REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2188/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Meri Blaslov Pavasović, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Lesnina H d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 106, kojega zastupa punomoćnik Andreja Kožar, odvjetnica u Zagrebu, radi otkaza, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskoga suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-3293/2021-3 od 9. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-859/2018-27 od 27. listopada 2021., na sjednici 1. srpnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja, odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude citirane u uvodu ove odluke.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica se istom protivi te ga predlaže odbiti.
3. Prijedlog nije osnovan u odnosu na naznačena pitanja i nije dopušten u odnosu na naznačene povrede temeljnih ljudskih prava.
4. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st. i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) utvrđeno je da je predlagatelj naznačio pitanja:
"1) U slučaju kada radnik od poslodavca tužbom potražuje naknade plaće i za razdoblje nakon što je radniku uručen otkaz ugovora o radu te mu je radni odnos prestao a koji otkaz radnik kao tužitelj pobija u drugoj parnici a u toj istoj parnici poslodavac kao tuženik je postavio zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu; da li predmet te druge parnice predstavlja prethodno pitanje sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a u odnosu potraživanja naknade plaće i za razdoblje nakon prestanka radnog odnosa ?
1.a) Može li radnik kao tužitelj tužbom radi isplate naknade plaće od poslodavca kao
tuženika s uspjehom potraživati naknadu plaće i za ono razdoblje za koje mu je prestao radni odnos a odluka o otkazu ugovora o radu nije poništena, ukinuta ili na drugi način stavljena izvan snage?
2) Ima li radnik pravo potraživati od poslodavca naknadu BRUTO plaće za razdoblje za koje odluka o otkazu nije poništena, ukinuti ili na drugi način stavljena izvan snage a u kojem razdoblju je radnik bio zaposlen kod drugog poslodavca na određeno i puno radno vrijeme?
3) U slučaju kada radnik tužbom od poslodavca potražuje naknadu plaće koja se kod poslodavca obračunava i isplaćuje – sastoji – od fiksnog i varijabilnog (stimulacijskog) dijela; da li se pri sudskom utvrđenju visine takve naknade treba uzeti u obzir i sustav nagrađivanja za rad na radnom mjestu na kojem bi radnik radio da otkaza nije bilo ?
4) U slučaju kada radnik tužbom od poslodavca potražuje naknadu plaće za razdoblje za koje nije radio zbog korištenja prava iz čl. 134. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje ZoR) te je prilikom korištenja tog prava postupio sukladno odredbi čl. 134. st. 5. ZoR-a; može li prvostupanjski Sud u postupku isplate naknade plaće odlučivati o postojanju krivnje poslodavca za radnikov prestanak rada?
4.a) U slučaju kada radnik tužbom od poslodavca potražuje naknadu plaće za razdoblje za koje nije radio zbog korištenja prava iz čl. 134. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje ZoR) te je prilikom korištenja tog prava postupio sukladno odredbi čl. 134. st. 5. ZoR-a; može li prvostupanjski Sud u postupku isplate naknade plaće obvezati poslodavca na isplatu naknade plaće ukoliko se u zasebnom sudskom postupku pravomoćno utvrdi da je radnikov prekid rada bio neopravdan?".
5. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade plaće za vrijeme prekida rada krivnjom poslodavca. U postupku koji je prethodio ovom utvrđeno je da je tužiteljici otkazan ugovor o radu 27. travnja 2016. te da je ta odluka o otkazu pravomoćno utvrđena nedopuštenom. Potom, da je tuženik pozvao tužiteljicu da se vrati na rad, te je u konačnosti donesena nova odluka o otkazu ugovora o radu 19. lipnja 2018. kojom je 2. srpnja 2018. (dan uručenja odluke) prestao radni odnos. Tužiteljici je dosuđena naknada za period od otkaza ugovora 2016., točnije od 2. svibnja 2016., pa do 2. srpnja 2018., kao dana kada je uručena nova odluka o otkazu o radu. Dakle, tužiteljici je dosuđena naknada plaće koju bi ostvarila kod tuženika kod poslodavca da nije bilo nedopuštene odluke o otkazu, uključujući i onu razliku s obzirom na plaću koju je ostvarila kod drugog poslodavca u tom razdoblju, sve do nove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu – 2. srpnja 2018.
6.1. Stoga kada predlagatelj u prvom pitanju (1. i 1.a) pita vezano za situaciju kada radnik od poslodavca potražuje naknadu plaće nakon uručenja otkaza ugovora o radu, valja reći da se ovdje ne radi o takvoj situaciji jer se naknada zahtjeva za period do uručenja odluke o tom otkazu.
6.2. Odluka na koju se predlagatelj poziva u odnosu na drugo pitanje vezano za isplatu naknade bruto plaće (Revr-1047/10 od 7. srpnja 2010.) uopće ne koincidira sadržaju tog pitanja. Predlagatelj selektivno citira pravno shvaćanje iz te odluke a koje glasi: "Cijeneći gore navedena činjenična utvrđenja sudovi su pravilno zaključili da su se ispunili uvjeti za sudski raskid ugovora o radu po zahtjevu iz protutužbe tuženika i to s danom 25. siječnja 2001., jer tužitelj nije mogao imati u isto vrijeme zasnovana dva radna odnosa s punim radnim vremenom s obzirom da se radi o strogo osobnom pravnom odnosu u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. ZR, što predstavljaju takve okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stanaka nije moguć." Dakle ne radi se o primjeru odstupanja od sudske prakse ovog suda u odnosu na to pitanje. Isto tako u vezi trećeg pitanja, pobijana odluka je sukladna upravo praksi na koju se predlagatelj i poziva (Revr-590/2007 od 24. ožujka 2009.) a vezano za sustav nagrađivanja na radnom mjestu na kojem bi radnik radio da nije bilo nedopuštenog otkaza. Pozivanja na metodologiju vještačenja tog iznosa (uporedni radnik) činjenično je pitanje, što se u ovom stadiju postupka ne ocjenjuje.
6.3. Vezano za četvrto pitanje (4. i 4.a) pogrešno se polazi od premise da je predmet spora naknada plaće za razdoblje za koje radnik nije radio zbog korištenja prava na prekid rada, jer je utvrđeno da dosuđeni iznosi predstavljaju naknadu plaće za razdoblje koje se odnosi na prethodnu nedopuštenu odluku o otkazu.
7. Ovaj sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nemaju zahtijevanu važnost, jer ne ispunjavaju, kumulativne, pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenje revizije, zbog čega nema potrebe za intervencijom ovog suda, pa je prijedlog u tom dijelu odbijen na temelju odredbe čl. 389. b st. 1. ZPP.
8. Jednim dijelom prijedlog je koncipiran u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP jer se sadržajno ističe povreda prava na pravično suđenje zbog neodgovarajućeg obrazloženja pobijane odluke. To u odnosu na prijedlog tuženika za prekidom postupka do okončanja postupka između stranaka u predmetu broja Pr-649/2018 Općinskog suda u Splitu i uvida u taj spis, koji uvid da je proveden, ali da je sadržaj spisa kasnije zanemaren, radi čega da u odnosu na žalbene navode tuženika vezane za neodređivanje prekida postupka nije dato odgovarajuće obrazloženje. Prema sadržaj obrazloženja iz odlomka 7.b pobijane odluke ovaj sud je ocijenio da su dati potrebni i dostatni razlozi vezani za taj žalbeni prigovor, pa nije učinjeno vjerojatnim da je počinjena osobito teška povreda odredaba parničnog postupka (koja bi dovela do povrede prava na pravično suđenje i to onih aspekata tog prava na koje se predlagatelj poziva (kao i prava na djelotvoran pravni lijek).
9. Stoga je u tom preostalom dijelu prijedlog odbačen na temelju ovlasti iz odredbe čl. 389. a st. 4. ZPP, kao nedopušten.
Zagreb, 1. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
