REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-123/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Vrbovsko, Vrbovsko, Ulica Hrvatskih branitelja 1, OIB 15154087569, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog telekoma d.d. Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6127/2019-4 od 8. ožujka 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-30/18 od 3. srpnja 2019., u sjednici održanoj 1. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6127/2019-4 od 8. ožujka 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-30/18 od 3. srpnja 2019. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je :

"Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.514,609,66 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 252.665,18 kn od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 252.665,18 kn od 1. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 252.665,18 kn od 1. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 252.665,18 kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 252.665,18 kn od 1. siječnja 2016. do isplate

- na iznos od 251.283,76 kn od 1. siječnja 2017. do isplate

s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi iz čl. 29 st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po navedenoj stopi tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana."

r i j e š i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.174,18 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1.196,78 kn od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.196,78 kn od 1. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 1.196,78 kn od 1. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 1.196,78 kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 1.196,78 kn od 1. siječnja 2016. do isplate

- na iznos od 1.190,28 kn od 1. siječnja 2017. do isplate

s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi iz čl. 29 st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena."

II/ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 76.100,00 kn, u roku 8 (osam) dana.

III/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 38.050,00 kn, kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom presudom u stavku I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je u stavku II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 19.025,00 kuna. Rješenjem istog suda odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda u točki II. izreke.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd 2382/2021-2 od 3. studenoga 2021. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na slijedeća pravna pitanja:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?;

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 152/11. do 95/17.)(ranije Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09. i 89/10.), prema kojoj „ u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastruktorni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?

3. Je li u smislu članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11. do 95/17.) (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 31/09) obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ipso iure (po samome propisu) čim se (i samo ako se) kumulativno ispune uvjeti iz tog propisa: (a) da na nekretnini postoji (bude zasnovano) koje drugo pravo; (b) da na temelju tog (zasnovanog) prava na nekretnini infrastrukturni operator plaća vlasniku odgovarajuću naknadu za uporabu općeg dobra ili nekretnine ( za sve vrste/ukupnu količinu infrastrukture izgrađene na tim nekretninama)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.

4.1. Predlaže Vrhovnom sudu republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu presudu kao i presudu suda prvog stupnja te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizijskog postupka.

5. U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode te predlaže reviziju odbiti, a tužitelju dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je isplata naknade koristi stečene korištenjem bez pravne osnove nekretnina u vlasništvu ili pod tužiteljevom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta, prema cijenama za određivanje naknade za pravo puta. Pritom tužitelj podredno traži isplatu istog iznosa po osnovi naknade štete, a za koju tvrdi da je tuženik prouzročio tužitelju protupravnim podnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta, čime je spriječio da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati.

8.1. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, a na kojima se temelje donesene presude, svedeno na bitno za odlučivanje povodom revizije, polazi od analize zakonske i podzakonske regulacije predmetne materije kroz odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK) i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11, 151/14 i 95/17 - dalje: Pravilnik/17), sagledavajući ih ratione temporis, kako su se mijenjale kroz utuženo razdoblje.

8.2. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je da su svi pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta koji su bili na snazi do Pravilnika/17 propisivali obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o elektroničkim komunikacijama važećem do novele iz 2017., a da je taj Zakon određivao da se naknada plaća na temelju izdane potvrde o pravu puta (tek novelom tog Zakona iz 2017. je ispušteno spominjanje potvrde o pravu puta kao pretpostavke za plaćanje). Doduše, da je Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11.) propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 - dalje: ZEK/08), ali da je ta odredba bila u suprotnosti s tada važećim čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, pa da se izravno ima primijeniti zakon, čl. 29. st. 1. ZEK/08, a ne Pravilnik/11 kao podzakonski propis.

8.3. Dakle, nižestupanjski sudovi su zaključili da je pretpostavka za plaćanje naknade za pravo puta u utuženom razdoblju podnošenje zahtjeva, odnosno donošenje rješenja Agencije kojom se to pravo i naknada određuje, a što da se nije u konkretnom slučaju ostvarilo sve do 12. siječnja 2017.

8.4. Nadalje, nižestupanjski sudovi su izrazili pravno shvaćanje da je pravo puta u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama samostalni pravni institut definiran odredbama tog Zakona i da ga se ne može izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost koje regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV). Prema odredbi čl. 2. t. 41. ZEK/08, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. U trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK/08 tuženik je stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona (dakle, već 2008.). To znači da je ovdje zakonom ustanovljeno pravo puta. To ujedno predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina, iz čega proizlazi da su neosnovani tužiteljevi navodi o stjecanju bez osnove, kao i o protupravnosti (pa posljedično i odgovornosti za štetu).

9. Iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova ne mogu se u cijelosti prihvatiti kao pravilna.

10. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženik nije koristio bez osnove tužiteljeve nekretnine, budući da ih je koristio na temelju prava puta stečenog po samom zakonu - na temelju odredbe čl. 28. st. 1. al.

2. ZEK/08. Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana za to tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

11. Međutim, nije pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 72/17 - dalje: ZIDZEK/17) u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, pa da stoga do tada nije postojala tuženikova obveza plaćanja naknade.

12. Ovaj je sud, u svojoj odluci poslovni broj Rev-613/2023-4 od 29. travnja 2025., razmatrajući u bitnom podudarna revizijska pitanja, izrazio pravno shvaćanje:

„13. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

14. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

14.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, prema parametrima propisanim odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama.“

13. Reafirmirajući izraženo pravno shvaćanje u citiranoj odluci i u okolnostima ovog, u bitnom činjenično i pravno podudarnog slučaja, odgovor na postavljena revizijska pitanja glasi:

(1) Infrastrukturni operator ima obvezu od trenutka stjecanja po zakonu prava puta vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta, dakle, i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

(2) Infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 152/11. do 95/17.) [ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 31/09. i 89/10.)], prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", nije u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.“

14. U pogledu trećeg pravnog pitanja je prvenstveno za obrazložiti da je čl. 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 95/17 – dalje: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika/17) dotadašnjem čl. 8. dodan st. 4. koji glasi:

"4) Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrasturkturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.".

15. Ovaj revizijski sud, pravno shvaćanje izražava na temelju i u okviru činjeničnih utvrđenja učinjenih po nižestupanjskim sudovima, a u ovom, konkretnom slučaju ne postoji činjenična utvrđenja koja bi ukazivala na postojanje kakvog drugog prava na temelju kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine, a koje bi se odnosilo na utuženo razdoblje. Nema činjeničnog utvrđenja koje bi ukazivalo na to da bi tijekom utuženog razdoblja postojala kakva druga (ugovorna ili izvanugovorna) regulacija predmetnog odnosa, različita od one utvrđene kako je gore navedeno, pa da bi (eventualno) došlo do mogućnosti primjeni gore citirane novele iz Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika/17.

16. Zato ovaj sud ne može na treće revizijom postavljeno pitanje dati odgovor. Nedostaju mu činjenična utvrđenja potrebna za kontekstualizaciju situacije u odnosu na koje bi izrazio svoje pravno shvaćanje, pa bi takvo pravno shvaćanje moglo predstavljati pravni standard za sve buduće podudarne, a ovdje ipak neodređene i posve hipotetske) činjeničnopravne situacije, što je osnovni smisao vođenja postupka povodom revizije.

17. Zbog sveg iznesenog, ovaj je sud utvrdio da je zbog pogrešnog pravnog pristupa u postupku pred nižestupanjskim sudovima činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa nema uvjeta za preinačenje nižestupanjskih odluka. Stoga je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti pobijanu presudu, kao i presudu suda prvog stupnja, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud, vodeći računa o izraženim shvaćanjima u ovom rješenju, raspraviti će sve relevantne činjenice za odluku o tužbenom zahtjevu te donijeti novu, na zakonu osnovanu, presudu.

18. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil