REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2773/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Modus Dea d.o.o. u likvidaciji, OIB 63692407006, sa sjedištem u Puli, Istarska 10, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Stančić - Rokotov i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Grada Pule-Pola, OIB 79517841355, sa sjedištem u Puli-Pola, Forum 1, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-55/2023-5 od 13. veljače 2023. kojom je preinačena djelomična presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P- 389/2022-50 od 28. listopada 2022., u sjednici održanoj 1. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-55/2023-5 od 13. veljače 2023. kojom je preinačena djelomična presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-389/2022-50 od 28. listopada 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koje podnositelj cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje.

2. Pitanja koje je tuženik u prijedlogu naznačio glase:

"1. Je li moguće prihvatiti tužbeni zahtjev kojim se u deklaratornom dijelu traži utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji nekretnine raskinut, a u konstitutivnom dijelu se - slijedom tog utvrđenja - traži samo da tuženik vrati ono što je tim ugovorom dobio (kupoprodajnu cijenu, uz zakonske zatezne kamate na nju), a izostavlja se obveza tužitelja da vrati ono što je on istim ugovorom dobio (pravo vlasništva na nekretnini), odnosno izbjegava se pravilo istovremenog ispunjenja;

2. Gubi li tužitelj dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice (u što je uključeno pitanje odnosi li se postupovno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz članka 195. stavak 1. ZPP na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojega je došlo do otuđenja predmeta spora);

3. Postoji li odgovornost prodavatelja - tuženika za materijalni nedostatak prodane stvari i u konkretnom slučaju ako je kupac - tužitelj osoba koja se profesionalno bavi kupnjom nekretnina radi građenja na njima i daljnje prodaje; 4. Može li se obostrano ispunjeni ugovor raskinuti jednostavnom izjavom zbog toga što jedna strana tvrdi da ne može ostvariti svrhu ugovora, ako ta svrha nije izričito određena u ugovoru;

5. Je li tužitelj prekludiran u traženju sudskog utvrđenja da je raskinut kupoprodajni ugovor od 27.12. 2005.?".

2.1. Tuženik smatra da su naznačena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog odstupanja od prakse revizijskog suda, pri čemu je ukazano na brojne odluke, i to:

Rev-1423/2011 od 28. ožujka 2012., Rev-315/2021 od 31. ožujka 2021., Rev- 1066/2013 od 11. rujna 2014., Revt-55/2011 od 22. travnja 2015., Revt-34/2005 od 14. rujna 2005., Rev-1041/0228 od 26. listopada 2010., Revt-224/2018 od 3. listopada 2018. i dr.

3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije te ga je u odnosu na pravna pitanja predložio odbiti, a u odnosu na povredu temeljnoga ljudskog prava odbaciti.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

5. Prvo naznačeno pitanje nije važno zato što razlog važnosti na kojeg predlagatatelj ukazuje (presuda VS RH broj Rev-1423/2011-8 od 28. ožujka 2012.) nije odgovarajući. U tom je postupku, koji je također bio vođen radi raskida ugovora i isplate, tuženica, kako to proizlazi iz sadržaja te revizijske odluke, tijekom postupka istaknula materijalnopravni prigovor iz članka 122. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22). Iz sadržaja prijedloga i njegovih priloga, međutim, ne proizlazi da je tuženik u ovom postupku istaknuo taj prigovor, pa okolnosti u kojima su donesene ove odluke nisu podudarne.

6. Ni drugo naznačeno pitanje nema potrebno obilježje važnosti također zbog toga što razlozi važnosti ne ukazuju da je u podudarnim činjeničnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi tuženiku u ovom postupku bila uskraćena. To stoga što se u odlukama na koje predlagatelj ukazuje nije radilo o usporednim činjeničnim okolnostima odnosno okolnostima u kojima je došlo do učinka ugovora o preuzimanju ispunjenja kojim se treća osoba obvezala tužitelju kao dužniku ispuniti njegov dug prema tuženiku kao vjerovniku ukoliko tužitelj uspije s tužbenim zahtjevom, za koji pravni odnos nije potreban pristanak tuženika kao vjerovnika. U tom je smislu pobijanom presudom otklonjen prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije uslijed činjenice prodaje nekretnine ugovorom od 16. veljače 2012. te je ocijenjeno da ta okolnost ne predstavlja okolnost iz članka 495. stavak 1. ZOO/91, odnosno okolnost koja bi onemogućavala tužitelja kao kupca u vraćanju stvari, a niti konkretna okolnost prodaje nekretnine dovodi do drugačije meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Treće naznačeno pitanje također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što je presuda ovog suda broj Rev-1066/2013 od 11. rujna 2014. na koju tuženik ukazuje kao razlog važnosti, ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-8181/2014 od 27. travnja 2017., pa dopuštenjem revizije u odnosu na naznačeno pitanje, uz takav razlog važnosti, ne bi mogla biti ostvarena naprijed navedena funkcija revizije po dopuštenju. Osim toga, odgovor na ovo pitanje ovisi o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. U konkretnom je slučaju utvrđeno da je u tuženik u natječaju za prodaju nekretnina iznio samo donekle točne informacije, odnosno nepotpune, a time i netočne, pa se nije ponio kao savjestan i pošten prodavatelj, dok je tužitelj kao osoba koja se bavi prodajom i izgradnjom stambeno-poslovnih objekata razumno pretpostavio da su podaci navedeni u natječaju točni i potpuni time da su sudovi ocijenili kako niti jedna okolnost u postupku ne ukazuje da je tužitelj mogao razumno pretpostaviti da je stanje drugačije odnosno da je kontekst navoda u natječaju drugačiji. Ovakva činjenična utvrđenja nisu podudarna s činjeničnim utvrđenjima u odlukama na koje se poziva tužitelj (osim odluke navedene u ovom odlomku, također ni u odlukama broj Revt-224/2018 od 3. listopada 2018., Rev- 2145/10 od 18. travnja 2012., Rev-448/04 od 16. studenoga 2005.).

8. Četvrto naznačeno pitanje polazi od netočne činjenične tvrdnje da je predmetni ugovor raskinut jednostavnom izjavom iako je obostrano ispunjen, dok je pobijana presuda utemeljena na utvrđenju da je pri zaključenju predmetnog ugovora postupanje tuženika bilo prijevarno jer je tuženik znao za nedostatak nekretnine (predmet prodaje je bila nekretnina koja je prodana kao građevinsko zemljište, a na njoj nije bilo moguće graditi što je tuženiku bilo poznato). O pitanju koje se činjenično ne naslanja na utvrđenja sudova o pravno odlučnim činjenicama, ne ovisi odluka u sporu, pa takvo pitanje ne može ni imati obilježje važnosti potrebno za dopuštenje revizije.

9. Na peto naznačeno pitanje odgovor je, i to detaljan, razložan, jasan i dostatan, dan u pobijanoj presudi. Taj odgovor uključuje razloge zbog kojih je sud zaključio da tužitelj nije prekludiran u svom pravu na sudsko traženje utvrđenja da je raskinut predmetni ugovor. Radi se, u bitnom, o tome da je tuženik, znajući za skrivene nedostatke prodane nekretnine, svojim radnjama (nastojanjem da pronađe zamjensku nekretninu, ukazivanjem na postojanje nastojanja da se prihvati ponuda tužitelja na otkup nekretnina, iskazivanjem spremnosti na sklapanje nagodbe i pronalaženje optimalnog rješenja) držao tužitelja u očekivanju i uvjerenju da će nedostatak nekretnine otkloniti bilo pronalaženjem zamjenske nekretnine, bilo otkupom nekretnina zbog čega se tužitelju ne može na štetu pripisati protek vremena od saznanja za nedostatak pa do podnošenja tužbe. I u odnosu na ovo pitanje razlozi važnosti nisu odgovarajući jer odluke na koje se tuženik poziva nisu činjenično podudarne s onima na kojima je utemeljena pobijana odluka.

10. Zbog navedenih je razloga prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.

11. Postupajući u skladu s odredbom članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 2. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava).

12. Spomenute odredbe sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku, pobijanom su odlukom dani razboriti, jasni, detaljni, logični, uvjerljivi i dostatni razlozi na temelju kojih je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pritom valja napomenuti da su nižestupanjski sudovi odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-8181/2014 od 27. travnja 2017. upućeni na nužnost izbjegavanja arbitrarnosti u postupanju nakon čega su cijenili argumentaciju obiju stranaka, upravo u zaštiti njihova prava na pravično suđenje. Stoga sadržaj predmetnog prijedloga i njegovih priloga ne upućuje na vjerojatnost arbitrarnosti sudova niti na zaključak da je tuženiku u ovom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

13. U opisanim okolnostima kada, dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog u odnosu na povredu temeljnoga ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. i 5. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil