Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-361/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Roberta Jambora predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gabrijela Ćorluka, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Ćorluka i Gabrijela Ćorluka u Vinkovcima, protiv tuženika INA Maloprodajni servisi d.o.o. Zagreb, Barčićeva ulica 9, OIB: 88722350183, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić&Lui, Zagreb, radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pr-1202/2021-46 od 14. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pr-1202/2021-46 od 14. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „1. Utvrđuje se da nije zakonita niti dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu broj: IMS-ROT-8/2018 od 10. prosinca 2018. temeljem koje je tužiteljici FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tuženik INA Maloprodajni servisi d.o.o., Barčićeva ulica 9, Zagreb, OIB: 8722350183 otkazao ugovor o radu broj: MS-907370/18 sklopljen 1. listopada 2018.

2. Raskida se ugovor o radu broj: MS-907370/18 sklopljen 1. listopada 2018. sklopljen na neodređeno vrijeme između tužiteljice FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika INA Maloprodajni servisi d.o.o., Barčićeva ulica 9, Zagreb, OIB: 8722350183 s danom 14. ožujka 2021.

3. Nalaže se tuženiku INA Maloprodajni servisi d.o.o., Barčićeva ulica 9, Zagreb, OIB: 8722350183 da tužiteljici FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete zbog nedopuštenog prestanka, odnosno otkaza ugovora o radu, isplati iznos u visini od 3 bruto ugovorene plaće sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku INA Maloprodajni servisi d.o.o., Barčićeva ulica 9, Zagreb, OIB: 8722350183 da tužiteljici FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati parnični trošak određen od suda sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana." (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.708,12 eura, u roku od 15 dana (točka II. izreke).“

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu, i ukinuti pobijanu presudu, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužiteljice radi utvrđenja da nije zakonita niti dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu broj: IMS-ROT-8/2018 od 10. prosinca 2018. na temelju koje je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu broj: MS- 907370/18 sklopljen 1. listopada 2018., radi sudskog raskida ugovora o radu s danom 14. ožujka 2021., i radi naknade u visini od 3 bruto ugovorene plaće s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu koji je sklopljen 1. listopada 2018.;

- da je radila kod tuženika na poslovima radnog mjesta prodavač u organizacijskoj jedinici Regija Osijek, Maloprodajno područje Vinkovci;

- da je tuženik 10. prosinca 2018. tužiteljici otkazao Ugovor o radu, Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa;

- da je tuženik prije donošenja osporavane Odluke o otkazu ugovora o radu pozvao tužiteljicu na iznošenje obrane;

- da je tužiteljica osporila navode poslodavca, da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu ugovora o radu 21. prosinca 2018. podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao, tako da je tužiteljica u daljnjem roku od 15 dana podnijela tužbu;

- da je priopćenje o namjeri otkaza radniku poslodavac dostavio Radničkom vijeću, te da se Radničko vijeće u svom očitovanju od 3. prosinca 2018. protivilo donošenju

Odluke o redovitom otkazu tužitelju;

- da tuženik prije donošenja osporavane Odluke o otkazu ugovora o radu nije dao pisano upozorenje tužitelju na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

6. U postupku je bilo sporno je li tuženik bio u obvezi dati tužiteljici pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazati joj na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, a koji postupak je predviđen odredbom članka 119. ZR, je li postojao opravdani razlog za donošenje osporavane Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice kao radnice, predstavlja li počinjena povreda radne obveze tešku povredu radne obveze, je li tuženik kao poslodavac postupio protivno odredbi članka 30. Zakona o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, br. 42/2018.) za obradu osobnih podataka putem video nadzora, tj. je li u predmetnom slučaju bilo dopušteno korištenje nadzornih uređaja radi kontrole radnoga prostora tužiteljice.

7. Sud prvog stupnja je iz sadržaja pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu od 10. prosinca 2018. utvrdio kako je na maloprodajnom mjestu u Vinkovcima – Kralja Zvonimira, provedena interna istraga za vremensko razdoblje od 7. kolovoza 2018. do 30. kolovoza 2018. nakon koje je sačinjeno Izvješće broj: 50390495-10-II-092-PT- 065/1- 2018 od 22. listopada 2018., da je zbog potrebe provjere informacija izvršena analiza ispisa trake blagajne MPM Vinkovci – Kralja Zvonimira, za razdoblje od 7. kolovoza 2018. do 30. kolovoza 2018. i videosnimka nadzornih kamera s MPM Vinkovci – Kralja Zvonimira, a koje obuhvaćaju vrijeme prije i poslije točenja goriva na agregatu, te vrijeme prije i poslije ispostavljanja računa u razdoblju od 7. kolovoza 2018. do 30. kolovoza 2018., da je preciznom analizom ispisa traka blagajne te pregledom snimki nadzornih kamera utvrđeno, između ostaloga, da je radnica FV u kontroliranom periodu na maloprodajnom mjestu, u više navrata izdavala nevjerodostojne račune, dok su u izvješću obrađena tri slučaja, a ostale snimke su pohranjene u sigurnosti društva.

7.1. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio kako je u obrazloženju Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, tuženik kao poslodavac određeno opisao tri slučaja utvrđenih nepravilnosti prilikom izdavanja računa, i to za dane: 9., 10., i 12. kolovoza 2018. uz navođenje kako je prodavačica FV nepravilno postupila na dva načina i to: neizdavanjem računa za utočeno gorivo kupcima koji su utočeno gorivo plaćali gotovinom i izdavanje fiktivnih/nevjerodostojnih računa kupcu koji je osim goriva kupovao i robu široke potrošnje (cigarete), a naplatu goriva odgodio do izdavanja nevjerodostojnog R1 računa, te da je slijedom navedenog radnica FV opisanim postupcima počinila osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa navedene u članku 112. stavak 1. Pravilnika o radu INA Maloprodajni servisi d.o.o., kao i da je radnica u skladu s odredbom članka 119. stavka 2. ZR, radnica pozvana na iznošenje obrane te da je u svojoj obrani navela da je posao obavljala odgovorno i najbolje što zna, te da je putem snimki video nadzora radnica zatečena u vršenju nedozvoljenih radnji, koje imaju elemente prekršaja i elemente kaznenog djela, zbog čega je mogla biti nanijeta šteta poslodavcu u smislu izricanja kazni, pa da nije opravdano očekivati od poslodavca da prethodno, pisanim putem, upozori radnika na povrede radnih obveza.

8. Sud prvog stupnja je u postupku također utvrdio sljedeće:

- da je svjedok SV u svom iskazu izjavio da je u vrijeme donošenja osporavane odluke otkaza ugovora o radu radio kod tuženika na radnom mjestu direktora službe internih istraga, da ih je te 2018. direktor regije maloprodaje Osijek obavijestio da su uočene određene nepravilnosti u radu crpke u Vinkovcima te da je potom provedena interna istraga radi pregleda stanja blagajne, da je video nadzor postavljen nekoliko godina ranije prije interne istrage, da su kamere fiksno postavljene na određene fiksirane točke i ne pomiču se, da je svrha postavljanja tih kamera bila isključivo radi sigurnosti radnika, kupaca kao i same tvrtke, da se kroz fiksno postavljenu kameru moglo kontinuirano pratiti stanje blagajne, agregata za sipanje goriva kao i kaveza s plinskim bocama, da te kamere nisu mogle snimati radnike ukoliko bi se isti udaljili u drugi dio prostorije, dakle izvan područja blagajne, osim ako je u pitanju maloprodajni prostor s proizvodima, da je nakon provedene istrage i utvrđenog stanja blagajne i pregledanih snimki video nadzora, utvrđeno za tužiteljicu, kao i za još nekolicinu radnika da su isti nepropisno postupali prilikom ispostavljanja računa, da je utvrđeno kako je tužiteljica napravila račun, ali da ga nije dala kupcu, nego da je jedan račun koji ostaje za evidenciju tuženiku potpisala, a potom je taj iznos s računa putem PIN-a ukucala u blagajnu, da kupcu koji je kupio gorivo i platio gotovinom, nije izdan račun nego da je tužiteljica taj iznos platila svojom karticom i uzela protuvrijednost istoga tj. gotovinu, da je također otkriveno kako su se izdavali lažni R1 računi i to na način da bi određena osoba platila gotovinom kupljeno gorivo, potom bi otišla bez računa, a nakon toga bi tužiteljica sastavila R1 račun za gorivo, da bi taj račun R1 glasio na nekakvu tvrtku, a kod tužiteljice da je bila u pitanju tvrtka pod nazivom „Grom“, da je sačinjeno detaljno Izvješće o uočenim nepravilnostima tužiteljice i ostalih djelatnika koji su tako postupali prilikom izdavanja računa, da je zaključak tuženika nakon provedene interne istrage bio kako je tužiteljica, kao i još nekoliko radnika koji su također dobili otkaze ugovora o radu, bila u ulozi pomagača određene tvrtke, odnosno obrta, kako bi ta tvrtka ili obrt imali pravo na povrat PDV-a kroz te fiktivne račune R1, a također i da bi pravdali određene troškove u svom obrtu s obzirom na primljeni račun R1, da se radilo dakle o poreznom prekršaju tvrtke ili obrta na koji je glasio taj R1 račun, ali također i o prekršaju radnika koji je to omogućio, da je svjedok također iskazao kako se u ovom slučaju nije utvrđivalo je li radnik imao određene materijalne koristi od ovakvog postupanja izdavanjem lažnih R1 računa, ali da je iz ranije prakse tuženika isti imao saznanja da bi radnik ovakvim izdavanje R1 računa dobio 5 do 10% od novčanog iznosa s tog lažnog R1 računa, da je po osobnom saznanju svjedoka takva praksa izdavanja lažnih R1 računa postojala od 2011. godine, da je bila raširena po cijeloj Hrvatskoj i otkrivena je na puno crpki, da je u početku tuženik za te radnike donosio opomene, ako je utvrđeno da su radnici ovako postupali da su im odmah trebali uručiti otkaz bez davanja pisane opomene, da su svi radnici bili upoznati s Uputom za izdavanje računa na maloprodajnim mjestima, tako da je tužiteljici bilo poznato da njegov način postupanja prilikom izdavanja računa nije dozvoljen, da je kod crpke u Vinkovcima bilo specifično to što je svaki radnik imao jednu tvrtku za koju je ispostavljao takve lažne R1 račune, a da se kod tužiteljice radilo o tvrtki „Grom“ u pogledu fiktivnih R1 računa tj. računi su glasili na navedenu tvrtku, da je materijalna šteta za tuženika bila u tome što je bio poremećen priliv gotovog novca u blagajnu s obzirom na vršeno kartično plaćanje od strane tih radnika, da je to jedna od šteta, a da je druga šteta je nematerijalna šteta, s obzirom na to da se radilo o povredi ugleda tvrtke, jer da su javni mediji pisali o tome, da je u Pravilniku tuženika izričito navedeno da je takav nepravilan način ispostavljanja računa povreda radne obveze, da svaki radnik koji počinje raditi na prodaji u INA-i mora potpisati izjavu da je upoznat s pravilnim načinom rada, a da se pri tome misli na prodaju goriva, ispostavljanje računa i dr.;

- da je svjedok MV iskazao kako je u vrijeme donošenja predmetne Odluke o otkazu tužiteljici, on bio na funkciji glavnog povjerenika Sindikata za regiju Slavonije, da mu je poznato što je prethodilo toj odluci o otkazu, i da je prijedlog za otkaz dan na mišljenje Radničkom vijeću koje se negativno očitovalo i uskratilo suglasnost na namjeravanu odluku o otkazu, smatrajući da je potrebno dati samo usmenu opomenu, da tužiteljica do tada nikada nije kažnjavana, niti je dobila opomenu zbog neispunjavanja svojih obveza, da je svjedok također iskazao kao je tuženik morao obavijestiti njega kao povjerenika sindikata, tako i radničko vijeće ako je imao namjeru koristiti nadzorne uređaje u svrhu za koju su u konkretnom slučaju korišteni, tj. praćenje svih postupanja radnika tijekom obavljanja njegovog posla, da Radničko vijeće nije dalo suglasnost da se nadzorni uređaji koriste u istu svrhu, a niti je tražena suglasnost, da svjedok nije mogao sa sigurnošću izjaviti je li uopće bila potrebna suglasnost Radničkog vijeća da se video nadzor koristi tijekom obavljanja posla tužiteljice, s obzirom na to da je ista radila s novčanim transakcijama, ali bilo mu je poznato da je predsjednik Radničkog vijeća zatražio mišljenje Agencije za zaštitu podataka, međutim nema saznanja o dostavljenom tumačenju od strane Agencije;

- da je svjedok ŽV iskazao kao je nekih 3-4 godine radio s tužiteljicom na crpki INA-e u Vinkovcima, a da su nekada radili zajedno i u smjeni, da je njihova zadaća bila prodaja usluga, točenje goriva i izdavanje plinskih boca iz kaveza, da je njima šef u to vrijeme bio TV, da je odmah izdavao račun kupcu nakon što bi mu prodao robu i izvršio uslugu, tako je i tužiteljica radila, da je to osobno i vidio kada su bili zajedno u smjeni, da je svjedok povremeno radio i u smjeni s LV, tvrdi da Tvrdi da niti on, a niti tužiteljica nisu nepravilno ispostavljali račune niti pisali lažne R1 račune na neke tvrtke, da su radnici bili upoznati da se unutar maloprodajnog prostora kao i vani gdje su agregati i plinske boce nalaze postavljene nadzorne kamere, ne sjeća se je li bilo i unutar maloprodajnih prostora postavljenih nadzornih kamera, da je u to vrijeme zamjenik šefa TV bio ŠV, no nije mu poznato je li ŠV dobio otkaz;

- da je tužiteljica iskazala kako je radila kod tuženika na mjestu prodavača u MPM Vinkovci u ulici Kralja Zvonimira i to najprije na određeno vrijeme, a potom i na neodređeno, da su s njom u smjeni radili djelatnici ČV, ŠV a najčešće CV, da je posao naučila od starijih djelatnika, nikakvu posebnu obuku nije imala, da su postojale nekakve pisane upute o načinu naplaćivanja prodajne robe i to najviše vezano za R1 račun, da je pravilo bilo čim kupac plati robu bilo gotovinom ili karticom, njemu se odmah izda račun, da se međutim događalo da netko kupi gorivo, ne sačeka račun i ode bez računa, da bi u tom slučaju provela račun kroz blagajnu, a ukoliko se kupac ne bi vratio po svoj račun njegov primjerak računa jednostavno bi bacila, da ako se vrati po svoj primjerak računa postoji u blagajni tj. kompjuteru pa mu se može izdati, da zaista ne zna zašto je tuženik tereti te da se u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu navodi da je, nakon što bi kupac otišao bez računa, stavljala svoju Maestro karticu na POS aparat i potom skidala taj iznos sa računa, a da se naime, dok se ne zatvori račun prijašnjeg kupca, bilo da je plaćeno gotovinom ili karticom, dakle dok se ne odradi ta transakcija ne može odraditi naplata drugom kupcu, da je tvrtka Grom povremeno kupovala gorivo na ovom maloprodajnom mjestu, da ako neka tvrtka kupuje gorivo više puta da se podaci o njoj nalaze u blagajni tj. kompjuteru, a da je prije izdavanja R1 računa svakako potrebno uzeti podatke od kupca kao što su OIB odnosno vlasnik tvrtke, ako bi neka osoba platila gotovinom kupljeno gorivo, a potom otišla bez računa, da bi ona bi račun podvela pod gotovinu i zatvorila ga, jer u protivnom ne bi mogla naplatiti robu drugom kupcu, ne zna je li moguće da u slučaju ako kupac plati robu gotovinom, ode bez računa, da potom za taj iznos sastavi R1 račun, jer to nikada nije radila, da ako neki vlasnik tvrtke traži da se izda R1 račun, ona bi taj račun izdala na njegov zahtjev, a zašto mu je to potrebno ona nema saznanja, da na prodajnom mjestu na kojem radi postoji vanjska kamera, a također i unutarnja kamera koja je fiksirana da bi se moglo pratiti što se događa na blagajni i u prodajnom prostoru, a da je ona stavljena isključivo radi eventualne krađe kako bi se mogao identificirati počinitelj, da nije ostvarila nikakvu materijalnu korist radeći kao prodavač na prodajnom mjestu, nije željela potpisati nikakvu izjavu niti je napisati jer sam smatrala da je potpuno ispravno radila, da je nakon toga je uslijedila odluka o otkazu ugovora o radu, da je nakon kraćeg vremena, otprilike mjesec dana taj KV iz [adresa] smijenjen i prebačen u Rijeku, da je na tom maloprodajnom mjestu bilo uposleno 10 radnika, a TV im je bio šef, da su nakon što su na prodajno mjesto došli KV i Dino Delija s odvjetnicom i njih 10 radnika odveli na razgovor, ukupno je 8 radnika dobilo odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, a jedino TV i ŠV nisu dobili otkaze, da je ŠV kasnije dobio otkaz ali ne zbog ovoga što je teretilo tih 8 radnika, da je nakon proteka otkaznog roka odmah 8 novih djelatnika, poznato joj je da je tuženik podnio kaznene prijave protiv nje i ostalih radnika, a ona je bila na obavijesnom razgovoru, da ništa dalje nije obavještena u vezi toga postupka, da svaki radnik ima svoju šifru na blagajni, da je bila obučena za rad na blagajni, ali koliko joj je poznato nitko nije znao njezinu šifru, da prije nego započne s radom na blagajni ukuca svoju šifru, misli da nije nitko zloupotrijebio njenu šifru, da je moguća situacija da netko otkrije njezinu šifru, npr. kolega koji je stajao iza nje, da se radilo o jednostavnoj šifri od dva, tri broja, da je u kaznenom postupku bio izdan kazneni nalog protiv nje kao okrivljene zbog opisanog djela zbog kojeg je dobila i otkaz, izrečena joj je novčana kazna 500,00 kn godinu dana uvjetno, da je na isto uložila prigovor i to se još uvijek vodi povodom prigovora, da ju se teretilo za izdavanje fiktivnih računa, dakle za isto djelo zbog kojeg je dobila otkaz;

- da je tuženik donio Uputu o izdavanju računa na maloprodajnim mjestima, koja je javno objavljena i s kojom uputom su svi radnici tuženika bili upoznati, da je također postojala i Okružnica putem koje su se radnici upoznali s pravilnim načinom naplate izvršene usluge;

- da video nadzor, koji postoji u maloprodajnom prostoru tuženika u kojem je radio tužitelj, nije bio postavljen u svrhu nadzora radnika, već u svrhu sigurnosti i zaštite maloprodajnog prostora od krađe robe i drugih sigurnosnih razloga koji za tuženika, odnosno vezana društva u Grupi INA-e imaju za isto legitimni interes, tako da bilo kakva suglasnost Radničkog vijeća ili drugog tijela nije potrebna, a sve u skladu s odredom članka 7. Zakona o novčarskim ustanovama, da s obzirom na navedeno te činjenicu da je video nadzor bio postavljen iz sigurnosnih razloga zaštite maloprodajnog prostora, tuženik nije bio dužan zatražiti suglasnost Radničkog vijeća za navedeno, da je tužiteljica iako je znala za video nadzor, počinila teške povrede koje joj se stavljaju na teretu osporavanoj Odluci o otkazu ugovora o radu;

- da je iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno da su se na prodajnom mjestu gdje je radila tužiteljica prilikom prodaje, odmah pri naplati izdavali računi, gotovinski i R1, da se svaki prodavač prilikom početka rada na PC kasi prijavljivao putem osobne šifre, a u trenutku napuštanja PC kase prijavljuje se prodavač koji nastavlja rad, da je tužiteljica pod njezinom šifrom u mjesecu kolovozu 2018. (8. - 15. 8. 2018. – za ostala razdoblja u listi blagajne nema podatak da je tužitelj izdavao račune) izdala računa u ukupnom iznosu od 1.939,04 kuna, od čega je 1.646,31 kuna u gotovini, a 292,73 kuna karticama, da se u ukupno naplaćenom iznosu nalazi naplata za 183,56 litara goriva ukupne vrijednosti 1.730,05 kuna, od čega za 167,52 litara 1.570,31 kuna u gotovini, dok je za 16,04 litara naplaćeno 159,74 kune putem kartica, da je za ostalu robu ukupno naplaćeno 208,99 kuna, od čega 76,00 kuna u gotovini, dok je 132,99 kuna naplaćeno putem kartica, da je za prodano gorivo izdano 6 R-1 računa za 149,34 litara ukupne vrijednosti 1.470,44 kuna te da je isto u cijelosti naplaćeno gotovinom, da je vještak zaključio kako tužiteljica prilikom izdavanja računa nije postupala pravilno, odnosno u pojedinim slučajevima prilikom naplate u gotovom novcu nije izdavala račune, dok je u pojedinim slučajevima izdavala R1 račune iako u prodajnom prostoru nije bilo kupaca, te vršila naplatu putem kartica dok se nitko nije nalazio u prodajnom prostoru.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio kako se u predmetnom slučaju radilo o otkazu zbog teške povrede radne obveze i nepoštivanja internih pravila i uputa za izdavanje računa na maloprodajnim mjestima, te je ocijenio kako ozbiljnost počinjenih povreda opravdavan izostanak pisanog upozorenja, a da nije sporno kako je tuženik kao poslodavac u skladu s člankom 119. stavkom 2. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/2014., 127/2017., 98/2019. - dalje: ZR), pozvao tužiteljicu kao radnicu na iznošenje obrane.

10. Na temelju prethodnih utvrđenja te ocjene izvedenih dokaza, sud prvog stupnja je zaključio kako je tužiteljica počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa navedene u članku 112. stavku 1. Pravilnika o radu INA Maloprodajni servisi d.o.o. i to: neizvršavanje, nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih zadataka i drugih obveza iz radnog odnosa, falsificiranje (krivotvorenje) isprava radi stjecanja materijalne koristi za sebe i drugog, pribavljanje materijalne koristi za sebe ili drugoga prilikom transakcije s kupcima, nepridržavanje odredbi Zakona, uputa, odluka, pravilnika i drugih akata poslodavca.

10.1. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe članka 115. stavka 2. točke 3. ZR, sud je zaključio kako je Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice zakonita i opravdana (u identičnoj pravnoj situaciji donesena je pravomoćna presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u tom predmetu, a radi utvrđenja da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja od 1. listopada 2018., a zbog naprijed opisanih povreda radnih obveza koje su počinjene i od strane samog tužitelja).

11. S obzirom na to da je neosnovani tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je odluka o otkazu nezakonita i nedopuštena, sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim i tužbeni zahtjev radi sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete (članak 125. stavak 1. ZR).

11.1. Slijedom izloženog, sud prvog stupnja je tužbene zahtjeve tužiteljice odbio u cijelosti, kao neosnovane.

12. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju povredu sadržajno upire tužiteljica u žalbi, kao niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni.

13. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, i na temelju pravilne ocjene tih dokaza zaključio kako je tuženik, na kojem je, kao poslodavcu, teret dokaza pravilno zaključio kako je tuženik dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), u smislu odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. ZR., pa nisu osnovani žalbeni navodi koje tužiteljica u tom smislu ističe.

14. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio i činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tužitelj u žalbi (članak 355. ZPP).

15. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

16. Prema odredbi članka 115. stavka 1. točke 3. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

17. Polazeći od utvrđenih činjenica da je tužiteljica počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa navedene u članku 112. stavak 1. Pravilnika o radu INA Maloprodajni servisi d.o.o. i to: neizvršavanje, nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih zadataka i drugih obveza iz radnog odnosa, falsificiranje (krivotvorenje) isprava radi stjecanja materijalne koristi za sebe i drugog, pribavljanje materijalne koristi za sebe ili drugoga prilikom transakcije s kupcima, nepridržavanje odredbi Zakona, uputa, odluka, pravilnika i drugih akata poslodavca, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu citirane odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. ZR, u vezi s odredbom članka 112. stavak 1. Pravilnika o radu tuženika, kada je kada je zaključio da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici i za svoje je zaključak dao jasne, dostatne i neproturječne razloge koje prihvaća u ovaj sud, a koji žalbenim navodima, kojima kako je prethodno navedeno, nije doveden u sumnju.

18. Na žalbene navode valja odgovoriti kako je u konkretnom slučaju provedena interna istraga (za vremensko razdoblje od 7. kolovoza 2018. do 30. kolovoza 2018., te je sačinjeno izvješće od 22. listopada 2018.), kao i da je zbog potrebe provjere izvršena analiza ispisa trake blagajne MPM Vinkovci – F [adresa] (za razdoblje od 7. kolovoza 2018. do 30. kolovoza 2018.) te videosnimka nadzornih kamera s MPM Vinkovci – Kralja Zvonimira, a koje obuhvaćaju vrijeme prije i poslije točenja goriva na agregatu, te vrijeme prije i poslije ispostavljanja računa u razdoblju od 7. kolovoza 2018. do 30. kolovoza 2018., da je preciznom analizom ispisa traka blagajne te pregledom snimki nadzornih kamera utvrđeno, da je tužiteljica u kontroliranom periodu na maloprodajnom mjestu, u više navrata izdavala nevjerodostojne račune, dok su u izvješću obrađena tri slučaja (određeno opisana u obrazloženju Odluke o otkazu ugovora o radu za 9., 10. i 12. kolovoza 2018.) te je utvrđeno da je tužiteljica nepravilno postupila na dva načina: neizdavanjem računa za utočeno gorivo kupcima koji su utočeno gorivo plaćali gotovinom i izdavanje fiktivnih/nevjerodostojnih računa kupcu koji je osim goriva kupovao i robu široke potrošnje (cigarete), a naplatu goriva odgodio do izdavanja nevjerodostojnog R1 računa, a što je u bitnom potvrđeno i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem (tužiteljica u svojem iskazu potvrđuje da je u kaznenom postupku bio izdan kazneni nalog protiv nje kao okrivljene zbog opisanog djela zbog kojeg je dobila i otkaz, izrečena joj je novčana kazna 500,00 kn godinu dana uvjetno, postupak nije pravomoćno okončan).

18.1. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da je tuženik do navedenih spoznaja došao na temelju snimki video nadzora, valja odgovoriti da je tuženik osim pregleda snimki video nadzora, u konkretnom slučaju, kako je prethodno navedeno, a unutar interne istrage, proveo i analizu ispisa trake blagajne na mjestu rada tužiteljice, dakle da je postupanje tužiteljice u konkretnom slučaju utvrdio i na drugi način osim pregleda snimki video nadzora.

18.2. Što se tiče samih snimki video nadzora, u postupku je nesporno utvrđeno da je tužiteljica znala da je postavljen video nadzor, da su kamere fiksno postavljene na određene fiksirane točke i ne pomiču se, i da se njima moglo kontinuirano pratiti stanje blagajne, agregata za gorivo kao i ograđenog prostora s plinskim bocama, a da kamere nisu mogle snimati radnike ako bi se udaljili u drugi dio prostorije, dakle izvan područja blagajne, dakle, tužiteljica je znala da se njezin rad na blagajni prati video nadzorom (fiksno postavljenom kamerom). U postupku je utvrđeno da je video nadzor postavljen radi sigurnosti i zaštite radnika, kupaca ali i imovine poslodavca.

18.3. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu da zakonitost pribavljanja dokaza u situacijama video nadzora, što je ovdje slučaj, valja ocjenjivati od slučaja do slučaja prema odredbama članka 43. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, br. 71/2014., 118/2014., 154/2014.,94/201.8 i 96/2018. – dalje: ZZR), a da je tužiteljica (kao i svih radnici tuženika, što je u postupku nesporno) bila obaviještena o mjeri video nadzora koji prati njezin rad na blagajni, te vodeći računa o činjenici da je video nadzor postavljan ne samo radi zaštite i sigurnosti radnika i kupaca, već i imovine poslodavca, i imajući u vidu postojanje pravične ravnoteže između radnikova prava na privatnost s jedne strane te, s druge strane, legitimnog interesa poslodavca da nadzire proces rada, odnosno da je obrada osobnih podataka radnika putem video nadzora, u konkretnom slučaju, provedena u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine poslodavca, kao i da su radnici tuženika bili obaviješteni o korištenju video nadzora u radnom prostoru, prema ocjeni ovoga suda, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja neizdavanje računa za robu kupljenu gotovinom, i izdavanje nevjerodostojnih računa), ne prevladavaju interesi radnika, u ovom slučaju tužiteljice, već poslodavca (članci 25., 26. i 30. Zakona o provedbi opće uredbe o zaštiti osobnih podataka, Narodne novine, br. 42/2018.). Žalbeni navodi tuženika kojima upire na nezakonitost pribavljanja dokaza putem mjere video nadzora, su stoga neosnovani. Dakle, prema ocjeni ovoga suda, a suprotno žalbenim navodima, video nadzor je bio dopušten, pa posljedično tome i dokaz pribavljen tom mjerom (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 343/2021-2 od 26. listopada 2022.).

18.4. Slijedom prethodno navedenog, okolnost što poslodavac nije zatražio prethodnu suglasnost Radničkog vijeća, a kraj činjenice da je tužiteljica bila obaviještena o video nadzoru i u koju je svrhu nadzor postavljen (što potvrđuje i sama tužiteljica u svojem iskazu), nije od utjecaja na zakonitost predmetne odluke o otkazu ugovora o radu, već eventualno može biti riječ o prekršajnoj odgovornosti poslodavca u smislu odredbe članka 91. stavka 1. točke 2. ZZR.

19. Slijedom navedenih razloga, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. ZR, kada je donio pobijanu presudu, zbog čega je žalba tužiteljice u cijelosti, neosnovana.

20. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP.

21. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor