Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4008/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja EC, OIB: iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kurcinak, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici Miroslav Leko i Jakov Delipetar, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-17/2021-31 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-17/2021-31 od 29. travnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da su ništetne pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012026184 od 13.10.2006. godine, javnobilježnički solemniziranog po JB Marini Ostović iz [adresa] pod brojem OU-1043/06-1 od 17.10.2006. godine, sklopljenog između tužitelja DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana, kao i u dijelu u kojem je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, a osobito:

- čl. 4. (naziva: KAMATA NA KREDIT) u dijelu odredbe iz stavka 1. navedenog članka, dio prvog i drugog reda, tekst koji glasi: „….koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila….“;

- čl. 6. (naziva: OTPLATA KREDITA) u dijelu odredbe iz točke 6.2. navedenog članka, dio drugog i trećeg reda, tekst koji glasi: „….plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja….“, te nastavno od petog do desetog reda iste točke i članka ugovora, dio teksta koji glasi:

„ U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta….Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“;

- čl. 11. (naziva: ZAVRŠNE ODREDBE), u dijelu odredbe iz točke 11.9. navedenog članka, dio drugog i treći red, tekst koji glasi: „….te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“, tako da navedene odredbe odnosno dijelovi istih na proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od iznos od ukupno 1.959,38 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, počevši od 30. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te od 1.1.2023. godine do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

U točki III izreke je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 644,25 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

U točki IV. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.118,12 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012026184 od 13. listopada 2006. koji se odnosi na kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te isplata iznosa od 1.959,38 eura na ime vraćanja preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sve sa zateznim kamatama od dana izvršenih uplata anuiteta.

6. U pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok tuženik ni izričito niti sadržajno ne ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012026184, solemniziran po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-1043/06-1 dana 17. listopada 2006., kojim se je Banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje kredit i to iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.304,07 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita

- da je kredit odobren za kupnju vozila te je otplaćen u cijelosti,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je došavši u auto kuću „Auto Šatrak“ u [adresa] rekao da bi automobil kupio na kredit u eurima i za otprilike 14 dana došao je u auto kuću gdje mu je predočen Ugovor o kreditu u CHF, a ne u eurima, a na njegovo pitanje zašto ugovor nije u eurima odgovoreno mu je da je to politika kuće i da je kredit u CHF za njega povoljniji te mu je predočen gotovi formular Ugovora o kreditu kojega je odnio u Privrednu banku u poslovnici [adresa] gdje ga je i potpisao; da mu je prije potpisivanja Ugovora od strane službenice banke rečeno mu je da je taj kredit u CHF za njega povoljniji; da je pročitao u Ugovoru ukupan iznos kredita, visinu otplatne rate i rok otplate i isto mu je odgovaralo, s obzirom da mu je bilo bitno da mu mjesečna rata ne bude preko 1.500,00 kn i da rok otplate bude do njegovog odlaska u mirovinu; da mu u banci ništa nije rečeno o valutnoj klauzuli, a niti mu je objašnjen termin promjenjive kamatne stope; da mu se visina otplate rate tijekom otplate kredita povisila za 50%, tako da je na kraju rata iznosila mjesečno 2.317,00 kn, a varirala je u manjim iznosima kroz mjesece,

- da je tužitelj iskazao kako je vozilo kupio za svoje osobne potrebe i potrebe obitelji, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj preplatio tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznos od 1.959,38 eura, odnosno 14.762,93 kn.

8. U odnosu na valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud je naveo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Ovdje valja dodati da u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pravilno primijenio odredbe čl. 502.c ZPP-a.

13. Tuženik u žalbi ističe da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, što obrazlaže vrlo opširnim žalbenim navodima, a koju su u cijelosti neodlučni jer je pobijanom presudom je pod točkom III. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćene razlike s osnove promjenjive kamatne stope.

13.1. Na žalbene navode tužitelja kako do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ("Narodne novine" br. 143/13) nije imao zakonskih obveza glede izmjena ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, već su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio, a tijekom ugovornog odnosa s tužitelj je ugovornu kamatu tuženik mijenjao zbog promjena tržišnih uvjeta, valja odgovoriti sljedeće.

13.2. U čl. 4.1. Ugovora o kreditu je navedeno da se Korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezuje platiti Banci (ovdje tuženiku) kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana "..

13.3. Dakle, u toj odredbi nije naznačen ni jedan kriterij niti metoda izračuna na temelju kojih će tuženik za vrijeme trajanja ugovornog odnosa stranaka mijenjati stopu ugovorene kamate, a kako bi tužitelj s istima bio upoznat, već je samo navedeno da promjenjiva kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana na stambene kredite.

13.4. Naime, ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, i to na štetu potrošača.

13.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/11 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

13.6. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a što je u konkretnom Ugovoru izostalo.

13.7. Iz navedenog proizlazi da je pravilna odluka prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika, što tuženik svojim opširnim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju, dok u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i ne iznosi konkretne žalbene navode.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji tuženik u žalbi opetovano ističe, treba reći da ga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim u cijelosti, i to iz slijedećih razloga.

14.1. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2), glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

14.2. Opisano pravno shvaćanje je dopunjeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela održane 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2), prema kojem:

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

14.3. S obzirom da u konkretnom slučaju najstarija tražbina tužitelja dospijeva u studenom 2008., a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. je prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 18. siječnja 2021., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer petogodišnji zastarni rok nije istekao do utuženja, a kako je pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

14.4. Žalitelj u bitnome ističe kako niti prema jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje pa tako niti za predmetno.

14.5. Točno je da pravnim propisom nije izričito propisano da podnošenje tzv. kolektivne tužbe prekida zastaru za pojedinačno potraživanje, ali uvažavajući naprijed navedeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, koje je obvezno za sva vijeća tog Odjela (čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima - "Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23), sud prvog stupnja je pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

15. U odnosu na odluku o troškovima postupka tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir djelomični uspjeh tuženika u sporu, a s obzirom da je dio tužbenog zahtjeva odbijen.

15.1. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka je sud prvog stupnja imao u vidu da je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu. No, prvostupanjski sud je ocijenio kako se u konkretnom slučaju radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač te da mu u cijelosti pripada naknada parničnog troška, jer taj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužitelju kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13.

15.2. S obzirom da opisanu ocjenu prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, valjalo je odbiti žalbu tuženika i u pogledu odluke o troškovima postupka.

16. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

17. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbiti zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i neodređeni zahtjev za naknadu sudske pristojbe na žalbu (točki II. izreke).

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac