Republika Hrvatska

Gž-452/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Glamuzina & Grošeta" iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj P- 950/2024 od 23. travnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se u pobijanom - dosuđujućem dijelu (točka I., dio točke II., točka III. i dio točke IV. izreke) - potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj P-950/2024 od 23. travnja 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3855211 sklopljenog između stranaka dana 22. prosinca 2006. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zlatka Šimašeka pod brojem OU-333/1-2006 dana 28. prosinca 2006. godine, i to odredba članka 1. koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", odredba članka 2. koja glasi: "….promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."; članka 7. koja glasi:"…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…", kao i odredba članka 9. koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora" (točka I. izreke), te je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.105,95 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kako je to navedeno u točki II. izreke, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 20,00 eura (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 377,81 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 9. studenog 2010. godine do isplate (točka III. izreke), te je tuženica obvezana nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.508,19 eura sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za troškovima postupka u iznosu od 509,82 eura (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u dosuđujućem dijelu (točka I., dio točke II., točka III. i dio točke IV. izreke) zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.1. Nije počinjena ni daljnja bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP, jer suprotno neutemeljenim tvrdnjama žaliteljice, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, obrazložio je koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima tijekom postupka nije dao razloge.

5.2. Neosnovan je i žalbeni prigovor da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članaka 190. stavak 1. i 191. stavak 1. ZPP, jer da je tužitelj preinačio tužbu u fazi glavne rasprave nakon što je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje, a tuženica da se tomu protivila. Naime, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. godine donesen je zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga, prihvaćanjem preinake tužbe prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP o preinaci tužbe.

5.3. Budući da nije počinjena ni koja bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to je žalba zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

6. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 22. prosinca 2006. godine sklopili potrošački kredit radi kupnje osobnog vozila - Ugovor o kreditu broj:

528-50-3855211 (dalje: Ugovor), kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 28.311,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca,

- da je u članku 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20%, promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom banke o kamatnim stopama,

- da je u članku 7. Ugovora određeno - da je isplata anuiteta kredita vezana uz valutu CHF,

- da je tuženica nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva za utuženo razdoblje, kao i razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule, a uslijed aprecijacije tečaja CHF u odnosu na kunu, ukupno iznosi 3.105,95 eura,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- te, da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.; dalje: ZZP) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

6.3. Kako su navedene odredbe Ugovora ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 3.105,95 eura na ime razlike kamatne stope i razlike tečaja valute, sve sa zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

7. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – o nemogućnosti neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao i da tužitelj glede spornih ugovornih odredbi nije dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti u smislu odgovarajućih odredbi ZZP.

7.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor - potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7.2. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita – jer da je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO, računajući od dana isplate svakog pojedinog anuiteta, kao i da su odredbe ZOO o prekidu zastare pogrešno primijenjene.

7.3. Izloženo stajalište žaliteljice nije pravilno, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa jednostranom odlukom banke pravomoćno utvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom tog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019. godine – to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

7.4. Nadalje, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je Ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti da je zabrana manjeg značaja, pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO tužbeni zahtjev valjalo odbiti, kao ni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelja pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe.

8. Ujedno, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) u pobijanoj presudi pravilno utvrdio - da tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, već je u članku 9. Ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, dakle, da se visina te naknade određuje prema jednostranoj odluci banke – prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba iz članka 9. unaprijed formulirana od strane trgovca – tuženice, zbog čega tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njen sadržaj, a što je dovelo do nastanka značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – budući da tužitelj nije bio informiran, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati parametre po kojima tuženica jednostrano određuje visinu naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, a tuženica tijekom postupka nije dokazala koje stvarne troškove je snosila zbog prijevremene otplate kredita, odnosno, nije dokazala visinu troškova koje je eventualno imala. Slijedom navedenog, pravilno je, pozivom na odredbe članka 81., članka 83. i članka 87. ZZP sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna odredba članka 9. Ugovora o tzv. "izlaznoj naknadi".

8.1. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo – članak 323. stavak 1. ZOO, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita i naložio tuženici vraćanje stečenog bez osnova tužitelju temeljem članaka 111. i 1115. ZOO u iznosu od 377,81 eura, budući je tuženica kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj, jer je sastavila Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženice, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

9. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 9. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, tj. da nisu ostvarene zakonske pretpostavke za ništetnost temeljem odredaba ZZP.

9.1. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata plaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita – jer da je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO, računajući od dana izvršenog plaćanja.

9.2. Naime, obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine - da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, zastarni rok u ovom slučaju teče od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora u ovoj parnici.

10. Pravilna je i odluka o parničnom trošku sadržana u dosuđujućem dijelu pod točkom IV. pobijane presude, kako u odnosu na osnovu (članak 154. stavak 5. ZPP), tako i glede visine odmjerenih parničnih troškova tužitelja (članak 155. ZPP).

10.1. Naime, tuženica u žalbi neutemeljeno prigovara da je "sud tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 5.12.2019. godine, a koji podnesak se ne može smatrati nužnim za vođenje postupka", jer trošak sastava tog podnesaka tužitelja predstavlja opravdani trošak u smislu članka 155. ZPP.

11. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti, u pobijanom – dosuđujućem dijelu (točka I., dio točke II., točka III. i dio točke IV. izreke) - potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

12. Odluka o troškovima žalbenog postupka zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP) i odlučiti kao u točki II. izreke.

13. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkama II. i IV. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 1. srpnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić