUR.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, isplatiti tužiteljici JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.072,07 EUR / 45.750,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kuna od 29. travnja 2016. do isplate,

-na iznos od 298,63 EUR / 2.250,00 kuna od 20. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 199,08 EUR /1.500,00 kuna 20. prosinca 2012. do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te za razdoblje od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.592,67 EUR / 12.000,00 kuna zajedno sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata od 20. prosinca 2012. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kuna za razdoblje od 20. prosinca 2012. do 28. travnja 2016.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.634,80 EUR / 27.386,40 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.“

2. Protiv točke I., III. i IV. prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik ističe kako je tužiteljica podneskom od 18. lipnja 2020. preinačila svoju tužbu na način da je povećala tužbeni zahtjev i to za iznos od 2.256,29 EUR (17.000,00 kn). Tuženik ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva teku od dana preinake, tj. od 18. lipnja 2020., a ne od 29. travnja 2016., a kako je to dosudio prvostupanjski sud. Tuženik smatra kako postoji doprinos tužiteljice u nastanku štetnog događaja u najmanjem omjeru od 30%. Naime, tuženik smatra kako je tužiteljica mogla izbjeći nastanak štetnog događaja, budući da je mogla vidjeti da prema njoj dolazi osobno vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika. Međutim, tužiteljica je svejedno započela prelazak preko kolnika kada je osobno vozilo bilo udaljeno oko 11,6 metara od nje. Neovisno što je bilo upaljeno zeleno svjetlo za tužiteljicu, ona je bila dužna prije stupanja na kolnik uvjeriti se da to može učiniti na siguran način, a to je propustila napraviti. Što se tiče odluke o trošku postupka, tuženik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primjenjivao Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, prvostupanjski sud je za sve priznate parnične radnje kao vrijednost jednog boda uzimao iznos od 1,99 EUR (15,00 kn), međutim, takva vrijednost boda je uvedena izmjenom Tarife koja je stupila na snagu 1. studenog 2022., a prije te izmjene je vrijednost boda iznosila 1,33 EUR (10,00 kuna). Stoga je troškove parničnog postupka koji se odnose na radnje koje su poduzete do 1. studenog 2022. valjalo obračunati na način da vrijednost jednog boda iznosi 1,33 EUR (10,00 kn), a ne 1,99 EUR (15,00 kn). Dakle, tuženik ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir kolika je vrijednost boda bila za vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu njegovih žalbenih navoda ili ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

3. Protiv točke II. prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 5.574,36 EUR za razdoblje od 20. prosinca 2012. do 28. travnja 2016., te protiv točke III. prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice na naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.827,79 EUR, tužiteljica podnosi žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužiteljica je tražila zatezne kamate na iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe, tj. od 20. prosinca 2012. Međutim, prvostupanjski sud je dosudio zateznu kamatu na iznos neimovinske štete od dana završetka liječenja tužiteljice, tj. od dana 29. travnja 2016. Tužiteljica ističe da, sukladno odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, oštećena osoba ima pravo na kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno podnošenja tužbe, bez obzira što je liječenje završeno naknadno. Što se tiče troška parničnog postupka, tužiteljica smatra da ima pravo na trošak odštetnog zahtjeva, a koji trošak prvostupanjski sud nije prihvatio. Nadalje, tužiteljica ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno obračunao parnični trošak na način što je utvrdio da je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 89,61%, nakon čega je uspjeh tužiteljice od 89,61% oduzet od uspjeha tuženika od 10,39%, potom je tužiteljici dosuđen priznati trošak postupka u omjeru od 79,22% (tj. trošak tužiteljice je umanjen za 20,78%). Tužiteljica smatra da tuženik uopće nije uspio u sporu, a radi čega je tužiteljici trebao biti priznat trošak parničnog postupka u cijelosti. Tužiteljica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu njezinih žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.664,74 EUR/57.750,00 kn na ime neimovinske štete u iznosu od 7.167,03 EUR / 54.000,00 kn (pretrpljene fizičke boli, pretrpljeni strah, smanjenje životne aktivnosti), imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege u iznosu od 298,63 EUR / 2.250,00 kn i imovinske štete u vidu uništene odjeće u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom, a koja šteta je nastala naletom osobnog vozila na tužiteljicu, kojim vozilom je upravljao osiguranik tuženika, uslijed čega je tužiteljica zadobila tjelesne ozljede.

6.1. Prvostupanjski sud je usvojio zahtjev tužiteljice u iznosu od 6.072,07 EUR/45.750,00 kn na ime neimovinske štete u iznosu od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kn (pretrpljene fizičke boli, pretrpljeni strah, smanjenje životne aktivnosti), imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege u iznosu od 298,63 EUR / 2.250,00 kn i imovinske štete u vidu uništene odjeće u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn, dok je odbio zahtjev tužiteljice na ime neimovinske štete u preostalom zatraženom iznosu od 1.592,67 EUR/12.000,00 kn.

7. U predmetnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je, dana 18. rujna 2012., na raskrižju Remetinečke ceste i Ulice Savski Gaj put XIII, gdje je promet vozila i pješaka reguliran semaforima, osiguranik tuženika HŠ upravljao osobnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] na način da se kretao kolnikom Ulice Savski Gaj put XIII, a zatim je dolaskom do raskrižja skrenuo u lijevo na Remetinečku cestu te prednjim desnim dijelom osobnog vozila naletio na tužiteljicu koja je prelazila kolnik Remetinečke ceste u smjeru jugoistoka po pješačkom prijelazu s jugozapadne strane raskrižja s Ulicom Savski Gaj put XIII,

- da je tužiteljica započela prelazak pješačkog prijelaza u vrijeme kada je za njezin smjer kretanja bilo upaljeno zeleno svjetlo,

- da je za smjer kretanja vozila kojim je upravljao HŠ također bilo upaljeno zeleno svjetlo,

- da se HŠ, prilikom ulaska u raskrižje i skretanja u lijevo na Remetinečku cestu, kretao brzinom od oko 24 km/h, a pri kojoj brzini se mogao zaustaviti i izbjeći nalet na tužiteljicu, u slučaju da je odmah poduzeo (naglo) kočenje u trenutku kada je tužiteljica započela stupanje na pješački prijelaz

- da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila ozljedu lumbalnog dijela kralješnice

- da su kod tužiteljice, radi zadobivene ozljede u predmetnom štetnom događaju, zaostale trajne posljedice koje se očituju u pogoršanju od prije postojećih tegoba s donjim dijelom leđa, i to na način da tužiteljica trpi kronične bolove

- da je tužiteljici, radi predmetnog štetnog događaja, umanjena životna aktivnost u omjeru od 10%

- da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana i sekundarni strah blagog intenziteta u trajanju od 60 dana

- da je tužiteljica pretrpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednje jakog intenziteta u trajanju od 20 dana i lakog intenziteta u trajanju od 120 dana

- da je tužiteljici bila potrebna njega i pomoć druge osobe od ukupno 90 sati, tj. 2 sata dnevno kroz tri tjedna (2 sata x 21 dan = 42 sati) te 2x3 sata tjedno kroz 8 tjedana (6 sati x 8 tjedana = 48 sati)

- da je liječenje tužiteljice završilo dana 28. travnja 2016.

- da je tužiteljici u štetnom događaju uništena odjeća

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio u pobijanom dijelu nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U odnosu na žalbu tuženika:

9. Tuženik smatra da je tužiteljica postupala protupravno u vrijeme nastanka štetnog događaja, a radi čega postoji njezin doprinos u nastanku štetnog događaja. Naime, tuženik smatra kako je tužiteljica mogla vidjeti da prema njoj dolazi osobno vozilo, ali je svejedno započela prelazak kolnika, tj. tužiteljica je bila dužna uvjeriti se da može prijeći kolnik na siguran način, a isto je propustila napraviti.

10. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je raskrižje Remetinečke ceste i Ulice Savski Gaj put XIII, gdje je došlo do predmetnog štetnog događaja, bilo regulirano semaforima. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je i tužiteljici i osiguraniku tuženika bilo upaljeno zeleno svjetlo. Tužiteljica je prelazila preko obilježenog pješačkog prijelaza koji se nalazio na kolniku Remetinečke ceste, dok je osiguranik tuženika vršio radnju skretanja iz kolnika Ulice Savski Gaj put XIII na kolnik Remetinečke ceste, a na ulazu na Remetinečku cestu se nalazio obilježeni pješački prijelaz preko kojeg je prelazila tužiteljica.

10. Sukladno članku 133. stavku 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008, 48/2010, 74/2011 – dalje u tekstu: ZSPC), a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, kada se obilježeni pješački prijelaz, na kojem se prometom upravlja prometnim svjetlima, nalazi na ulazu na bočnu cestu, vozač koji skreće na tu cestu dužan je kretati se smanjenom brzinom i propustiti pješake koji su već stupili ili stupaju na pješački prijelaz, a prema potrebi i zaustaviti svoje vozilo radi propuštanja pješaka.

11. Dakle, osiguranik tuženika je bio, prilikom skretanja na Remetinečku cestu, dužan propustiti tužiteljicu koja je stupila na pješački prijelaz, a prema po potrebi i zaustaviti svoje vozilo radi propuštanja tužiteljice. Premda je u konkretnoj situaciji bilo upaljeno zeleno svjetlo i za tužiteljicu i za osiguranika tuženika, osiguranik tuženika je morao upotrijebiti povećani oprez i poštivati prednost tužiteljice kao pješakinje na pješačkom prijelazu, u skladu sa čl. 133. st. 2. ZSPC-a. Drugim riječima, bez obzira što je osiguraniku tuženika bilo upaljeno zeleno svjetlo, osiguranik tuženika je radnju skretanja morao izvršiti na način da ne ugrožava pješake na pješačkom prijelazu, a isti je to propustio učiniti.

12. Tuženik smatra da je tužiteljica postupila protivno čl. 129. st. 1. ZSPC-a, a kojim se propisano da je pješak dužan preko kolnika i biciklističke staze ili trake prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način. Međutim, ta odredba se ne odnosi na situacije kada pješak prelazi preko obilježenog pješačkog prijelaza. Sukladno čl. 130. st. 1 ZSPC-a, na obilježenome pješačkom prijelazu na kojem se prometom pješaka upravlja prometnim svjetlima za pješake, odnosno na raskrižju, pješak je dužan postupiti prema tim znakovima. Tužiteljica je postupila sukladno prometnom svjetlu za pješake, budući da je bilo upaljeno zeleno svjetlo za njezin smjer kretanja, a radi čega se ne može reći da je ona postupila protivno odredbama ZSPC-a. Nadalje, tužiteljica ima prednost u odnosu na vozila koja skreću s bočne ulice, a radi čega se ne može smatrati da je trebala očekivati nalet vozila osiguranika tuženika, već je postupala s povjerenjem da drugi sudionici u prometu poštuju zakonska prometna pravila.

13. Dakle, tužiteljica je tijekom prelaženja pješačkog prijelaza mogla osnovano očekivati da je pješački prijelaz siguran za kretanje, budući da je njoj bilo upaljeno zeleno svjetlo te da ima prednost u odnosu na vozila koja skreću s bočne ulice, a radi čega ne postoji njezin doprinos u nastanku predmetnog štetnog događaja, već je za nastanak predmetnog štetnog događaja isključivo odgovoran osiguranik tuženika koji nije poštivao zakonska prometna pravila.

14. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., dalje: ZOO) propisano je da je tko drugom prouzroči štetu, istu dužan naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

15. S obzirom da ne postoji doprinos tužiteljice u nastanku štetnog događaja, već da postoji isključiva odgovornost HŠ u prouzročenju štetu tužiteljici, a nesporno je da HŠ ima s tuženikom sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, tuženik je odgovoran nadoknaditi cjelokupnu štetu koja je tužiteljici nastala u predmetnom štetnom događaju.

16. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Mladena Miškulina (list 390-402 spisa) od 3. travnja 2022., proizlazi da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila ozljedu lumbalnog dijela kralješnice. Tužiteljica se od 1983. godine liječi radi problema s kralješnicom i to uglavnom s lumbalnim dijelom, a što je vještak uzeo u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja. U predmetnom štetnom događaju došlo je do pogoršanja od prije postojećih tegoba tužiteljice u donjem dijelu leđa, a u vidu kroničnih bolova, umanjenja osjeta i relativnoj slabosti muskulature inervirane korijenima živaca L2, L4 i L5, posebice lijevo. U štetnom događaju tužiteljica je doživjela primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, u daljnjem tijeku postojao je sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 3 dana ukupno, srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana ukupno i blagog intenziteta u trajanju od daljnjih 60 dana ukupno. Tužiteljica je trpjela jake bolove u trajanju od 5 dana ukupno, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 20 dana ukupno te bolove lakog intenziteta u trajanju od daljnjih 120 dana ukupno. Tužiteljici je bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 3 tjedna u opsegu od 2 sata dnevno te još 8 tjedana u opsegu od 2x3 sata tjedno za obavljanje težih poslova primjerenih dobi. Kod tužiteljice je zaostalo umanjenje opće životne i radne aktivnosti u omjeru 10%. Kod tužiteljice nije zaostalo naruženje.

17. Osim pretrpljenih fizičkih ozljeda, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su tužiteljici u predmetnom štetnom događaju uništene crne traper hlače i sportski sako, sve marke "Zara" te da su joj uništene cipele marke "Ara". Tužiteljica je vrijednost uništene odjeće procijenila u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kn, a tuženik je tijekom postupka (list 463 spisa) priznao nespornom visinu imovinske štete koja je tužiteljici nastala zbog uništene odjeće.

18. Tjelesno i duševno zdravlje predstavljaju pravo osobnosti fizičke osobe, sukladno čl. 19. st. 2. ZOO.

19. Sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

20. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, uzimajući u obzir narušenje tjelesnog i duševnog zdravlja koje je tužiteljica pretrpjela u predmetnom štetnom događaju (fizičke bolove, neugodnosti, pretrpljeni strah, smanjenje životne aktivnosti u iznosu od 10%), prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 5.574,36 EUR/42.000,00 kn, sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO.

21. Nadalje, s obzirom na to da je, radi predmetnog štetnog događaja, tužiteljici bila potrebna njega i pomoć druge osobe u trajanju od ukupno 90 sati, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 298,63 EUR / 2.250,00 kuna, tj. 3,32 EUR po satu, sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO.

22. Naposljetku, kako je tužiteljici u predmetnom štetnom događaju uništena odjeća, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti odgovarajući novčani iznos od 199,08 EUR /1.500,00 kuna, a koji iznos odgovara protuvrijednosti uništene odjeće, sukladno čl. 1085. st. 3. ZOO.

23. Tuženik u svojoj žalbi ističe prigovor zastare, a koji se odnosi na preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji je dosuđen tužiteljici.

23.1. Podneskom od 18. lipnja 2020. (list 310 spisa), tužiteljica je povisila svoj tužbeni zahtjev u pogledu neimovinske štete, pritom imajući u vidu pravna shvaćanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanih 5. ožujka i 15. lipnja 2020. kojima su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete iz Orijentacijskih kriterija povećani za 50%. Tužiteljica je u tužbi potraživala isplatu iznosa od 3.782,60 EUR/28.500,00 kn, a spomenutim podneskom je povisila tužbeni zahtjev na 6.038,89 EUR/45.500,00 kn, dakle, povisila je tužbeni zahtjev za 2.256,29 EUR/17.000,00 kn.

23.2. Nadalje, podneskom od 18. listopada 2022. (list 429 spisa), i to nakon što je u tijeku postupka provedeno medicinsko vještačenje, tužiteljica je ponovno povisila svoj tužbeni zahtjev u pogledu neimovinske štete. Umjesto dotadašnjih 6.038,89 EUR/45.500,00 kn, tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev na 7.664,74 EUR/57.750,00 kn, dakle, povisila je tužbeni zahtjev za 1.625,85 EUR/12.250,00 kn.

23.3. Tuženik ističe prigovor zastare na dosuđeni iznos naknade štete po preinačenom, tj. povišenom tužbenom zahtjevu, navodeći da je od dana dospijeća neimovinske štete do povišenja tužbenog zahtjeva (18. lipnja 2020. i 18. listopada 2022.) istekao zastarni rok od tri godine, sukladno članku 230. stavku 1. ZOO.

23.4. Međutim, valja istaknuti da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

23.5. Za ocjenu prigovora zastare odlučno je da li je riječ o istoj tražbini, tj. bitan je identitet tužbenog zahtjeva, a u pogledu traženja naknade štete to znači da li je u pitanju isti štetni događaj i ista vrsta štete. Ako je tužitelj povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade iste vrste štete iz istog štetnog događaja kao u tužbi time nije promijenjena istovjetnost tužbenoga zahtjeva već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče.

23.6. Tužiteljica u konkretnom predmetu potražuje istu vrstu štete (neimovinska šteta) iz istog štetnog događaja (prometna nezgoda), a svoje povećanje temelji na aktualnim Orijentacijskim kriterijima i rezultatima provedenog medicinskog vještačenja.

23.7. S obzirom na navedeno, prigovor zastare je neosnovan.

24. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da obveza plaćanja zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete po preinačenom, tj. povišenom tužbenom zahtjevu teče od trenutka kada je isti postavljen u postupku, tj. kamata na povišeni dio tužbenog zahtjeva teče od dana kada je tužbeni zahtjev povišen, i to od 18. lipnja 2020., odnosno od 18. listopada 2022.

24.1. U odnosu na odluku o tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete po preinačenom tužbenom zahtjevu, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 9. srpnja 2021. zauzet stav da kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno tužbe. Nadalje, navedeni stav nije promijenjen niti na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2022. usprkos donošenju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1133/2021 od 14. prosinca 2021. u kojoj je na postavljeno pitanje od kada je tuženik dužan platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva izraženo shvaćanje da je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije povišenja tužbenog zahtjeva. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim recentnim odlukama također zauzeo stav da obveza plaćanja neimovinske štete dospijeva podnošenjem odštetnog zahtjeva, odnosno tužbe, te slijedom toga tada dospijeva i obveza plaćanja zatezne kamate te je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate i na preinačeni (povećani) dio tužbenog zahtjeva od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. lipnja 2024., poslovni broj Rev-889/2023). Slijedom svega navedenog, stav ovog suda je da, pravilnom primjenom materijalnog prava, točnije odredaba čl. 12. st. 1 i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, dalje u tekstu: ZOOP) tijek zatezne kamate na cjelokupni iznos neimovinske i imovinske štete teče od dana podnošenja tužbe, tj. od 20. prosinca 2012. Valja istaknuti kako su na povišenje tužbenog zahtjeva utjecale objektivne okolnosti na koje tužiteljica nije imala utjecaja, prije svega izmjena Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, ali i provedeno medicinsko vještačenje, temeljem kojeg je tužiteljica saznala realnu štetu koju je pretrpjela u predmetnom štetnom događaju. U takvim okolnostima, povišenje tužbenog zahtjeva u parničnom postupku ne utječe na pravo oštećene osobe da zahtijeva zateznu kamatu sukladno čl. 12. st. 1. i 4. ZOOP kojim je propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata, u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete, od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa se osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Prema tome, u konkretnom slučaju tužiteljici je i na povišeni iznos naknade štete valjalo dosuditi pripadajuću zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe. Valja napomenuti da se kod naknade neimovinske štete radi o jedinstvenom zahtjevu o visini kojeg se odlučuje u trenutku presuđenja i koja se ne može cjepkati na dijelove.

25. S obzirom da je tuženik uspio u sporu u omjeru od 10,39%, a tužiteljica u omjeru od 89,61%, odluka o trošku, sadržana u točkama III. i IV. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, tj. tuženik je dužan nadoknaditi troškove postupka tužiteljici, ali u razmjernom dijelu koji se dobije kada se uspjeh tužiteljice oduzme od uspjeha tuženika.

26. Naposljetku, neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud nije smio primijeniti izmijenjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu: Tarifa), objavljenu u "Narodnim novinama" broj 126/2022, na radnje koje su izvršene u postupku prije stupanja na snagu navedene izmjene.

26.1. Dana 18. prosinca 2023., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka, troškove postupka je obračunavao prema gore navedenoj Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 15,00 kn / 1,99 EUR (Tbr. 50. Tarife), a koja se primjenjuje od 1. studenog 2022. Prije navedene izmjene, vrijednost boda je iznosila 10,00 kn/1,33 EUR. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud dužan primjenjivati vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje, tj. da su troškovi odvjetničkih radnji, poduzetih prije 1. studenog 2022., trebali biti obračunati po vrijednosti boda od 10,00 kn/1,33 EUR.

26.2. Odredbom iz Tbr. 48. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa uslijed navedenog žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

27. Zbog svega navedenog, žalbeni navodi tuženika se ne mogu prihvatiti, a radi čega je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., III. i IV. izreke (točka I. drugostupanjske presude).

U odnosu na žalbu tužiteljice:

28. Tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njezin zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kuna za razdoblje od 20. prosinca 2012. do 28. travnja 2016.

28.1. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 12. st. 4. ZOOP, a prema kojem oštećena osoba ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Tužiteljica je tražila zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, tj. od 20. prosinca 2012., dok je prvostupanjski sud zateznu kamatu dosudio od dana završetka liječenja tužiteljice, tj. od dana 29. travnja 2016. Tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud trebao dosuditi kamatu kako je to tražila tužiteljica, sve sukladno čl. 12. st. 4. ZOOP-a.

28.2. Prvostupanjski sud je dosudio zateznu kamatu od dana završetka liječenja tužiteljice pozivom na odredbu čl. 1103. ZOO, prema kojoj obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužiteljici šteta nastala tek završetkom liječenja. Kako je liječenje završilo dana 28. travnja 2016., a tužba je podnesena 20. prosinca 2012., obveza pravične novčane naknade nije dospjela podnošenjem tužbe, već nastankom neimovinske štete na dan završetka liječenja tužiteljice.

28.3. Kao što je već navedeno u točki 24.1. obrazloženja drugostupanjske presude, stav ovog suda drugog stupnja jest da, pravilnom primjenom materijalnog prava, točnije odredaba čl. 12. st. 1 i 4. ZOOP, tijek zatezne kamate na cjelokupni iznos neimovinske i imovinske štete teče od dana podnošenja tužbe, tj. od 20. prosinca 2012. Shvaćanje prvostupanjskog suda da se početak tijeka zateznih kamate veže uz završetak liječenja nije u skladu sa čl. 12. st. 4. ZOOP, a koji se primjenjuje u konkretnom predmetu, a radi čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Dakle, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu na iznos neimovinske štete ne samo od dana završetka liječenja već i za razdoblje od podnošenja tužbe do završetka liječenja (isto tako je navedeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. travnja 2021., poslovni broj Rev 1056/2017-3 te odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. ožujka 2022., poslovni broj Rev 1721/2015-2).

28.4. S obzirom na navedeno, osnovan je žalbeni navod tužiteljice da zatezna kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kuna teče od 20. prosinca 2012.

29. Tužiteljica smatra da joj je trebao biti dosuđen cjelokupni zatraženi trošak parničnog postupka, budući da tuženik uopće nije uspio u sporu. S obzirom na navedeno, tužiteljica ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno obračunao parnični trošak na način što je utvrdio da je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 89,61%, nakon čega je uspjeh tužiteljice od 89,61% oduzet od uspjeha tuženika od 10,39%, potom je tužiteljici dosuđen priznati trošak postupka u omjeru od 79,22% (tj. trošak tužiteljice je umanjen za 20,78%).

29.1. Vezano za ovaj žalbeni navod tužiteljice, valja istaknuti kako je tužiteljici odbijen tužbeni zahtjev na ime neimovinske štete u iznosu od 1.592,67 EUR / 12.000,00 kuna, dok joj usvojen zahtjev u iznosu od 6.072,07 EUR/45.750,00 kn, i to: na ime neimovinske štete iznos od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kn (pretrpljene fizičke boli, pretrpljeni strah, smanjenje životne aktivnosti), na ime imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege u iznosu 298,63 EUR / 2.250,00 kn i imovinske štete u vidu uništene odjeće u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn.

29.2. Dakle, ne može se prihvatiti navod tužiteljice da tuženik nije uopće uspio u sporu kada je tužiteljici odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.592,67 EUR / 12.000,00 kuna. Također valja istaknuti da tužiteljica u žalbi uopće ne pobija odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na odbijeni iznos od 1.592,67 EUR / 12.000,00 kuna, već isključivo odbijajući dio u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata.

29.3. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. Naime, tužiteljica je kvalitativno (u pogledu osnove) uspjela u sporu s 100%, budući da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 6.072,07 EUR, a nije osnovan u iznosu od 1.592,67 EUR, tužiteljica je kvantitativno uspjela u sporu s 79,22%, a tuženik s 20,78%. Konačni uspjeh stranaka u sporu je taj da je tužiteljica uspjela s 89,61%, a tuženik s 10,39%. Primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tužiteljice oduzme s uspjehom tuženika (89,61%-10,39% = 79,22%), tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 79,22%, a kako je to utvrdio i prvostupanjski sud.

30. Međutim, osnovano tužiteljica smatra da joj je prvostupanjski sud neosnovano nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva.

30.1. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, trošak kojeg je tužiteljica imala u mirnom postupku za naknadu štete je bio nužan i potreban u smislu odredbe čl. 155 st. 1. ZPP-a. Naime, sastav odštetnog zahtjeva je nužan kako bi tužiteljica mogla procijeniti da svoja prava jedino može ostvariti u sklopu parničnog postupka u situaciji kada tuženik ne želi postupiti po odštetnom zahtjevu i riješiti ovaj spor na miran način. Također valja istaknuti da je trošak sastava odštetnog zahtjeva prema osiguravajućem društvu predviđen Tbr. 32 st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023).

30.2. Temeljem čl. 154. st 2. i čl. 155. ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), odlučeno je o zahtjevu tužiteljice za naknadom troška sastava odštetnog zahtjeva. Dakle, tužiteljica ima pravo na naknadu troška sastava odštetnog zahtjeva u zatraženom iznosu od 100 bodova, tj. 200,00 EUR prema Tbr. 32.1., uvećano za PDV od 25% prema Tbr 46., što iznosi 250,00 EUR. Uzevši u obzir da je zahtjev za naknadu troška sastava odštetnog zahtjeva osnovan u iznosu od 250,00 EUR te da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova u razmjernom dijelu od 79,22 %, primjenom čl. 154. st. 2., čl. 155., i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučeno da je tuženik nadoknadi trošak tužiteljici u iznosu od 198,05 EUR.

30.3. Tužiteljica potražuje i ima pravo i na zatezne kamate koje teku na iznos priznatih troškova postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, tj. od dana donošenja ove drugostupanjske odluke, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

31. Uvidom u troškovnik tužiteljice (list 468-469 spisa), proizlazi da je tužiteljica tražila naknadu troška u ukupnom iznosu od 7.462,59 EUR, pritom je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak u iznosu od 3.634,80 EUR, a nije prihvatio trošak u iznosu od 3.827,79 EUR. Trošak tužiteljice nije priznat u zatraženom iznosu jer je tužiteljici, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, trošak trebalo odrediti razmjerno u omjeru od 79,22%. Nadalje, tužiteljica je naknadu troška pojedinih odvjetničkih radnji zahtijevala u višem iznosu nego što joj to pripada po Tarifi. Stoga je prvostupanjski sud troškove tih radnji odmjerio u nižem, ispravnom iznosu, sukladno čl. 155. st. 2. ZPP-a i Tarifi. Naposljetku, prvostupanjski sud nije prihvatio trošak sudskih pristojbi, budući da je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u predmetnom postupku, tj. taj joj trošak nije niti nastao.

32. Prema ocjeni ovog suda, u odnosu na nedosuđeni trošak u iznosu od 3.827,79 EUR, tužiteljici treba dodatno prihvatiti samo trošak sastava odštetnog zahtjeva u iznosu od 198,05 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, a kako je to i navedeno u točki 30. obrazloženja.

33. Zbog svega navedenog, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 5.574,36 EUR / 42.000,00 kuna za razdoblje od 20. prosinca 2012. do 28. travnja 2016. i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 198,05 EUR (točka III. stavak 1. i 2. drugostupanjske presude), dok je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.629,74 EUR (točka II. drugostupanjske presude).

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude. Nadalje, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu te primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke drugostupanjske presude. Naposljetku, valjalo je djelomično usvojiti žalbu tužiteljice te primjenom odredbe iz članka 373. stavak 3. ZPP-a odlučiti kao u točki III. stavku 1. i 2. izreke drugostupanjske presude.

35. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu troška nastalog povodom njihovih žalbi.

35.1. Prilikom određivanja troška koji tužiteljici pripada povodom njezine žalbe, valja istaknuti da je tužiteljica pobijala prvostupanjsku presudu isključivo u pogledu sporednih traženja, a ne i u pogledu glavnog zahtjeva. Naime, tužiteljica je pobijala prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem joj je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate i u dijelu u kojem joj nije prihvaćen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka, a sa žalbom je uspjela u cijelosti u pogledu zahtjeva za isplatu zatezne kamate te djelomično u pogledu zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka. Okvirna vrijednost priznate zatezne kamate, koja na iznos od 5.574,36 EUR/ 42.000,00 kuna teče od 20. prosinca 2012. do 28. travnja 2016., iznosi 2.083,18 EUR / 15.695,72 kn. Nadalje, tužiteljici je priznat parnični trošak u iznosu od 199,08 EUR, a nije joj prihvaćen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.629,74 EUR. Uzevši u obzir iznose koje su tužiteljici priznati drugostupanjskom presudom i iznose koji nisu priznati drugostupanjskom presudom, tužiteljica je sa žalbom uspjela u omjeru od 38,60%, a nije uspjela s omjerom od 61,40%. Tužiteljica potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR, zajedno s pripadajućim PDV-om od 25%, sveukupno iznos od 312,50 EUR, sukladno Tbr 10.1., Tbr. 46., i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa). Međutim, kako je tužiteljica sa žalbom uspjela u omjeru od 38,60%, primjenom odredaba čl. 154. st 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, tužiteljica ima pravo na naknadu troška žalbenog postupka u razmjernom iznosu od 120,63 EUR, dok nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 191,87 EUR (točka IV. i V. drugostupanjske presude).

35.2. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav žalbe, budući da sa žalbom nije uspio (točka VI. izreke drugostupanjske presude).

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić