Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2285/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Antunu Zanetti i Tomislavu Kovačiću, odvjetnicima u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7276/2024-61 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7276/2024-61 od 4. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.805,12 EUR sa zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. izreke, ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.384,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2025. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška i naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nisu počinjene niti bitne povrede odredba parničnog posutpka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. i 13. ZPP, a niti relativno bitna povreda odredaba parničnog posupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 186. st. 3. i 4. ZPP, a na koje u žalbi ukazuje tuženik. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b. st. 3. ZPP, jer mu je tuženik prije podnošnja tužbe odbio dostaviti tražene podatke potrebne za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu. Nakon što je tuženik po nalogu suda dostavio traženu dokumentaciju koja se odnosi na sporni kredit i sud odredio provođenje financijskog vještačenja, tužitelj je sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP nakon provedenog vještačenja postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu. Nisu stoga osnovani navodi žalitelja da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prekoračen tužbeni zahtjev i da je tužbu kao neurednu trebalo odbaciti.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U postupku je utvrđeno da je prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditor zaključio s tužiteljem kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu 27.4.2007., temeljem kojega je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 48 mjeseci i da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 5,25% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

9. Nadalje je utvrđeno da je tuženik sastavio predmetni ugovor, da je tužitelju kredit odobren radi kupnje osobnog vozila, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjivu kamatnu stopu koja će se utvrđivati prema odluci kreditora i valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju, da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta povećavala s početno ugovorene od 5,25% i da je rastao tečaj CHF, da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti, te da ugovor o kreditu ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope, niti obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF.

10. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između početno ugovorene kamatne stope i one koja se mijenjala tijekom otplate kredita iznosi ukupno 360,15 EUR (ranije 2.713,55 kn), dok razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta kredita iznosi ukupno 1.444,97 EUR (ranije 10.887,10 kn), ili ukupno 1.805,12 EUR (ranije 13.600,65 kn). Konačno, utvrđeno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. lipnja 2019.

11. U ocjeni ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud pozvao se na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

12. Nadalje se u ocjeni ništetnosti odredbe o valutnoj kaluzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

13. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pozivom utvrđenja i pravne učinke prednje navedenih presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno i u odnosu na tuženika da odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i ništetne, jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (banke) o kojima se nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. ZZP/03 i čl. 96. 77P/07) i koje suprotno načelu savjesnostii poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja, niti je bio upozoren na ekonomske posljedice i rizike koji iz tih odredbi proizlazi, pozivom na odredbu čl. 323. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

14. Utvrđenja prvosutpanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

15. Neutemeljeni su navodi žalbe da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer suprotno proizlazi iz toč. 12. obrazloženja prvostupanjske presude u kojoj sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502., a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga proizlazi i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

16. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 96. i 97. ZZP/07).

17. Tvrdnje žalitelja da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja ne mogu se prihvatiti.

18. Naime, povodom revizije tuženika u kojoj je isticao da mu je suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZPP povrijeđena procesna ravnopravnost u postupku, jer nije proveden po njemu predloženi dokaz saslušanjem njegove zaposlenice ĆJ, u ponovljenom postupku tuženik je odustao od toga dokaznog prijedloga, dok dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja tuženik nije niti predlagao. U postupku tuženik nije dokazao da je tužitelj kao potrošač dobio od banke potpune obavijesti o povećanom riziku od primjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja CHF, niti razumljive i precizne informacije temeljem kojih je mogao procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

19. Vezano za navode žalbe da sud prvog stupanja nije obrazložio zašto je odustao od saslušanja tužitelja, a što je bio dokazni prijedlog tužitelja, valja odgovoriti da je tužitelj u činjeničnim navodima tužbe jasno istakao da se o spornim odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF nije pojedinačno pregovaralo, da obveza iz predmetnih odredbi nije bila odrediva i da on kao prosječan potrošač nije bio u razumnom mjeri dobro obaviješten, niti je mogao predvidjeti i shvatiti kolika će kamatna stopa, odnosno tečaj CHF faktički i biti. Zato tvrdnje tuženika da je sud svoju odluku u kojoj je naveo da tužitelj nije primio odgovarajuće obavijesti i da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, donio arbitrarno i mehanički neutemeljene. Jednako tako, neutemeljene su i daljnje tvrdnje tuženika da tužitelj sporni ugovor o kreditu nije niti pročitao i da zbog toga ne može uživati pravnu zaštitu uređenu odredbama ZZP-a, jer je riječ o proizvoljnim tvrdnjama tuženika koje niti na koji način nije dokazao.

20. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između početno ugovorene kamatne stope i one koju je tužitelj otplaćivao primjenom promjenjive kamatne stope tijekom trajanja kredita i razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i početnog tečaja u CHF na dan isplate kredita, pravosutpanjski sud je pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Neosnovani su stoga navodi žalitelja da je izračun trebao biti izvršen primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti.

21. Suprotno navodima žalitelja o prigovoru zastare pravilno je odlučeno. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na valutnu klauzulu od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj tužbu podnio 10. 6. 2019., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, te prigovor zastare nije osnovan.

22. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

23. Navedeno pravno shvaćanje u pogledu početka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača u skladu je s pravom Europske unije (presuda Suda Europske unije broj C- 485/19 od 22. travnja 2021. u predmetu LH protiv Prifi Credit Slovakia s.r.o.) u kojoj je navedeno da " načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." Stoga, drugačije tumačenje zastare koje u žalbi iznosi tuženik nije osnovano.

24. Jednako tako, nisu osnovani navodi tuženika da je zahtjev tužitelja zastario u odnosu na dio zahtjeva u odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope iz podneska tužitelja od 16. veljače 2021., jer tim podneskom tužitelj nije preinačio tužbu, već je po stupnjevitoj tužbi postavio svoj tužbeni zahtjev.

25. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, u obvezi je platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, a kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom. Neosnovano su stoga žalbeni navodi tuženika da bi zatezna kamata trebala teći od podnošenja zahtjeva.

26. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Prilikom odmjeravanja parničnog troška prvostupanjski sud pravilno je primijenio Tbr. 52./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23 - dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o troškovima postupka na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Zbog iznijetih razloga prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Tbr. 54. Tarife primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR, te toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.

27. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš