Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5134/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Gordani Muraja, odvjetnici u Velikoj Gorici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:530569665535 iz Zagreba, Magazinska c. 69, zastupanog po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4506/2021-25 od 28. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4506/2021-25 od 28. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka V izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4506/2021-25 od 28. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I, III, IV i VI izreke.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-4506/2021-25 utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o [broj kredita] od 20. lipnja 2007. između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, čl. 3. kojim je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita te čl. 7. koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća.", kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 1. navedenog Ugovora koji glasi: "kojom je iznos kredita vezan valutnom klauzulom" i čl. 7. kojim je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.3. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.808,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od kolovoza 2007. do lipnja 2014. pa do isplate, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 398,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2007. do isplate, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.5. U stavku V izreke navedene presude odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 860,27 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

1.6. Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.284,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2024. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka V izreke žali se tužitelj zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu ukinuti i dosuditi mu isplatu iznosa od 860,27 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Protiv navedene presude u dijelovima iz stavka I, III, IV i V izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači i u cijelosti odbaci a podredno odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška te podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je neosnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Kada se u svojoj žalbi poziva na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP tuženik neutemeljeno tvrdi kako je u dijelu odluke iz stavka III izreke tužitelju naloženo isplatiti tužiteljici veći iznos od onog koji predstavlja zbroj iznosa po specifikaciji tijeka kamata. Navedena žalbena tvrdnja tuženika nije točna jer zbroj iznosa po specifikaciji tijeka kamata ne čini iznos od 3.738,06 eura kako to tuženik u žalbi tvrdi već točan zbroj iznosa po specifikaciji tijeka kamata čini upravo iznos od 3.808,06 eura, koji je stoga pravilno dosuđen kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja. Stoga se ne radi o tome da bi prvostupanjska presuda bila nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, kao što se to neosnovano na vodi u tuženikovoj žalbi.

4.3. U prvostupanjskoj presudi izneseni su jasni, dostatni i obrazloženi razlozi ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 20. lipnja 2007. koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa. Za razliku od žalbenih tvrdnji tuženika a s obzirom na sadržaj obrazloženja prvostupanjske odluke, navedeni su prihvatljivi razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud otklonio neosnovane prigovore kojima tuženik osporava tužbeni zahtjev zbog toga što je ugovor ispunjen i netočno tvrdi da se radi o povredi ugovora manjeg značaja. Stoga je neosnovano tuženikovo žalbeno pozivanje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP.

4.4. Nema mjesta ni isticanju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288. st. 2. ZPP. Ni to što je ugovor ispunjen niti to što tuženik neutemeljeno smatra da se povrede odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora trebaju smatrati povredama zabrana manjeg značenja ne dovode do gubitka prava tužitelja na isticanje ništetnosti i do izostanka njegovog pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.

5.1. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

5.2. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 20. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu br. 056-50-4195277 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.626,31 Chf u svrhu kupnje vozila dok je otplata kredita ugovorena u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u protuvrijednosti iznosa od 311,25 Chf dakle uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu Chf kao u čl. 7. navedenog ugovora. Člankom 2. ugovorena je kamatna stopa od 5,20% godišnje a ujedno je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika dok je u čl. 3. ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita.

6. U odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO kada je utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, o naknadi za obradu kredita i o valutnoj klauzuli u Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredba nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7.1. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi odluke u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnim odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je tuženik kao kreditor ovlašten jednostrano izmijeniti kamatnu stopu kredita i kojima se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku kao kreditoru vratiti iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju kreditora, dakle kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u Chf i kojom je iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za Chf važeći na dan dospijeća anuiteta, o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke.

7.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7.3. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak Chf o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.1. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.2. Odredbama čl. 502.a i čl. 502.c ZPP propisana je mogućnost pozivanja na utvrđenje iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnoj parnici za isplatu, kao što je to ovdje slučaj. U predmetnom se slučaju tužitelj osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, dokazujući činjenicu sklapanja kredita s ugovorenim ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti Chf s prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita. Time je, uz svoj iskaz, dokazao i svojstvo potrošača kao što je navedeno u toč. 19. obrazloženja prvostupanjske presude.

8.3. Prema navedenom direktnom učinku propisanom odredbom čl. 502.c ZPP sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj pozvao. Obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak i utvrđivati već utvrđene činjenice u tom postupku da sporne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf nisu bile jasne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

8.4. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u Chf nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

8.5. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije iznosio dokazne prijedloge, ni za saslušanje svog zaposlenika kao svjedoka, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi činjenica pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe. Stoga nema mjesta zaključku da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.1. Povodom tuženikovog žalbenog osporavanja pravilnosti činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava u dijelu odluke iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 056-50- 4195277 od 20. lipnja 2007. valja reći kako su navedene mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

9.2. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 3. o naknadi za obradu kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Kao što je navedeno, sud prvog stupnja je, postupajući u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer po tuženiku predloženih dokaza kao ni iz ostalih dokaza ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljem o sadržaju spornih odredbi.

9.3. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao navedenu odredbu čl. 3. predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužitelja kao potrošača. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, narušivši time ugovornu ravnotežu.

10.1. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva. U okolnostima u kojima vezano za odredbe čl. 3. predmetnog ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome s tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03) , tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

10.2. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se naknada za obradu kredita odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade. Bez obzira na to što je tužitelj temeljem ponude dakle i prije sklapanja ugovora bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, izostale su obavijesti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i koje troškove te u kojem iznosu ona obuhvaća kao i koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10.3. Za razliku od netočnih žalbenih tvrdnji tuženika da se ništetonst više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen kao što tuženik navodi, činjenica ispunjenja ugovornih obveza nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, sukladno čl. 328. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO. U odnosu na žalbene navode tuženika o nemogućnosti isticanja ništetnosti ukazuje se na odredbu o pravu na isticanje ništetnosti iz čl. 327. st. 1 ZOO. U skladu s odredbom čl. 324. ZOO je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te o naknadi za obradu kredita. Nastavno na sadržaj presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. tuženik netočno navodi da se odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i o valutnoj klauzuli u valuti Chf ne vrijeđa javni interes te da one stoga predstavljaju odredbe manjeg značaja, koji zaključak je s aspekta zaštite prava potrošača primjenjiv i na ništetnost odredbe kojom se potrošača obvezuje na plaćanje troška obrade kredita. Posljedično se tuženik neosnovano poziva na odredbu o naknadnom nestanku uzroka ništetnosti iz čl. 326. st. 2 ZOO.

11.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora i prvostupanjski je sud u pogledu obveze vraćanja stečenog bez osnove i opsega vraćanja pravilno primijenio odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. i čl. 1115. ZOO. Ništetnost potječe od tuženika slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i o naknadi za obradu kredita, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

11.2. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare jer u smislu odredbe čl. 225. ZOO zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, što ovdje znači od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u ovom postupku. Takav stav zauzet je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike održanoj 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), u kojem je zaključeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupa 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja za povrat stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u tužbi podnesenoj 27. svibnja 2021. nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja. Isto tako nije zastari ni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove po odredbi čl. 3. predmetnog ugovora o naknadi za obradu kredita, koja je utvrđena ništetnom predmetnom odlukom, kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja u okviru odluka iz stavka III i IV izreke prvostupanjske presude.

12. Slijedom navedenog i za razliku od žalbenih navoda tuženika, u osporenom dijelu odluke iz stavka I, III i IV izreke presude suda prvog stupnja nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP ni pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP i stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku II izreke ove presude.

13.1. Ispitujući povodom žalbe tužitelja prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu iz stavka V izreke valja reći da je zahtjev za isplatu iznosa od 860,27 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama pravilno odbijen zbog osnovanosti prigovora zastare. Obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužba podnesena od 25. svibnja 2021. s predmetnim tužbenim zahtjevom u zastari jer je petogodišnji zastarni rok nastupio prije, 13. lipnja 2019.

13.2. Primjenom načela ekvivalentnosti a slijedom pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. po kojem se zastarni rok svih restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti računa od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, žalbenim navodima tužitelja s pozivanjem na tumačenje čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ iz odluke suda EU br. C- 484/2021 valja suprotstaviti tumačenje iz odluke istog suda br. C-230/2024. Kao što je odlučeno u presudi suda EU br. 230/24, čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti tako da im se ne protivi sudska praksa koja za restitucijski zahtjev nakon utvrđenja ništetnosti nepoštene odredbe potrošačkog ugovora primjenjuje zastarni rok sličan onome zastarnom roku koji se primjenjuje i u drugim područjima osim onih iz Direktive 93/13/EEZ.

13.3. Stoga je načelo ekvivalentnosti ostvareno time što se zastarni rok restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti potrošačkih ugovora i u drugim područjima jednako računa, od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Ovdje je ta sudska odluka presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćna 13. lipnja 2014. po presudi Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013. tako da je zahtjev iz tužbe podnesene nakon toga 27. svibnja 2021. u zastari, sukladno čl. 225. u vezi čl. 214., čl. 215. st. 1. i čl. 216. ZOO koje odredbe bi bile jednako primijenjene i u drugom slučaju izvan Direktive 93/13/EEZ.

13.4. U tom smislu u osporenoj odluci iz stavka V izreke presude suda prvog stupnja nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava već je povodom neosnovane žalbe tužitelja primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

14.1. Tuženik žalbom neosnovano osporava rješenje suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška, o kojem je sud prvog stupnja odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova zarad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa). Pravilnost primjene navedenih mjerodavnih odredbi tuženik nije doveo u dvojbu svojim žalbenim navodima o tome da tužitelju ne bi pripadalo pravo na naknadu troška sastava podnesaka od 13. svibnja 2022. i 13. ožujka 2023. jer se radi za spor potrebnim, obrazloženim i jedinim podnescima koje je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom tbr. 8. u vezi tbr. 7. toč .1. Tarife pravilno vrednovao sa po 100 bodova.

14.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika a obzirom na tužiteljev uspjeh u pogledu ništetnosti kao osnove zahtjeva, ovlast suda prvog stupnja da tužitelju u cijelosti dosudi naknadu troška vještačenja proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Pri djelomičnom uspjehu stranaka u sporu s primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 6. lipnja 1980. izraze "djelomični uspjeh" i "razmjerni dio troškova" potrebno je ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno, što znači i s obzirom na osnovu i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, što znači da će se, u slučajevima u kojima je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva kao i ovdje, tužitelju priznati troškovi vještačenja u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (tako i u odlukama npr. Rev-136/06 od 28. veljače 2006., Rev-1083/09 od 15. listopada 2009. i Rev x-182/12 od 4. lipnja 2012.).

14.3. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP je povodom tuženikove žalbe protiv odluke o nakadi parničnog troška iz stavka VI izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II izreke.

15. U stavcima III i IV izreke odlučeno je o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbi, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej