REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2099/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Bruno Čer, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, OIB 22694857747, Ulica Grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Krešimir Franjo Šenjug, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-678/2022-2 od 30. lipnja 2022. kojom je dijelom potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-43/2015-80 od 1. travnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-43/2015-81 od 13. travnja 2022, na sjednici održanoj 1. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja, odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije naznačujući pitanja i pozivajući se na povrede temeljnih ljudskih prava, sve u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Prijedlog nije osnovan u odnosu na naznačena pitanja, nije dopušten u odnosu na naznačene povrede temeljnih ljudskih prava.

4. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st. i 387. st. 1. ZPP utvrđeno je da je predlagatelj naznačio pitanja:

"1. Je li primjena Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda RH od 29. studenog 2002. izražena kroz pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. činjenica koja bi u smislu čl. 190. st. 2. ili 191. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19), omogućavala povećanje tužbenog zahtjeva po osnovi neimovinske štete nakon zaključenja prethodnog postupka?

2. Je li pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o tome da se cijena sata tuđe pomoći koju tužiteljica nije plaćala, utvrđuje primjenom odredbe čl.223. ZPP-a, po slobodnoj ocjeni prema cijenama u Republici Austriji, a ne prema cijenama u Republici Hrvatskoj na području prebivališta tužiteljice kao mjestu u kojem je tuđa pomoć pružana, u protivnosti sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Rev 674/07 od 05.12.2007., Rev 333/2000 od 11.02.2004. i Rev-x 267/2015 od 25.03.2015., o tome da se visina naknade za tuđu pomoć utvrđuje prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružana bila sposobna pružati takvu uslugu?

3. Je li sud dužan kao o prethodnom pitanju sam utvrditi pravo oštećenika/tužitelja na naknadu za tuđu pomoć ili osobnu invalidninu po Zakonu o socijalnoj skrbi ako oštećenik/tužitelj ne prima tu naknadu i odbija pokrenuti postupak kod Centra za socijalnu skrb radi ostvarivanja tih prava te potom tako utvrđeni novčani iznos za tuđu pomoć odbiti od utvrđene ukupne svote naknade štete po osnovu tuđe pomoći i njege i rente s tog osnova ili tako utvrđeni novčani iznos za osobnu invalidninu, odbiti od neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i dosuditi oštećeniku/tužitelju razliku između ukupne štete s osnova naknade za tuđu pomoć i njegu i rente s tog osnova i onog iznosa koji bi tužitelj mogao ostvariti prema odredbama Zakona o socijalnoj skrbi na ime naknade za tuđu pomoć ili dosuditi razliku od ukupne neimovinske štete i onog iznosa koji bi tužitelj mogao ostvariti prema odredbama Zakona o socijalnoj skrbi na ime osobne invalidnine?

4. Postoje li pretpostavke za primjenu duljeg roka zastare predviđenog za kazneni progon iz odredbe čl.231. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kada tužitelj nije u kaznenom postupku postavio imovinsko-pravni zahtjev i je li pobijana drugostupanjska presuda o tome da se na zastaru naknade štete primjenjuje rok zastare kaznenog progona, u protivnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda u odlukama Rev x 908/10-2 od 08.06.2011., Rev-1395/01 od 24.03.2004., Rev- 1451/93 od 11.10.1995., Rev-1859/95 od 22.04.1999., o tome da vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete, jer se kazneni postupak ne vodi radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarivanja te tražbine, tako da tek prijava tražbine u kaznenom postupku ima učinak prekida tijeka zastarnog roka?

5. Je li pri ocjeni ukupnog smanjenja životne aktivnosti potrebno uzeti u obzir i preostale sposobnosti i životne aktivnosti oštećene osobe i cijeniti te okolnosti pri davanju ukupne ocjene smanjenja životne aktivnosti i jesu li medicinski vještaci i sud dužni imati u vidu sadržaj smanjenja životne aktivnosti cijeneći preostale (određene) životne aktivnosti oštećenika?

6. Mogu li se iste posljedice tjelesnih ozljeda i iste zdravstvene tegobe zbog kojih oštećenik mora u daljnjem životu ulagati pojačane napore u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, koje medicinski vještaci cijene pri određivanju postotka smanjenja životnih aktivnosti i za koje posljedice oštećenik ostvaruje naknadu neimovinske štete po kvalifikatornoj okolnosti duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti prema odredbi čl. 1100. ZOO, ponovno (dvostruko) cijeniti i u odnosu na tražbinu naknade štete za trajnu tuđu pomoć iz čl. 1095. ZOO-a?

7. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl.385., čl.365., čl.369. i čl.375., a u svezi povrede iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a, jer je propustio iznijeti valjane razloge o tuženikovom prigovoru da mu je nezakonitim postupanjem suda onemogućeno raspravljanje i povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom i sudovima i pravično suđenje te je li pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim u odlukama Rev 616/2021 od 02.06.2021., Rev-1690/2013, Rev-x- 1174/11-2, Rev 539/03-2, Rev 1073/1998-2, Rev 72/10, Rev 552/06-2, Rev 1011/79, Rev 383/06 o tome da je drugostupanjski sud dužan ocijeniti i obrazložiti žalbene navode koji sadrže konkretne prigovore o i svojoj odluci iznijeti razloge i svoj stav o tim prigovorima?

8. Je li kod odmjere visine pravične novčane naknade neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje sukladno odredbama čl.19. st.2., čl.1046. i čl.1100. Zakona o obveznim odnosima, sud dužan voditi računa o stupnju smanjenja životne aktivnosti ili stupnju oštećenja tjelesnoga i/ili duševnoga zdravlja kroz utvrđivanje posljedica ozljeda (težina povrede) te ujedno ravnopravno vrednovati i preostale očuvane oblike životne aktivnosti ili funkcioniranja koje oštećenik ima (okolnosti slučaja) te je li odmjerom novčane naknade po kriteriju smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 45% u iznosu od 148.500,00 kuna pogrešno primijenjeno materijalno pravo čl.1100. Zakona o obveznim odnosima, odmjerom i dosuđenjem previsoke novčane naknade za utvrđenu težinu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje?

9. Je li primjena pravnog shvaćanja o izmjeni Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete izražena kroz pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. i na neimovinske štete koje su nastale prije donošenja tog pravnog shvaćanja, dakle, i na štete nastale prije 05. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., u protivnosti s načelom zabrane retroaktivnosti iz čl.90. Ustava Republike Hrvatske i mogu li se temeljna pravila materijalnog prava Republike Hrvatske o retroaktivnosti propisa na jednak način primijeniti i na retroaktivnost pravnih shvaćanja?".

5. U obrazloženju prvog pitanja predlagatelj se poziva na ovosudnu odluku Revd- 1945/2022 od 25. svibnja 2022. kojom da je dopušteno navedeno pitanje, te na pravno shvaćanje Su IV-148/2018 od 16. lipnja 2018. kao i određene ovosudne odluke, u odnosu na drugo pitanje poziva se na ovosudne odluke iz predmeta Rev- 674/07, Rev-333/2000, Rev-x-267/2015, a u odnosu na treće pitanje na odluke u predmetima – "... Rev-1109/06 od 11.01.2007., Rev-x 642/2010, Rev-3258/15 od 12.09.2018., Rev-1128/07 od 05.03.2008., Rev-492/06 od 26.07. i Rev x 48/10 od 22.09.2010.godine...." te "... Revd-1349/2020 od 19.11.2020., Revd 1853/2021 od 28. 04. 2021. i Revd 1945/2022 od 25.05.2022. ...". U odnosu na četvrto pitanje poziva se na " ... Rev-1109/06 od 11.01.2007., Rev-x 642/2010, Rev-3258/15 od 12.09.2018., Rev-1128/07 od 05.03.2008., Rev-492/06 od 26.07. i Rev x 48/10 od 22.09.2010.godine ..." i prethodno naznačene odluke iz predmeta upisnika Revd. U odnosu na 5., 6. i 7. pitanje obrazlaže počinjenje bitnih povreda postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava argumentirajući odlukama drugostupanjskih sudova te ovog suda vezano za ocjenu svih žalbenih navoda, a u odnosu na preostala pitanja ističući povredu ustavnih i konvencijskih prava poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Na opisan način ističe da su naznačena pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Sadržajno ističe i povredu temeljnih ljudskih prava.

6.1. U odnosu na prvo pitanje predlagatelj se upućuje na pravno shvaćanje iz ovosudne odluke Rev-864/2023 od 10. travnja 2024. koje glasi:

"U smislu čl. 190. i čl. 191. ZPP dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga izmjene Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda RH od 05.03.2020. i 15.06.2020.

Izmjena Orijentacijskih kriterija predstavlja okolnost iz čl. 191. st. 2. ZPP radi koje će sud dopustiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.". S tim u vezi se ističe da je pobijana drugostupanjska presuda u skladu s tim pravnim shvaćanjem, a u navodima tuženikovog prijedloga ovaj sud ne nalazi razloga preispitivati svoje već ustaljeno pravno shvaćanje.

6.2. Vezano za drugo pitanje ističe se da tuženik polazi od pogrešne premise, jer je u postupku utvrđeno da je tuđa pomoć pružana u Republici Austriji (odlomak 23. prvostupanjske odluke). Stoga to pitanje nije od utjecaja za odluku u sporu.

6.3. Trećim pitanjem polemizira se vezano za primanja sukladno propisima o socijalnoj skrbi, ali pobijana odluka je sukladna sa pravnim shvaćanjem izraženog u odlukama ovog suda, pa je tako u Rev-1008/2022 od 24. listopada 2023. rečeno:

" 14. Imajući u vidu da se pomoć pruža određenim kategorijama građana Republike Hrvatske kao pomoć i odgovor društva kao izraz solidarnosti prema osobama koje se nalaze u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim prilikama nepravilno je i suprotno svrsi Zakona o socijalnoj skrbi kojim su ta prava uređena umanjivati pravo na naknadu štete i po osnovi i po visini zbog ostvarivanja prava na ove prihode.

15. Upravo suprotno, kako to slijedi iz čl. 68. st. 2. ZSS ovo pravo može se ograničiti ovlašteniku prava iz socijalne skrbi ako takva prava ostvaruje po nekoj drugoj osnovi pa tako i iz prava na naknadu štete na ime prava na naknadu za tuđu pomoć i njegu.

16. Stoga se oštećenom ne mogu u parnici radi naknade štete umanjivati njegova prava po toj osnovi zbog ostvarenih prava koja mu pripadaju po osnovi Zakona o socijalnoj skrbi slijedom čega ne dolazi niti do uračunavanja ostvarenih primanja po osnovi socijalne skrbi od ostvarenih vidova štete, niti se činjenica ostvarivanja prihoda iz socijalne skrbi trebaju cijeniti prilikom utvrđivanja tuđe pomoći i njege. Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci ovog suda broj: Rev-745/2022-2 od 9. studenog 2022.

17. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pri određivanju visine naknade za trajnu tuđu pomoć i njegu (rentu) ne treba uzeti u obzir iznos koji tužitelj ostvaruje ili bi mogao ostvariti od Centra za socijalnu skrb temeljem Zakona o socijalnoj skrbi niti se naknada koju oštećenik prima od Centra za socijalnu skrb temeljem Zakona o socijalnoj skrbi uračunava u naknadu štete s naslova trajne tuđe pomoći i njege (rente)."

6.4. Isto tako u odnosu na četvrto pitanje predlagatelj se upućuje na ovosudnu odluku Rev-322/2023 od 25. travnja 2023. (u ovoj pravnoj stvari donesena je pravomoćna presuda kojom je optuženi oglašen krivim - odlomak 7. i 8. prvostupanjske presude) u kojoj je rečeno:

"14. O pitanju zastare prema odredbi 231. st. 1. ZOO-a (čl. 377. ranije važeće odredbe Zakona o obveznim odnosima Narodne novine broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, potpuno identičnog sadržaja) revizijski sud se izjašnjavao u brojnim odlukama, te je o navedenom pitanju iznosio i različita pravna shvaćanja, zbog čega je u predmetu poslovni broj Rev-195-2022-2 od 15. studenoga 2022. ujednačavajući sudsku praksu naveo:

"21. Analizom iznesenih odluka revizijskog suda o početku zastare prema odredbi čl. 377. ZOO-a, ovaj sud ustraje u shvaćanju, odnosno nesumnjivo smatra da vođenje kaznenog postupka prekida tijek zastare naknade štete počinjene kaznenim djelom, neovisno o tome je li ili nije postavljen imovinskopravni zahtjev, i to samo ako je kazneni postupak završen osuđujućom presudom, te da se samo u toj situaciji, a ne i u situaciji kada kazneni postupak nije vođen ili je okončan neosuđujućom presudom, primjenjuje odredba čl. 377. ZOO-a na pitanje zastare takve štete, dok se stoga i novi početak tijeka zastare, zbog prekida zastare vođenjem kaznenog postupka, prema toj odredbi i veže za pravomoćnost kaznene presude, jer je ona dovela do prekida zastare. U takvoj situaciji je onda odlučna činjenica je li od pravomoćnosti kaznene presude pa do podnošenja tužbe proteklo vrijeme za kazneni progon. Stoga ovaj sud ustraje u pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Rev -2038/2016-2 od 26. siječnja 2022., Rev 226/2022-2 od 4. listopada 2022., Rev-2679/2011 od 22. travnja 2015., Rev-230/2012 od 6. srpnja 2016., pa ispunjavajući zakonsku zadaću Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ujednačavanja sudske prakse, a vodeći računa o svemu navedenom iznosi pravno shvaćanje prema kojem:

"Samim vođenjem kaznenog postupka i njegovim pravomoćnim okončanjem osuđujućom presudom prekida se zastara naknade štete, jer to izričito i propisuje odredba čl. 377. st. 2. ZOO-a, po kojoj prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, te stoga i zastara naknade štete počinjene kaznenim djelom počinje iznova teći tek od dana donošenja pravomoćne kaznene osuđujuće presude, kojom je štetnik oglašen krivim, a ukoliko u pokrenutom kaznenom postupku nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda tada se za zastaru naknade štete ne primjenjuje odredba čl. 377. ZOO-a."

(...)

23. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje početka zastarnog roka iz čl. 377. ZOO-a glasi :

''Prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom okrivljenik proglašen krivim (osuđujuća presuda), a ne od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, odnosno neovisno o tome je li od strane kaznenog suda upućen na pokretanje parnice u određenom roku i je li u tom roku podnio tužbu".

15. Ponavljajući već zauzeto pravno shvaćanje, odgovor na, u ovom predmetu, postavljeno pitanje zastarnog roka iz čl. 231. st. 2. ZOO-a, s obzirom da se radi o zakonskoj odredbi identičnog sadržaja, ono glasi:

"U parničnom postupku za naknadu štete prouzročene kaznenim djelom, vođenje kaznenog postupka koji je završio osuđujućom presudom dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete u smislu odredbe čl. 231. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), neovisno o tome je li u vođenom kaznenom postupku, koji je prethodio parničnom postupku za naknadu štete prouzročene kaznenim djelom, podnesen imovinskopravni zahtjev za naknadu štete".

6.5. Razlozi važnosti petog, šestog i osmog pitanja temelje se na okolnostima ovog konkretnog spora i odgovori na takva pitanja ovise o činjeničnim utvrđenjima i okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu se predlagatelj u odnosu na ta pitanja ni ne poziva na različitu praksu sudova. Stoga ta pitanja mogu biti od važnosti samo za konkretnu parnicu i ne mogu se smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, a niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6.6. Odgovor na sedmo pitanje proizlazi iz samog zakona (375. st. 1. ZPP), a valja reći i to da postojanje eventualno bitne povrede parničnog postupka nema značaj generalne primjenjivosti koja je potrebna da bi se pitanje moglo ocijeniti važnim u smislu odredbe čl. 385. a. st. 1. ZPP. Predlagatelj u biti izražava svoje nezadovoljstvo pobijanom odlukom ističući bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešnu primjenu materijalnog prava, što nisu razlozi sami za sebe za dopuštenje revizije. Tim pitanjem, kao i devetim pitanjem, predlagatelj se također poziva na povredu ustavnih i konvencijskih prava - onemogućeno raspravljanje, povreda prava na jednakost pred zakonom, povreda prava na pravično suđenje, zabrane retroaktivnosti. Međutim, ovaj sud ne nalazi ni na bazi vjerojatnosti te povrede. Pobijana presuda opskrbljena je odgovarajućim razlozima u odnosu na odlučne činjenice i žalbene prigovore, a u odnosu na istaknutu zabranu retroaktivnosti upućuje se na ovosudnu odluku Rev-926/2022-2 od 8. studenoga 2022. u kojoj je rečeno:

"12. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi: "Drugostupanjski sud odlučujući o iznosu pravilne novčane naknade neimovinske štete dužan je primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. prema kojima se orijentacijski kriteriji određeni 29. studenog 2002. povećavaju za 50%, a ne se rukovoditi isključivo ranijim orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete koju je ovaj sud utvrdio 29. studenog 2002.".

7. Stoga je ocijenjeno da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nemaju zahtijevanu važnost jer ne ispunjavaju kumulativne pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je dijelom odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP i prijedlog je odbijen.

8. U preostalom dijelu prijedlog je odbačen jer nije učinjeno vjerojatnim da bi došlo do povrede temeljnih ljudskih prava (385. a. st. 2 ZPP), koje povrede se sadržajno ističu u naznačenim pitanjima, pa je zaključeno u smislu odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP da je prijedlog u tom dijelu nedopušten.

Zagreb, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug