Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1490/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Fresl Tomašević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Luka Mardešić, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 11, OIB: 80572192786, kojega zastupa punomoćnica ŠŽ, diplomirani pravnik, zaposlenica tuženika, 2. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, kojega zastupa punomoćnica MŽ, dipl. iur, zaposlenica tuženika i 3. tuženika HŽ CARGO d.o.o, Zagreb, Trg kralja Tomislava 11/I, OIB: 08720210702, kojega zastupa punomoćnica BŽ, dipl. iur, zaposlenica tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbama, tužitelja i 1. do 3. tuženih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1191/2024-25 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja RŽ iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1191/2024-25 od 24. siječnja 2025. u dijelu pod točkama II. i III. izreke.

II. Odbijaju se žalbe 1. do 3. tuženih kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1191/2024-25 od 24. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 106.100,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama i pod točkom IV. izreke u cijelosti.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1191/2024-25 od 24. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 796,34 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. siječnja 2025. do isplate te se u tom dijelu tužba odbacuje.

II. Odbija se žalba tužitelja RŽ iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1191/2024- 25 od 24. siječnja 2025. u dijelu kojim zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 28.533,80 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbijaju se žalbe 1. do 3. tuženih kao neosnovane i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkama V. i VI. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1191/2024-25 od 24. siječnja 2025.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja RŽ iz [adresa] za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev 3. tuženika HŽ CARGO d.o.o, Zagreb, Trg kralja Tomislava 11/I za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

VI. Nalaže se 1. do 3. tuženicima da tužitelju RŽ iz [adresa] solidarno naknade trošak zastupanja na ročištu pred drugostupanjskim sudom od 01. srpnja 2025. u iznosu od 2.011.50 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da solidarno plate tužitelju 106.897,01 euro sa zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025. do isplate, (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 106.897,01 euro koja teče od 3. rujna 1984. do 23. siječnja 2025. (točka II. izreke) kao i zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno plate 71.326,89 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 1984. do isplate (točka III. izreke), naloženo je tuženicima solidarno tužitelju plaćati, počevši od 1. siječnja 1999. na dalje, rentu u iznosu od 31,85 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka 16-og dana u mjesecu do isplate (točka IV. izreke), naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu o 28.533,80 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025. do isplate (točka V. izreke) i odbijen je zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka (točka VI. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama II. i III. izreke te točkom IV. izreke u dijelu kojim njegov zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 28.533,80 eura s pripadajućim kamatama, žalbu je podnio tužitelj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i da mu prizna troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a traži i naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe te trošak pristupa na ročište pred ovim sudom, održano 01. srpnja 2025.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. i točkama IV. do VI. izreke, žalbom pobijaju i svi tuženici, svi ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlažu da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbi, a 3. tuženik traži i trošak nastao mu podnošenjem žalbe.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalbe tuženih su djelomično osnovane.

5. Predmet ovog parničnog postupka zahtjev je tužitelja da se naloži tuženicima da mu solidarno naknade nematerijalnu i materijalnu štetu koju trpi kao posljedicu stradavanja u štetnom događaju koji se dogodio 27. prosinca 1975.

6. Sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev djelomično prihvatio u bitnom obrazlažući:

- da je tužitelj dokazao da je bio putnik i da za nastanak štete postoji isključiva odgovornost tuženih, a u tom dijelu odluku sud temelji na čl. 1., čl. 9. st. 1. i 2., čl. 16. i čl. 17. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ br. 2/74., 17/90. u vezi s Narodne novine 53/91., 71/91., 87/96. dalje: ZUPŽP) i čl. 223.a ZPP-a,

- da je potraživanje tužitelja po osnovi naruženosti i pretrpljenih fizičkih bolova u zastari (čl. 80. točka 2. i čl. 81. točka 2. ZUPŽP), dok da je po drugim utuženim osnovama tužba podnesena unutar zastarnog roka propisanog tim odredbama,

- uz što da je po ovim osnovama pravomoćno i odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva naknada štete po ove dvije osnove (točka 8. obrazloženja prvostupanjske odluke)

- da nije osnovan prigovor iscrpljene svote osiguranja istaknut u smislu čl. 21. st. 2. ZUPŽP-a i to jer da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je do štete došlo zbog krajnje nepažnje prednika tuženih te da u takvoj situaciji nema mjesta primjeni te odredbe, a da taj prigovor ne bi bio osnovan i da tome nije tako jer da kada bi se šteta svela na iznose koji bi tužitelju pripali na ime naknade štete u vrijeme kada je došlo do štetnog događaja da bi šteta iznosila 170.000 din, a da je limit osiguranja tada iznosio 200.000 din (čl. 21. st. 2. ZUPŽP/74),

- da je nakon završenog liječenja kod tužitelja zaostalo smanjenje životne aktivnosti od 75%, da je pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, nakon čega je trpio sekundarni strah jakog intenziteta od 27. prosinca 1975. do 20. lipnja 1976., srednje jakog intenziteta u trajanju od 20. lipnja1976. do 21. listopada 1977., nakon čega je trpio strah slabijeg intenziteta u trajanju od 21. listopada 1977. do 12. prosinca 1988., da mu su mu u periodu od 29. lipnja 1976. do 1. siječnja 1999. bili potrebni tuđa pomoć i njega svakodnevno (izuzev kada je u tom periodu bio hospitaliziran), a da od 1. siječnja 1999. na dalje ima potrebu za trajnom tuđom pomoći jedno tjedno po 6 sati,

- da je zdravstveno stanje tužitelja stabilizirano, na način da se može smatrati da je konačno, 11. listopada 2006.,

- te da tako utvrđene posljedice, imajući na umu način kako se dogodio štetni događaj, činjenicu da je tužitelj nakon štetnog događaja u više navrata bolnički liječen i da je bio podvrgnut operativnim zahvatima i teškom oporavku, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade štete u iznosu iz točke I. izreke te rente u iznosu iz točke IV. izreke, s pripadajućom zateznim kamatama koje teku na način kako je odlučeno pod točkama I. i IV. izreke, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

7. Navodima žalbi svi tuženici osporavaju pravilnost zaključka suda prvog stupnja o postojanju isključive odgovornosti tuženih za štetu koju tužitelj trpi i ustraju na tvrdnji da tužitelj nije dokazao da je bio putnik i tvrdnji da postoji njegova isključiva odgovornost za štetu. Ustraju i na prigovorima zastare i iscrpljene svote odgovornosti te osporavaju i visinu iznosa naknade štete koja je tužitelju dosuđena, a uz navedeno, 2. tuženik pobija i tijek zatezne kamate na iznos rente dosuđene tužitelju.

8. Tužitelj navodima žalbe ističe da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri ocijenio i utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi visina pravične novčane naknade štete za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti te smatra da je pravilnom primjenom prava tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti u cijelosti. Ističe i da je tijek zatezne kamate na iznos nematerijalne štete pogrešno tužitelju priznat od donošenja prvostupanjske odluke, a ne od podnošenja tužbe, kako je to tražio.

9. U odnosu na žalbe tuženih valja reći da navodima njihovih žalbi nije dovedena u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je bio putnik i da postoji isključiva odgovornost tuženih za štetu koja je nastala tužitelju. Tuženici, naime, smatraju da presumpcija istinitosti navedenog u Zapisniku o uviđaju od 27. prosinca 1975. (list 33 spisa) nije mogla biti oborena iskazom svjedoka PŽ, jer je iskazivao godinama nakon štetnog događaja, a niti iskazom tužitelja jer je, tužitelj tijekom postupka iskaz mijenjao i uz to, jer njegov iskaz nije istovjetan činjeničnim navodima tužbe.

9.1. Suprotno tim navodima, ovaj je sud shvaćanja, kao i sud prvog stupnja da je tijekom postupka oborena presumpcija istinitosti navedenog u toj javnoj ispravi (čl. 230. st. 1. i 3. ZPP-a).

10. Iz Zapisnika o uviđaju od 27. prosinca 1975. (list 33 spisa), proizlazi da je tog dana, na Glavnom kolodvoru, u 21,20 sati, putnički vlak pregazio KŽ, koji da je pretrčavao željezničku prugu na IV. peronu Glavnog kolodvora, kod skretnice VII a, otkud željeznički kolosjeci vode na IV i V peron, da je vlakom upravljao strojovođa R i da je tužitelj prevezen na kirurški odjel bolnice Rebro. Također se u toj ispravi navodi da je dojava o nesreći dobivena od CŽ, vodiča psa.

10.1. Dakle, Zapisnik o uviđaju sadrži šturu konstataciju da se štetni događaj dogodio na drugačiji način od načina na koji ga opisuju svjedok PŽ i tužitelj. Taj Zapisnik zapravo ne sadrži niti provjerljiv podatak tko je uopće policiji dao podatke, jer za osobu očevica naznačenu kao CŽ, vodič psa, nema osobnih podataka, niti postoji zapisnik o ispitivanju tog svjedoka. Osim toga za primijetiti je da je, u gužvi u kojoj se tužitelj našao u vlaku, radi čega se vrata nisu mogla zatvoriti i on je ispao, sigurno bilo osoba koje su mogle na nedvojben način dati izjavu o načinu nastanka štetnog događaja, a ni takve izjave nisu uzete niti se u Zapisniku išta navodi i tim nekim drugim očevicima (čak ne sadrži niti opis štetnog događaj dan od strane strojovođe i konduktera).

10.2. Nadalje, tuženici u ponovljenom postupku sudu nisu dostavili adrese svjedoka koje predlažu saslušati na okolnost nastanak štetnog događaja na način kako je navedeno u Zapisniku o uviđaju, koji dokaz je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ukidnoj oduci, poslovni broj Rev x-999/2016-2 od 25. svibnja 2021., naveo da je potrebno provesti, slijedom čega taj dokaz nije bilo moguće provesti.

10.3. S druge strane svjedok PŽ, štetni događaj opisuje s više detalja i na uvjerljiv način i u bitnome kao i sam tužitelja. Tako, obojica ističu da su na dan štetnog događaja zajedno došli na kolodvor, na IV. peron, s namjerom da vlakom otputuju Bosansku Dubicu kako bi tamo dočekali Novu godinu, da su obojica ušla u vlak. Pri tome ne tvrde da su u vlaku stajali zajedno, što je uvjerljivo s obzirom na gužvu koju opisuju, već svjedok PŽ iskazuje da je vidio i tužitelja da je ušao, ali da je nakon što je vlak krenu nastala velika gužva i čuo je da je netko ispao iz vlaka, jer su vrata kroz koja su ušli ostala otvorena kada je vlak krenuo, a radilo se o tužitelju što je vidio kada je izašao i vlaka. Navodi i da se nakon pada tijelo tužitelja nalazilo između vlaka i tračnica.

10.4. U bitnome i tužitelj u svim svojim iskazima navodi da je u vlak ušao (njegov iskaz nešto varira oko mjesta gdje se točno nalazio u vlaku), da je bila gužva, da vrata vagona prije polaska vlaka nisu zatvorena i da je uslijed gužve u vlaku ispao kroz vrata kroz koja je ušao, odnosno da se nije uspio zadržati na rukohvatu.

10.5. Također, tužitelj je u iskazu na ročištu održanom 19. studenoga 2013., posebno naglasio da peron broj IV., na kojem se u Zapisniku o uviđaju navodi da je pretrčavao prugu, nije peron koji je prolazan kroz stanicu i da se na njega i 1975. kada se dogodio štetni događaj i danas dolazi i može doći samo direktno iz zgrade Glavnog kolodvora, a ta je njegova tvrdnja (čemu tuženici nisu prigovarali, niti to osporavaju u žalbama), potvrđena u dopuni nalaza i mišljenja vještak Borivoja Vukelića (raspravni zapisnik od 12. rujna 2014.) kada navodi da se kompozicija vlaka prije polaska vlaka postavlja na taj peron te putnici sa perona ulaze u vagone pa da je tužitelj mogao trčati uz vlak koji je bio na tom peronu, ali ne i pretrčavati željezničku prugu na istom tom peronu.

11. Slijedom toga, jer nema izjava vlakovođe, konduktera ili ikoje druge osobe koja je vidjela štetni događaj, jer tuženici sudu tijekom cijelog postupka nisu dostavili adrese svjedoka koje su predlagali saslušati na okolnost da tužitelj nije bio putnik i da je stradao jer je pretrčavao prugu, a vještak je iskazao da prugu na mjestu gdje se tužitelj ukrcavao nije bilo moguće pretrčavati, uz što je u Zapisniku o uviđaju samo navedeno da je CŽ, vodič psa obavijestio nadležne službe o nastanku štetnog događaja, ali nema ni njegove službeno uzete izjave, niti ikakvih podataka o njemu, ovaj sud, kao i sud prvog stupnja poklanja vjeru iskazima svjedoka PŽ i tužitelja o načinu nastanka štetnog događaja. Odnosno uvjerljivim smatra tvrdnje tužitelja i ovog svjedoka koje govore da je tužitelj ušao u vlak s namjerom da otputuje u Bosansku Dubicu, da radi prevelike gužve vrata na vagonu nisu zatvorena, što je za posljedicu imalo da je prilikom kretanja vlaka masa ljudi izgurala tužitelja iz vagona te stradavanje tužitelja, čime je oborena presumpcija istinitosti činjenica navedenih u Zapisniku u uviđaju i dokazano je da je tužitelj bio putnik.

11.1. Odredba čl. 9. st. 1. ZUPŽP-a nije isključivala pravo putnika, da unatoč činjenice postojanja blagajni za kupnju karata na polaznom kolodvoru, kartu kupi i u vlaku. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je status putnika tužitelj imao pravo dokazivati i drugim dokazima, što, uostalom proizlazi iz st. 2. te zakonske odredbe kojom je propisano da je vozna karta dokaz da je sklopljen ugovor o prijevozu putnika, ali se postojanje ugovora o prijevozu može dokazivati i na drugi način, što je tužitelj i dokazao.

11.2. Osim toga, ne kupovina karte za prijevoz daje pravo tuženiku da istu naplati tijekom vožnje (do čega u konkretnom slučaju nije došlo jer je tužitelj odmah na početku, prilikom kretanja vlaka ispao iz vagona i stradao) i/ ili da naplati i neku kaznu, ali ne dovodi do prestanka odgovornosti tuženih za štetu koju pretrpi bilo koja osoba koja se kao putnik koristi njegovom uslugom, osim ako dokaže (što tuženici nisu dokazali i o čemu u nastavku) da postoje razlozi za isključene odgovornosti.

12. Pri tome činjenica da je tužitelj, u nekim segmentima, iskazivao različito tijekom postupka, što i sud detaljno obrazlaže, kao i činjenica da su činjenični navodi tužbe nešto drugačiji od iskaza tužitelja, nije razlog da se ne vjeruje tužiteljevu iskazu. Prije svega, u vrijeme kada je pokrenut ovaj postupak (1984.) tužitelj nije imao zabranu mijenjati činjenični supstrat nakon neke određene faze postupka, za razliku od pravila postupanja stranaka koja vrijede prema važećem ZPP-u. Uz to je tužitelj i u iskazu danom na ročištu 17. svibnja 2006. pojasnio da je opis štetnog događaja iz tužbe netočan i da ga odvjetnik očito nije razumio, a na istinitost toga ukazuje i činjenica da tužitelj ni u jednom svom iskazu (bilo ih je 5) nikada, ni jednom riječi, nije opisao nastanak štetno događaja kao u tužbi. Slijedom toga, ovaj je sud stava da se u takvoj situaciji treba uzeti u obzir one bitne i ključne činjenice, koje potvrđuju i svjedok PŽ, da su obojica uspjela ući u vagon u kojem je bila gužva, da je tužitelj očito ostao u dijelu kod ulaznih vrata, koja nisu zatvorena prije prolaska te da je uslijed gužve i naguravanja ispao iz vlaka i teško stradao. Ovo osobito jer tuženici suprotno nisu uspjeli dokazati, a presumpcija istinitosti navedenog u Zapisniku o uviđaju je oborena zbog prethodno iznesenih razloga.

13. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje i da za štetu postoji isključiva odgovornost tuženih.

13.1. Objektivna odgovornost tuženih proizlazi iz čl. 16. ZUPŽP-a, ali i činjenice da je šteta nastala od opasne stvari (vlaka), a te su se odgovornosti tuženici mogli osloboditi samo da su dokazali neki od razloga za oslobođenje odgovornosti iz čl. 18. ZUPŽP-a, što, niti prema stavu ovoga suda, nisu dokazali. Tuženici tijekom postupka nisu tvrdili da postoji razlog za oslobođenje od odgovornosti iz točke 1. ili. 3. te zakonske odredbe, a prema stavu ovoga suda nisu dokazali niti da postoje okolnosti koje bi njihovu odgovornost isključivale u smislu točke 2. te odredbe (da je nesreća ili nezgoda nastala krivnjom putnika ili ponašanjem koje nije u skladu s normalnim ponašanjem putnika).

13.2. Tuženici nisu dokazivali da je bilo tužitelju, bilo drugim putnicima, bilo onemogućeno ući u vlak u koliko su bila popunjena sva sjedeća mjesta i osigurana stajaća mjesta. Tužitelj je, kao i ostali putnici, bez obzira na gužvu, uspio ući u vlak, a tuženici nisu tvrdili niti dokazivali da je u vlak moglo ući samo onoliko ljudi koliko ima sjedećih ili osiguranih stajaćih mjesta. Uz to tuženici nisu tvrdili niti dokazivali da je prije pokretanja vlaka postojala osoba koja je bila zadužena provjeriti da su sva vrata prije davanja signala vlaku za kretanje doista i bila zatvorena. Ovo osobito jer u vrijeme nastanaka štetnog događaja nije bilo vrata koja su se automatski zatvarala (koja činjenica nije ni sporna, a i razjašnjena je kroz dopune nalaza i mišljenja vještaka).

13.3. Slijedom toga, kada je prednik tuženih dozvolio da u vlak uđe i više ljudi od broja koji bi prijevoz činio sigurnim i kada očito nije imao osiguranu provjeru jesu li sva vrata prije kretanja vlaka zatvorena da se ne dogodi da netko iz vlaka ispadne, kako se to dogodilo tužitelju, to na strani tužitelja nema doprinosa šteti koju trpi, a niti postoje okolnosti koje bi odgovornost tuženih za štetu koju tužitelj trpi u cijelosti isključile u smislu navedene zakonske odredbe.

14. Neosnovano se navodima žalbi tuženih ističe i pogrešna primjena prava u vezi prigovora iscrpljene svote osiguranja.

14.1. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da iz rezultata dokazivanja proizlazi da je šteta posljedica krajnje nepažnje tuženika i to iz razloga na koje je ukazao i sud prvog stupnja, a navedeni su i pod točkom 13.3. ovog drugostupanjskog obrazloženja pa slijedom toga nema mogućnosti da se tuženici oslobode obveze naknade štete tužitelju.

14.2. Čak i da tom nije tako, tuženici, kako pravilno obrazlaže i sud prvog stupnja (točka 35.2. prvostupanjskog obrazloženja) nisu dokazali, a na njima je bio teret dokaza, da šteta, u trenutku nastanka iscrpljuje limit osiguranja iz čl. 21. ZUPŽP. Uz sve to tuženici žalbama niti ne osporavaju činjenična utvrđenja iz prvostupanjske odluke da je šteta, svedena na vrijednosti na dan nastanka štetnog događaja bila manja od svote do koje je postojala odgovornost tuženih u trenutku nastanka štetnog događaja, slijedom čega su tuženici, u takvoj situaciji tužitelju dužni naknaditi štetu u cijelosti.

15. Neosnovano se navodima žalbi stranaka osporava i pravilnost prvostupanjske odluke u pogledu prigovora zastare.

15.1. Odredbom sadržanom u čl. 80. točka 2. ZUPŽP bilo je propisano da tražbine zbog smrti, ranjavanja ili druge tjelesne ozljede ili duševne povrede putnika - za tri godine, time da taj rok, u tom slučaju, sukladno čl. 81. toga Zakona počinje teći od dana nesreće odnosno od dana nastanka štete.

15.2. Imajući na umu tako propisano sud prvog stupnja je, odlučujući o (ne)osnovanosti tog prigovora, pravilno pošao od toga da je šteta nastala kada je tužitelj saznao, ne samo za štetni događaj i štetnika, već i za opseg štete. U vezi s tim pravilno jer sud utvrdio činjenice vezane uz to kada je za koji od utuženih osnova stanje postalo konačno, u smislu da se zna točan opseg štete i pravilno je, s obzirom na tako utvrđene činjenice, zaključio po kojim je osnovama tužba podnesena po proteku zastarnog roka, a po kojima ne (upućuje se na detaljno obrazloženje prvostupanjske odluke sadržano pod točkama 30.1. do 30.7. obrazloženje pobijane prvostupanjske odluke).

15.3. Tako utvrđene činjenice, kao i zaključci suda prvog stupnja, koji su u ovom dijelu obrazloženi valjanim razlozima, nisu dovedeni u sumnju navodima žalbi tuženih, a niti navodima žalbe tužitelja te se radi izbjegavanja prepisivanja stranke upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke sadržano pod točkama 30.1. do 30.7. pobijanog obrazloženja. Pri tome 2. tuženiku treba odgovoriti da je utvrđeno da je potreba za rentom nastala tijekom trajanja ovog postupka pa ni taj zahtjev, čija je visina određena tek ovom presudom, nije zastario kako se tvrdi u žalbi.

16. Točno je pri tome, na što se poziva 3. tuženik da je čl. 22. st. 1. i 3. ZUPŽP-a bilo propisano da se zahtjev za naknadu štete nastale zbog smrti, ranjavanja ili druge tjelesne ozljede ili duševne povrede putnika mora podnijeti prijevozniku u roku od tri mjeseca od dana saznanja za štetu i da ako nije podnesen u tom roku da prijevoznik nije odgovoran za nastalu štetu.

16.1. Međutim, jer je tužba za naknadu štete, po osnovama koje nisu u zastari podnesena i prije nego je uopće bilo moguće utvrditi opseg štete (03. rujna 1984.), a tuženici osporavaju pravo tužitelja na štetu zatraženu u tom dijelu kroz cijeli ovaj postupak, to u takvoj situaciji, nije bilo za očekivati da bi tuženici postupili na drugačiji način čak i da im se tužitelj obratio zahtjevom iz navedene odredbe tijekom ovog postupka, odnosno u trenutku kada je saznao i za štetu i za opseg štete, u roku iz prethodno citirane zakonske odredbe. Stoga bi odbijanje tužbenog zahtjeva samo zbog tog propusta, u opisanom slučaju, predstavljalo suvišni formalizam i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu i pravičnu sudsku zaštitu zagarantirane čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., pročišćeni tekst 8/99., ispravak 14/02. i 13/03.).

17. Valja u ovom dijelu odgovoriti 2. tuženiku (u vezi stabilizacije zdravstvenog stanja, koje je u odnosu na smanjenje životne aktivnosti utvrđeno da je nastupilo u listopad 2006.) da je sud pravilno utvrdio da je ovaj tuženik, osporavajući takvu ocjenu vještaka, predlagao novo vještačenje, ali i da je na ročištu održanom 11. prosinca 2024. (list 768 spisa) od tog dokaznog prijedloga odustao. Slijedom toga i takvih procesnih dispozicija ovog tuženika, isti ne može s uspjehom u žalbenoj fazi postupka ukazivati da je sud pogrešno utvrdio ovu činjenicu jer nije proveo novo medicinsko vještačenje. Sud, ako stranke ne predlažu dokaze ili od njih odustanu, nema dužnost sam određivati provođenje dokaza radi dokazivanja činjenica. U takvoj situaciji sud odluku donosi na temelju provedenih dokaza, ovdje medicinskog vještačenje, koje je dano na stručan i jasan način i koje nije dovedeno u sumnju niti navodima žalbe ovog tuženik u ovom dijelu.

18. Glede visine do koje je osnovan tužbeni zahtjev valja odgovoriti da u žalbenoj fazi postupka nije sporno:

- da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljede u vidu zgnječenje i kompliciranog prijeloma kostiju lijeve potkoljenice s ranama lijeve potkoljenice, zgnječenje i iščašenje itertarzalnih zglobova desnog stopala i traumatski šok;

- da je tijekom liječenja izvršena obrada rana, da su odstranjena zgnječena tkiva, da je učinjena ekstenzija lijeve noge te imobilizacija desne noge;

- da je RTG snimka pokazala defekte potkoljeničnih kostiju kao i defekte kostiju desnog stopala i mekih tkiva; da se na lijevoj potkoljenici i desnom stopalu kod tužitelja razvio posttraumatski osteomijelitički proces te da su nastali defekti mekih tkiva koji su pokrivani kožnim transplantacijama za koje je koža uzimana sa obje natkoljenice;

- da je tužitelj u više navrata (8 puta), bolnički liječen (za prve hospitalizacije u bolnici je prove čak 7 mjeseci),

- da je nakon prvog boravka otpušten na kućnu njegu uz imobilizaciju s gipsom na obje noge i otvorima na mjestima gdje su postojale osteomijelitičke fistule s gnojnom sekrecijom;

- da se kod njega razvila pseudoartroza kostiju lijeve potkoljenice sa stalno prisutnim osteomijelitisom

- da je zbog takvog zdravstvenog stanja nastalog nakon štetnog događaja razvio depresiju, strah od ovisnosti o drugima, strah od budućnosti, napuštanje bilo kakvih ranijih aktivnosti, otpisivanje bilo kakvih vlastitih vrijednosti, osjećaj vlastite bezvrijednosti i beznačajnosti što intenzivira strah od budućnosti i ovisnosti o drugima radi moguće progresije tjelesnih problema, što sve iziskuje potrebu ulaganja pojačanog napora s psihijatrijske strane, i što sa psihijatrijskog aspekta umanjuje životnu aktivnost

tužitelja za 30%

- da je s ortopedsko traumatološke strane životna aktivnost tužitelja umanjena za 60%

- da je kod tužitelja zaostalo smanjenje životnih aktivnosti u ukupnom opsegu od 75 %, koji opseg predstavlja objedinjenu ocjenu vještaka ortopeda i psihijatra koji su analizom i usuglašavanjem došli do te ocjene (a ne zbrajanjem)

- da je tužitelj trpio primarni strah jakog intenziteta 3 dana, sekundarni strah jakog intenziteta od 27. prosinca 1975. do 20. lipnja 1976., srednjeg intenziteta od 20. lipnja 1976. do 21. listopada 1977. te strah slabijeg intenziteta od 21. listopada 1977. do 12. prosinca 1988. (preostale tegobe po toj osnovi ulaze u ocjenu smanjenja životnih aktivnosti)

- da je po ozljeđivanju trpio jake bolove 2 mjeseca, bolove srednjeg intenziteta 3 mjeseca te manje bolove godinu dana (zaostali bolovi imaju trajni karakter te ulaze u pojačane napore,

- da je tužitelju nakon ozljeđivanja bila potrebna tuđa pomoć i njega svakodnevno po 4 sata (osim u periodima u kojima je bio liječen u bolnici) i to od 29. lipnja 1976. do dana kada je počela potreba za trajnom tuđom pomoći i njegom (1. siječnja 1999.)

- da je tužitelju od 1. siječnja 1999. pa nadalje potrebna tuđa pomoć jednom tjedno po 6 sati.

19. Sud prvog stupnja smatra da te činjenice opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade štete u jednom dijelu (točka I. i IV. izreke), dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (točka II. i III. izreke).

20. U vezi takve odluke prije svega valja reći da je točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5678/07-151 od 03. studenoga 2014., pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova (u iznosu od 66.000,00 kn/ 8.759,71 eura[1] ) i naruženosti (u iznosu od 39.000,00 kn/ 5.176,19 eura) ili ukupno 105.000,00 kn (sada 13.935,89 eura). Ta prvostupanjska oduka, u tom dijelu, nije pobijana žalbama stranaka, slijedom čega u tom dijelu nije razmatrana presudom ovoga suda, poslovni broj Gžn-66715-2 od 15. ožujka 2016., niti je u tom dijelu stoga bila razmatrana prilikom donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev x-999/2016-2 od 25. svibnja 2021.

20.1. Navedeno je utvrdio i sud prvog stupnja u predmetnoj odluci pod točkom 8. obrazloženja te stoga, kako proizlazi iz iznosa naknade štete o kojem je konačno odlučivao, o dijelu o kojem je pravomoćno presuđeno nije meritorno odlučivao (odlučeno je, glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete i nenovčane materijalne štete za tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu od 178.223,90 eura i o zahtjevu za rentu u iznosu od 31,85 eura sve sa zateznim kamatama).

20.2. Slijedom toga, jer žalbama nije traženo donošenje bilo kakve dopunske odluke o tužbenom zahtjevu preko iznosa od 178.223,90 eura do iznosa od 192.159,80 eura (za iznos od 13.935,89 eura u vezi s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 16. svibnja 2023., list 709. spisa), glede visine dosuđenih iznosa naknade štete predmet razmatranja u ovoj je fazi je samo iznos od 178.223,90 eura (točka I. i III. izreke prvostupanjske presude) te zahtjev za rentu o kojem je odlučeno pod točkom IV. izreke.

21. Razmatrajući stoga pravilnost prvostupanjske odluke o visini zahtjeva za naknadu štete po osnovi pretrpljenog straha prije svega valja reći da je točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5678/07- 151 od 03. studenoga 2014., djelomično pravomoćno odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete po osnovi pretrpljenog straha i to za iznos od 6.000,00 kn/ 796,34 eura (izrekom te presude pod točkom III. izreke odbijen je zbog zastare tužbeni zahtjev u iznosu od 111.000,00 kn/ 14.732,23 eura, od čega se 66.000,00 kn/ 8.759,71 eura odnosi na pretrpljene fizičke bolove, 39.000,00 kn/ 5.176,19 eura na strah, a logikom svari 6.000,00 kn/ 796,34 eura na pretrpljeni strah).

21.1. Pri tome iz obrazloženja te odluke na listovima 29 (zadnji odlomak) i 39 (prvi odlomak) proizlazi da je time odbijen zahtjev tužitelja po osnovi jakog i srednje jakog straha, za razdoblje od 27. prosinca 1975. do 21. listopada 1977., ali ne i u odnosu

1 1 euro = 7,53450 kn

na slabi strah koji je trajao od 22. listopada 1977. do 12. prosinca 1988., u odnosu na koji da je tužba podnesena unutar zastarnog roka iz čl. 81. st. 2. ZUPŽP-a. Odnosno, tom je presudom za pretrpljeni strah slabog intenziteta tužitelju dosuđena nematerijalna štete u iznosu od 60.000,00 kn/ 7.963,37 eura, u kojem dijelu je ta presuda bila potvrđena odlukom ovog suda poslovni broj Gžn-66715-2 od 15. ožujka 2016., a ukinuta je, kao i ranije prvostupanjska odluka u tom dijelu rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev x-999/2016-2 od 25. svibnja 2021.

21.2. U takvoj situaciji (jer ni stranke ni viši sudovi u ranijem postupku nisu problematizirali pravilnost načina i razloga kojima je sud obrazložio djelomičnu osnovanost prigovora zastare u odnosu na pretrpljeni strah, a niti je tužitelj rekao da sada traži samo naknadu štete za strah slabog intenziteta) tužbu je, u odnosu na zahtjev za naknadu štete po osnovi pretrpljenog slabijeg straha, za iznos od 6.000,00 kn/ 796,34 eura, valjalo odbaciti, odnosno jer je sud prvog stupnja to propustio učiniti, valjalo je za taj iznos odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 369. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 354. st. 2. točka 9., dok je u preostalom dijelu valjalo ocijeniti je li tužitelju, s obzirom na jačinu i duljinu pretrpljenog slabog straha, sud prvog stupnja dosudio pravičan iznos naknade nematerijalne štete.

21.3. Preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 28. ožujka 2022. (list 963 spisa) u vezi s podneskom od 16. svibnja 2023. (list 709. spisa), tužitelj po ovoj osnovi traži naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah u iznosu od 99.000,00 kn/ 13.139,56 eura. Pri tome nije sporno da je slabi strah tužitelj trpio od 22. listopada 1977. do 12. prosinca 1988. (dakle 13 mjeseci i 12 dana). Tako dugi vremenski period kroz koji je tužitelj trpio strah slabog intenziteta, uvažavajući težinu ozljeda, vrstu liječenja i oporavka i sam način na koji se odgodio štetni događaj, doista opravdava određivanje visine naknade štete u ovom dijelu u iznosu od 13.139,56 eura, koliko je i zatraženo (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje: ZOO).

21.4. Međutim, kako tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom nije odredio da se taj iznos koji traži odnosi samo na period u kojem je trpio strah slabijeg intenziteta, o čemu nije pravomoćno odlučeno, to je prvostupanjska presuda u ovom dijelu potvrđena za iznos od 12.343,22 eura, dok je u preostalom dijelu odlučeno kako je obrazloženo pod točkom 21.2. ovog obrazloženja.

22. Dalje, u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je provedenim medicinskim vještačenjima, nakon usuglašavanja vještaka, utvrđeno da je kod tužitelja, nakon stabilizacije stanja, ostalo smanjenje životne aktivnosti od 75%. Tako visoki postotak smanjenja životne aktivnosti, s obzirom na način na koji je utvrđeno da se ogledaju posljedice tog smanjenja i po shvaćanju ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja opravdava dosudu pravične novčane naknade nematerijalne štete u iznosu koji je sud prvog stupnja tužitelju po ovoj osnovi dosudio (75.000,00 eura, čl. 200. ZOO), a što je i u skladu s trenutno važećim orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pravično je s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (vrstu ozljeda, vrstu liječenja, način na koji se posljedice očituju, o čemu svemu je već bilo riječi prethodno). Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva, kako u dosuđujućem, tako i u odbijajućem dijelu potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbi izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

23. Nesporno je u žalbenoj fazi postupka da su tužitelju tuđa pomoć i njega bili potrebni od 29. lipnja 1976. do 1. siječnja 1999., u trajanju od 4 sata dnevno, osim u periodima kada je boravio u bolnici. Također nije sporno da su stranke na ročištu održanom 06. svibnja 1999. (list 79 spisa) učinile nespornim cijenu sata tuđe pomoći po kojoj je sud naknadu u ovom dijelu (10,00 kn po satu/ 1,33 eura)[2] . U takvoj situaciji, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelju i po ovoj osnovi dosuđena pravična novčana naknada štete u iznosu od 18.757,45 eura te je stoga prvostupanjska odluka potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. tog Zakona.

24. Navodima žalbi tuženih nije u sumnju dovedena pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da je tužitelju, počevši od 1. siječnja 1999. na dalje, potrebna trajna tuđa pomoć, koju mu pružaju ukućani i to u trajanju od 6 sati tjedno. Već je ranije objašnjeno da ta tražbina nije u zastari (tužba je podnesena 3. rujna 1984., a ta je tražbina nastala 1. siječnja 1999.) pa navodima žalbe 2. tuženika u tom dijelu zakonitost odluke suda nije dovedena u sumnju, a niti je navodima žalbe obrazloženo osporena osnovanost visine ovog dijela tužbenog zahtjeva, ali 2. tuženik osporava tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos rente (o čemu pod točkama 27. i 27.1. ove odluke).

25. Slijedom toga, ovaj sud, jer iz dokaza proizlazi da je tužitelju potrebna tuđa pomoć trajno, u utvrđenom opsegu, pravilnom ocjenjuje i odluku kojom je u tom dijelu prihvaćen zahtjev za rentu u visini od 31,85 eura mjesečno (čl. 195. st. 2. ZOO-a, imajući na umu da cijena sata tuđe pomoći nije sporna) te je stoga odluka glede glavnice potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

26. Zatezne kamate na iznos nematerijalne štete pravilno su dosuđene od dana donošenja drugostupanjske odluke, na temelju čl. 277. ZOO-a. Tužitelju valja reći da se shvaćanja na koja se poziva ne odnose na postupke pokrenute prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO/05), već samo na postupke od stupanja na snagu tog Zakona na dalje.

26.1. Naime, čl. 1163. st. 1. ZOO/05 propisano je da se odredbe toga zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga Zakona, dakle prije 1. siječnja 2006., a nije sporno da je tužitelju šteta nastala prije tog nadnevka. Stoga se u konkretnom slučaju i tijek zatezne kamate na nematerijalnu štetu određuje sukladno ZOO/91 i to čl. 186. i čl. 277. tog Zakona, od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je ta naknada određena.

27. Neosnovano se navodima žalbe 2. tuženika osporava i tijek zatezne kamate na dosuđene iznose rente.

2 1 euro = 7,53450 kn

27.1. Visina naknade za 1 sat pružanja tuđe pomoći i njege utvrđuje se prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu gdje tužitelj živi bila sposobna tužitelju pružiti takvu uslugu, ali nema prepreke da se stranke usuglase o cijeni sata tuđe pomoći, kako su to u konkretnom slučaju i učinile na ročištu 06. svibnja 1999. (list 79.), dakle u vrijeme kada je već utvrđena trajna potreba za tuđom pomoći (od siječnja 1999. na dalje). U takvoj situaciji, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 277. ZOO-a kada je tužitelju na pojedine mjesečne iznose rente, utvrđene i dosuđene prema cijenama u vrijeme pružanja tuđe pomoći i njege, sukladno sporazumu stranaka, dosudio zateznu kamatu tekuću od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate. Naknada materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći utvrđuje se u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka odnosno u vrijeme pružanja usluge, s time da u situaciji o kakvoj je ovdje riječ - kada tužitelj nije imao novčanih izdataka za tuđu pomoć (obzirom mu je pružana po članovima obitelji, a u spisu nema podataka da je za tu pomoć plaćao naknadu trećoj osobi), tužitelju pripada pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge bio platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala. Dakle, kako visina te naknade nije utvrđena prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude, već prema cijeni za koju su stranke suglasno utvrdile da je cijena sata tuđe pomoći, pravilno je odlučeno da na istu zatezne kamate teku od kada je dospjela obveza tuženika da je plati u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO.

28. Zaključno valja odgovoriti da plaćanje koja su tuženici izvršili tužitelju putem njegove ranije punomoćnici po pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-66715-2 od 15. ožujka 2016., kojom je u pobijanom dijelu potvrđena presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 5678/07-151 od 3. studenoga 2014., nije od utjecaja na pobijanu odluku, niti ima mjesta nekom uračunavanju tako plaćenih iznosa. Ovo jer su tuženici na ročištu održanom pred ovim sudom 1. srpnja 2205. naveli da namjeravaju tražiti vraćanje plaćenog po toj pravomoćnoj odluci do kraja ove kalendarske godine i to jer je ta pravomoćna presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev x-999/16 od 25. svibnja 2021. (stjecane bez osnove). Isto tako, na odluku u ovom sporu nije od utjecaja niti činjenica da je tužitelj i u ovršnom postupku pred FINA-om naplatio iznose dosuđene tom pravomoćnom odlukom (dvostruka naplata), budući je ta ovrha proglašena nedopuštenom i u tijeku je postupak radi vraćanja stečenog bez osnove vezano uz taj ovršni postupak (ročište 10. veljače 2022., podnesak 2. tuženika od 10. ožujka 2022. s prilozima i ročište pred ovim sudom 1. srpnja 2025.).

29. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

30. Suprotno navodima žalbe 2. tuženika sud prvog stupnja je u točci 40.3. pravilno obrazložio i utvrdio vrijednost predmeta spora i uspjeh tužitelja u ovom postupku i to na način kako je propisano čl. 154. st. 2. ZPP-a pa navodima žalbe u ovom dijelu pravilnost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju. Isto tako, pravilno je sud ocijenio za koje radnje koliki iznos troška pripada tužitelju, te su i u tom smislu neosnovane žalbe svih stranaka slijedom čega je odluka suda prvog stupnja potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a, osobito jer nakon donošenja ove odluke uspjeh stranaka nije izmijenjen u bitnoj mjeri (samo za 0,40%, što nije utjecalo na pravilnost prvostupanjske odluke u ovom dijelu).

31. Trošak žalbe tužitelju nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, točka IV. izreke), dok 3. tuženiku trošak nastao u žalbenoj fazi (u visini sudske pristojbe na žalbu) nije priznat jer je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (svega za 0,40%), pa je slijedom toga o njegovom zahtjevu za naknadu troška žalbe odlučeno kao pod točkom V. izreke ovog drugostupanjskog rješenja u skladu s čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a. Ostali tuženici trošak žalbe nisu tražili.

32. Tužitelju je trošak zastupanja na ročištu pred sudom drugog stupnja, sukladno Tbr. 9/5. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23.), priznat prema njegovom konačnom uspjehu u ovom postupku (60%) i to prema vrijednosti predmeta spora tužbenog zahtjeva o kojem je odlučivano pobijanom odlukom (čl. 154. st. 2. ZPP-a), u iznosu od 1.609.20 eura (što odgovara vrijednosti 60% pune radnje od 2.682,00 eura) što uvećano za PDV iznosi 2.011.50 eura.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković