REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1221/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ante Kukoč, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika 1. BT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 2. CT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupa punomoćnik Krešimir Bobanović, odvjetnik u Splitu, zbog smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1009/2023-2 od 3. listopada 2023., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Psp-68/2021-18 od 21. srpnja 2023., u sjednici održanoj 1. srpnja 2025.
r i j e š i o j e :
Revizija tužiteljice se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena posjedovna zaštita nekretnine označene kao 63/4477 dijela čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stan na I. (prvom) katu, označen brojem 3., površine 62,76 m², koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i terase, s pripadajućom drvarnicom, u zgradi anagrafske oznake Sedam Kaštela 2, koji je stan upisan kao ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-62).
2. Drugostupanjskim je rješenjem odbijena žalba tužiteljice te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-267/2024-2 od 21. veljače 2024. dopustio tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja zbog pravnog pitanja koje glasi:
„Mora li suposjednik koji suposjeduje stvar na temelju nasljedničkog posjeda dokazivati svoj osobni posljednji mirni suposjed i način na koji je vršio takav suposjed, da bi mogao štititi suposjed u odnosu na ostale nasljedničke suposjednike?“.
4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužiteljica podnosi reviziju protiv navedenog rješenja pobijajući ga u cijelosti, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava (istina, revidentica se poziva i na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali sadržaj razloga vezanih uz isticanje ovog revizijskog razloga ukazuje da se i u dijelu kojim se ističe ovaj revizijski razlog rješenje stvarno pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava). Revidentica predlaže pobijano rješenje preinačiti prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ga ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija tužiteljice nije osnovana.
7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za pružanjem posjedovne zaštite stana u [adresa], anagrafske oznake [adresa], označenog kao 63/4477 dijela čest. zem. [katastarska čestica], zgrada, [adresa], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koji je upisan kao ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-62), stan na prvom katu, označen brojem 3, površine 62,76 m² koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i terase, s pripadajućom drvarnicom.
8. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da tužiteljica nije nakon smrti majke stekla nasljednički suposjed predmetnog stana jer je I. tuženica vlasnica predmetnog stana koje je vlasništvo stekla 2017. godine na temelju Ugovora o darovanju zaključenog s majkom stranaka, sada pokojnom ŠT kojim je Ugovorom ujedno na istom stanu zasnovano pravo stanovanja u korist ŠT i koja je u stanu stanovala. S druge je strane utvrđeno da je tužiteljica u tijeku jedne godine dolazila iz inozemstva ([adresa]) u posjete majci koja je umrla **.**.2021. te da je u toj prigodi tužiteljica, zajedno sa suprugom i unukom ostaviteljice, došla na sahranu majke zbog čega joj je I. tuženica dala ključeve stana radi privremenog boravka nakon čega je 2. svibnja 2021. dala nalog II. tuženiku da promijeni brave na stanu u odnosu na koji čin je i zatražena posjedovna zaštita. U takvim su okolnostima sudovi ocijenili da tužiteljica dolaskom dva puta godišnje iz inozemstva nije imala faktičnu vlast na predmetnom stanu u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) niti je stekla posjed ili suposjed stana u smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZVDSP. Stoga je ocijenjeno da tužiteljici ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u smislu odredbe članka 25. ZVDSP, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
9. Postupanje revizijskog suda pri odlučivanju o reviziji po dopuštenju je ograničeno odredbom članka 391. stavka 3. u vezi s člankom 400. stavkom 2. ZPP jer ta odredba ovlašćuje Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitivati pobijano rješenje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a stavka 1.
ZPP zbog kojeg je dopuštena.
10. U konkretnom je slučaju tužbeni zahtjev, u bitnom, odbijen po osnovi utvrđenja da tužiteljica nije bila u nasljedničkom posjedu, a dopušteno pitanje nije usmjereno na osporavanje toga odlučnog utvrđenja. Ukoliko pravno shvaćanje na kojem je utemeljeno pobijano rješenje nije ni u suprotnosti sa zaključkom da suposjednik koji suposjeduje stvar na temelju nasljedničkog posjeda ne mora dokazivati svoj posljednji mirni posjed i način na koji je vršio takav posjed da bi mogao štititi svoj suposjed u odnosu na ostale nasljedničke posjede jer, kako je naprijed i kazano, u postupku nije ni utvrđeno da je tužiteljica bila u nasljedničkom posjedu predmetne nekretnine.
10.1. Jednako tako, a suprotno revizijskim navodima, pravno shvaćanje na kojem je utemeljeno pobijano rješenje, ne korespondira s činjeničnim i pravnim okolnostima na kojima je utemeljena odluka revizijskog suda broj Rev-937/2020-2 od 12. siječnja 2021. (kao ni odlukom u predmetu broj Gzz-86/2001-2 od 10. listopada 2001. na koju se prethodno navedena poziva) na koje se poziva revidentica, zato što je u tim slučajevima posjedovna zaštita bila zatražena u odnosu na nekretnine koje su bile predmet ostavine (kao vlasništvo ostavitelja u trenutku njegove smrti), o čemu nije riječ u konkretnom slučaju zato što se ovdje radi o nekretnini koja nije bila u vlasništvu ostaviteljice u trenutku njezine smrti, već u vlasništvu I. tuženice na kojoj je prednica tužiteljice i I. tuženice imala pravo osobne služnosti stanovanja, što je značajna razlika.
11. Druga je stvar, međutim, pitanje primjenjuju li se opća pravila o nasljeđivanju posjeda onda kada je riječ o pravima koja se ne mogu nasljeđivati (kao na primjer pravo osobne služnosti stanovanja). Ali tim se pitanjem revizijski sud nije ovlašten baviti zbog naprijed navedenog ograničenja iz članka 391. stavka 3. ZPP jer u odnosu na to pitanje revizija nije dopuštena, a niti se tim pitanjem revizijski sud bavio u spomenutim odlukama broj Rev-937/2020-2 od 12. siječnja 2021. i Gzz 86/01-2 od 10. listopada 2001.
12. Stoga se u opisanim okolnostima prihvaćanjem revizije ne bi mogla ostvariti njezina javnopravna funkcija koja se sastoji u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se revizija tužiteljice ukazuje neosnovanom slijedom čega ju je valjalo odbiti na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 1. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
