REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-607/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Vujčić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice ĐŽL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Bošković-Slivonji, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja Gž-61/2019-2 od 28. veljače 2019., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 11. prosinca 2018. poslovni broj Pn-1331/2015-65 i rješenje istog prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-1331/2015-46 od 9. srpnja 2018., u sjednici održanoj 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-61/2019-2 od 28. veljače 2019., kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja Gž-61/2019-2 od 28. veljače 2019., kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom poslovnog broja Pn-1331/2015-65 od 11. prosinca 2018. odbijen zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od 2013. do 2015. godine u iznosu 289.188,00 kn bruto, odbijen je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava osobnosti u iznosu 85.000,00 kn i pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu 44.000,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama te je tužitelj odbijen s cjelokupnim parničnim troškom i naloženo mu je tuženici naknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 47.125,00 kn.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj Pn-1331/2015-65 od 11. prosinca 2018. je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere od 29. listopada 2018.

1.2. Rješenjem prvostupanjskog suda broj Pn-1331/2015-46 od 9. srpnja 2018. odmjeren je trošak medicinskom vještaku u visini 1.500,00 kuna te je određeno tu svotu isplatiti iz položenog predujma na žiro račun vještaka, a sve prema priloženim računima.

2. Drugostupanjskom su presudom i rješenjem potvrđeni presuda i rješenje iz toč. 1. i 1.1. ovoga obrazloženja (toč. I. izreke drugostupanjske odluke) i rješenje iz toč. 1.2. ovoga obrazloženja (toč. II. izreke drugostupanjske odluke).

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je, u smislu odredbe čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) podnio tužitelj, navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija protiv presude je neosnovana, a protiv rješenja nedopuštena.

6. Sukladno čl. 386. ZPP, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

7. Sukladno čl. 392.a ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Posebno o reviziji protiv presude

8. Predmet postupka je naknada neimovinske i imovinske štete koju tužitelj temelji na tvrdnji da je nastala zbog toga što mu tužena nije, protivno odlukama suda, omogućavala susrete sa kćerkom, a nižestupanjski su sudovi tužbeni zahtjev odbili uz bitno obrazloženje da nije dokazano postojanje protupravne radnje tužene (sprečavanje viđanja tužitelja sa kćerkom) i zbog toga što je utvrđen izostanak uzročno posljedične veze između ikakvih postupanja tužene sa psihofizičkim stanjem tužitelja.

9. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što u odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava iz zapisnik, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

10. Činjenica da bi sudski vještak sa zakašnjenjem od deset dana predao nalaz i mišljenje ne utječe na donošenje zakonite i pravilne presude, a ni nepostupanje suda u smislu nekažnjavanja vještaka zbog nepostupanja po obvezi u roku, ne utječe na prethodno, pa nije ostvaren revizijski razlog koji smjera na tu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

11. Protivno revizijskim navodima, iskaz liječnice specijalistice kod koje se tužitelj liječio i koja je saslušana kao svjedokinja u ovom predmetu, nema svojstvo vještačenja u smislu čl. 250. ZPP i ne može se koristiti kao dokaz vještačenjem, nego samo kao dokaz saslušanjem svjedoka. Protivno navodima tužitelja iz revizije, ta svjedokinja nema pred sudom u ovom konkretnom slučaju istu procesnu poziciju kao po sudu određeni vještak u ovom predmetu, a iskaz svjedoka i nalaz određenog vještaka se ocjenjuje, svaki na poseban i specifičan način.

12. Činjenica da se nalaz i mišljenje vještaka eventualno razlikuje od iskaza svjedoka, pa i od sadržaja nekih materijalnih dokaza na koje upućuje revident, ne utječu na pravilnost nalaza i mišljenja te je u konkretnom slučaju sudski vještak dao svoj nalaz u skladu sa pravilima struke. Tužitelj je imao prilike prigovoriti nalazu i mišljenju vještaka, kao i postaviti vještaku dodatna pitanja, što je sve učinio. Na ta je pitanja vještak dao jasne, razložne i sudu uvjerljive odgovore, nakon kojih tužitelj nije postavio daljnja pitanja kojima bi na adekvatan, smislen i sadržajan način doveo u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja vještaka, nego je samo paušalno naveo da ostaje kod istaknutih prigovora na rezultate medicinske ekspertize, kao i da prigovara stavu vještaka da o nalazu i mišljenju drugih vještaka ne odlučuje vještak. Štoviše, nakon toga je izjavio da odustaje od daljnjih dokaznih prijedloga i sud je – nakon što je vještak svojim odgovorima otklonio prigovore tužitelja, a tužitelj nakon toga nije dao uvjerljivih razloga (niti je predložio daljnjih dokaza) koji bi doveli u pitanje pravilnost nalaza i mišljenja – vještačenje ocijenio prihvatljivim.

13. Dakle, nisu osnovani revizijski navodi da su odluke donesene na temelju nezakonitog vještačenja i pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz kojeg proizlazi utvrđeni izostanak uzročno posljedične veze u ikakvom dokazanom postupanju tužene (koje tužitelj drži protivnim određenjima sudske odluke o viđanu roditelja s djetetom) sa psihofizičkim stanjem tužitelja i iz kojeg proizlazi da se utvrđeni psihički poremećaji prvenstveno etiološki vežu uz druge događaje (razvod braka, etc). Upravo izostanak uzročno posljedične je već sam za sebe odlučujući i samodostatni element u ocjeni ovopredmetnog tužbenog zahtjeva neosnovanim.

14. Protivno revizijskim navodima tužitelja, iz iskaza svjedokinje dr. TŽL, doista proizlazi da je ona u odnosu na ovdje relevantnu činjenicu postojanja protupravnosti (što onda posljedično ima utjecaja i na njezin dojam o uzročnoposljedičnosti tog pretpostavljenog ponašanja sa posljedicama), samo posredna svjedokinja, koja svoja saznanja, u pogledu te činjenice, crpi samo iz kazivanja tužitelja, pa ona ne može ocijeniti je li psihofizičko stanje tužitelja u vezi sa takvim stvarnim radnjama. Dakle, ona sva svoja saznanja o bilo kakvim odnosima između stranaka crpi samo iz kazivanja tužitelja i stoga je podložna njegovoj percepciji odnosa među strankama.

15. Činjenica da se o tužiteljevom prijedlogu za donošenje privremene mjere odlučilo prilikom odlučivanja o glavnoj stvari, a ne prije toga, ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke o glavnoj stvari, jer se privremena mjera, prema odredbama Ovršnog zakona, određuje radi osiguranja konkretne tražbine, što nema utjecaja na konačno utvrđenje postojanja tražbine. Ovo osobito zato što nije utvrđeno nezakonito postupanje vještaka u ovom predmetu, a prijedlog za osiguranje privremenom mjerom se iscrpljivao upravo u navodima o (nedokazanoj) kaznenoj odgovornosti vještaka. Osim toga, ovdje se upućuje i na toč. 30. ovoga obrazloženja.

16. Činjenicom da je prvostupanjski sud na ročištu za objavu i uručenje presude nazočnom tužitelju uručio pisani otpravak presude i odredio da će odluka uslijediti u pisanom opravku punomoćniku tuženika, nije narušeno pravo tužitelja na pravni lijek, koje je pravo, uostalom, ta stranaka i iskoristila, niti pravo na pravično suđenje te ta povreda parničnog postupka nije utjecala na zakonitost i pravilnosti konačne odluke.

17. Imajući u vidu da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci da je vještačenjem dokazano da ne postoji uzročno posljedična veza u eventualnom onemogućavanju ostvarivanja osobnih odnosa tužitelja sa kćerkom i tužiteljevih psihičkih tegoba, nisu od utjecaja na odluku u ovoj stvari revizijski navodi da nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir pojedine materijalne dokaze, kao i da su pogrešno ocijenili da neki od svjedoka nemaju neposrednih saznanja o dinamici odnosa između stranaka i njihove kćerke. Ako bi se uzelo da se tim dokazima usmjerava na pobijanje nalaza i mišljenja vještaka, valja uputiti na obrazloženo pod toč. 12. ovoga obrazloženja. Tužitelj u reviziji opsuje pogoršano zdravstveno stanje koje se utvrđuje tim dokazima, ali sama činjenica pogoršanog zdravstvenog stanja ne dokazuje da je takvo stanje u uzročno posljedičnoj vezi sa radnjama tužene te se to ima dokazati, prvenstveno vještačenjem, koje je u ovom predmetu i (valjano) provedeno, ocjenjeno pravilnim i koje govori o izostanku takve veze.

18. Činjenica da je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci navodio da „ostali žalbeni navodi tužitelja nisu relevantni za odluku u sporu“, ne ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka, jer se, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, taj sud mora očitovati na žalbene navode od odlučnog značaja i one na koje pazi po službenoj dužnosti, što je i učinio.

19. Navode iznesene u reviziji koje se svode na ukazivanje na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao, jer revizijski sud nije ovlašten preispitivati činjenično stanje. To je pravo pridržano nižestupanjskim sudovima i ovaj sud svoju odluku donosi na temelju činjeničnog stanja kakvog su utvrdili nižestupanjski sudovi.

20. Međutim (iako je, s obzirom na prethodno navedeno, irelevantno), ovaj sud uočava i smatra korisnim spomenuti:

− da se velik dio revizije tu tom smislu iscrpljuje u izlaganju viđenja (i pokušaja dokazivanja) odnosa tužitelja sa njegovom kćeri, koji je u okviru ovoga postupka irelevantan, nego je odlučna činjenica (ne)postojanja protupravnih radnji tužene u smislu priječenja viđanja tužitelja sa kćeri mu, kao i (ne)postojanja opisane uzročno posljedične veze;

− da je kod nižestupanjskih sudova u pogledu utvrđenja činjenica prevagnuo sami iskaz svjedokinje – kćerke stranaka, u kojem ona navodi da takvog sprječavanja viđanja nije bilo, kao i to da iz iskaza samog tužitelja slijedi da nikad nije čuo to da tužiteljica brani njihovom zajedničkom djetetu susrete, a takve navode suda tužitelj u reviziji nije osporio;

− da bi za dokazivanje štetne radnje na strani tužene bilo potrebno dokazati da ona nije omogućavala viđanja tužitelja sa kćerkom mu, i to (naglašava se) upravo na način određen konkretnom pravomoćnom sudskom odlukom (jer tužitelj činjenično na tome temelji tužbeni zahtjev), a ne neko drugo sprječavanje viđanja susreta u eventualnim drugim razdobljima; međutim, iz provedenih dokaza se ne može utvrditi taj vremenski aspekt podudarnosti (ionako nedokazanog) onemogućavanja susreta i to baš u neskladu sa razdobljima viđanja određenih pravomoćnom sudskom odlukom.

21. Nove činjenice koje tužitelj iznosi u reviziji, kojim pokušava prikazati drugačije činjenično stanje nisu mogle biti uzete u obzir, jer iznošenje takvih novota u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno.

22. Preispitujući, dakle, pobijanu odluku samo iz razloga određeno navedenih u reviziji i u okviru činjeničnog stanja utvrđenog u pobijanoj odluci, ovaj sud ocjenjuje pravilnim pravni pristup suda u pobijanoj odluci u ocjeni neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog izostanka gore opisane uzročno posljedične veze, i ocjenjuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je, na temelju članka 393. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Posebno o reviziji protiv drugostupanjskog rješenja

23. Tužitelj je u reviziji naveo da je podnosi i protiv drugostupanjskog rješenja, pa je ovom sudu preostalo ocijeniti da je ta stranka reviziju podnijela, kako protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se potvrđuje prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere osiguranjem, tako i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se potvrđuje prvostupanjsko rješenje kojim je liječniku vještaku odmjerena nagrada za obavljeno vještačenje u visini 1.500,00 kuna i određeno da se tu svotu isplati iz položenog predujma na žiro račun vještaka, a sve prema priloženim računima.

24. U pogledu rješenja koje se odnosi na odbijanje prijedloga za osiguranje donošenjem privremene mjere, prvenstveno je za navesti da se te mjere donose primjenom odredbi Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 - dalje: OZ), koji u čl. 12. st. 1. određuje: "U ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija se može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka. Ponavljanje postupka nije dopušteno, osim u slučaju iz članka 58. stavka 7. ovoga Zakona.".

25. Dakle, u pogledu tog rješenja bilo je moguće samo podnošenje takozvane izvanredne revizije, one u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, i nije moguće tu odluku pobijati podnošenjem takozvane redovne revizije, one u smislu čl. 382. st. 1. ZPP.

26. U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema čl. 382. st. 3. ZPP) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

27. Međutim, revident je u reviziji, protivno čl. 382. st. 3. ZPP, propustio određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg reviziju podnosi.

28. Pri tome treba naglasiti da se pravno pitanje (u smislu čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP) treba postaviti na konkretan i određen način, da se ne ostavlja dvojba o kojem pravnom pitanju, u okviru nekog pravnog instituta ili zakonske odredbe, je riječ. Revizijski sud niti može niti smije umjesto revidenta kreirati pravno pitanje prema odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni koje je revident možda imao na umu kada ju je izjavljivao. Upravo postojanje takvog pitanja reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP razlikuje od revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP. Ovaj sud nije ovlašten ni ispitivati krije li se takvo pitanje u navodima revidenta kojima problematizira pravilnost pobijane odluke, jer bi to dovodilo u pitanje nepristranost suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku u ovom postupku, kao jedno od temeljnih načela (načelo nepristranosti) kojim se sud mora rukovoditi tijekom čitavog trajanja sudskog postupka, a sud bi se potencijalno doveo u situaciju da formulira pitanja koja možda i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenta.

29. Zbog toga je reviziju podnesenu protiv toga rješenja valjalo odbaciti, na temelju čl. 392.b st. 2. ZPP, u svezi čl. 21. st. 1. OZ.

30. No ovaj sud smatra korisnim napomenuti (iako je, s obzirom na prethodno navedeno, irelevantno) da je pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda (koje drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća i ocjenjuje pravilnim), da je radnja koju je predlagatelj-tužitelj predložio odrediti kao privremenu mjeru nepodobna da se odredi kao privremena mjera (nižestupanjski sud se izražava da sadržaj pravne zaštite izricanjem privremene mjere nije sukladna odredbama OZ). Naime, privremena mjera se, sukladno odredbama OZ određuje radi osiguranja određene tražbine, dok je predlagatelj-tužitelj predložio donijeti privremenu mjeru koja se odnosi na upravljanje parničnim postupkom i nema utjecaj na osiguranje same tražbine koju tužitelj (smatra da) ima prema tuženoj.

31. Rješenje kojim se potvrđuje prvostupanjsko rješenje kojim se liječniku vještaku odmjerava nagrada za obavljeno vještačenje u visini 1.500,00 kuna i određuje da se tu svotu isplati iz položenog predujma na žiro račun vještaka, a sve prema priloženim računima – ne predstavlja rješenje u smislu čl. 400. st. 1. ZPP, jer se njime ni na koji način ne odlučuje o pravima i obvezama stranaka niti se njime ikakav postupak pravomoćno završava.

32. Zato je reviziju podnesenu protiv toga rješenja valjalo odbaciti, na temelju čl. 392.b, u svezi čl. 400. st. 3. ZPP.

Zagreb, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug