Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2330/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2010/2024-15 od 05. ožujka 2025., u sjednici vijeća dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2010/2024-15 od 05. ožujka 2025. u dijelu pod toč. I do III izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10 Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] zaključenog između tužitelja i tuženika 17.10.2006. g., u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj, u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenog roka, dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Pod II se nalaže tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 410,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2012. do isplate dok se pod III nalaže tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 599,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 5. ožujka 2025. do isplate a pod IV se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 783,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 5. ožujka 2025. do isplate. Rješenjem od istog dana utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 410,09 EUR.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U žalbi se navodi kako iz pobijane odluke nije jasno na osnovu čega je prvostupanjski sud utvrdio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao zakonske pretpostavke za utvrđenje ništetnosti pa je u tom dijelu presuda ostala bez razloga o odlučnim činjenicama. NIje jasno niti to zašto je tuženik postupao protivno savjesnosti i poštenja pa je pobijana presuda i u tom dijelu ostala bez razloga odlučnim činjenicama Tuženik ističe kako je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno Zakonom o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO). Tuženik dalje ističe kako je tijekom postupka jasno obrazložio da je riječ o uslugama koje je tuženik sukladno svim tada važećim propisima bio ovlašten naplatiti te kako nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za naplatu spornih naknada, a što potvrđuje Sud EU presudom od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17 Tuženik tvrdi kako je odredba o spornoj naknadi bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, čime je zadovoljen je zahtjev transparentnosti iz članka 57. ZZP-a pa prvostupanjskom sudu nije niti bilo dopušteno u konkretnom slučaju provoditi test nepoštenosti sukladno članku 56. ZZP-a.

6. Konačno, kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos navodno plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita je u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Sud EU presudom Velikog vijeća Suda EU od dana 11. srpnja 2024. godine u spojenim predmetima C- 554/21, C-622/21 i C-727/21 (tzv. Hann-Invest presuda), utvrdio je kako hrvatski mehanizam horizontalnog ujednačavanja sudske prakse, propisan odredbom čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024), koji postoji radi izjednačavanja sudske prakse odnosno osiguranja jedinstvene primjene prava, ne ispunjava kriterije prava EU. S tim u vezi, jasno je kako spomenuto pravno shvaćanje, osim što je doneseno bez ikakvog obrazloženja, doneseno je i na način koji je u potpunosti suprotan standardima odlučivanja unutar EU. Iz odluke Suda EU u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA), proizlazi kako nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Tuženik ujedno osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju bio dužan detaljno obrazložiti ispunjenje svih pretpostavki za utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe, a ne samo površno obrazložiti ispunjenje samo jedne pretpostavke te na osnovu takvog utvrđenja neosnovano donijeti pobijanu presudu. Iz svega navedenog po tuženiku proizlazi kako je prvostupanjski sud propustio donijeti obrazloženu odluku te utvrditi sve pretpostavke zbog kojih bi se sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva mogla utvrditi ništetnom, zbog čega je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. URH u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na pristup sudu.

7. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako su stranke dana 17. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012032398. U čl. 10. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate, a koja je naplaćena u iznosu od 3.089,84 kn.

8. Sud stoga pravilno primjenjuje u ovom postupku Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje: ZZP), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe izričito je normirano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. St 4. određuje kako ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. I sam ZOO u čl. 295. određuje da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Stoga pravilno sud utvrđuje kako je odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je određeno kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u toč. 7.1. toga Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku te kako je u tom slučaju Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate-ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, budući da je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Stoga je izbjegnut bilo kakav utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na istu odredbu pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO.

10. Predmetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu je ništetna bez obzira što naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, jer se o njoj nije posebno pregovaralo i uzrokuje neravnotežu među strankama, a što ovdje nije slučaj budući je ugovoreno kako će tuženik naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita "u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate" pa bi u takvom ugovornom odnosu tuženik mogao proizvoljno odrediti visinu same naknade, o kojoj se niti nije pojedinačno pregovaralo, a niti je poznata visina te naknade koja se naplaćuje prema visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju nije niti bila poznata visina te naknade jer ona ovisi o tome kako će je Banka propisati svojim aktima važećim na dan prijevremene otplate.

11. Tuženik nije dokazao kako se o spornoj ugovornoj odredbi iz Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu te naknade. Stoga pravilno sud temeljem čl. 1024. ZOO utvrđuje kako je dozvoljeno ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete ali činjenica da li je tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnom slučaju jer je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz iznijetih razloga, te je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužitelju na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku. Kako iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o naknadama Banke, jasno je da se ne radi o naknadi štete

12. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja temeljem članka 323. ZOO tuženiku nalaže vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao stečene bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon neosnovanog stjecanja na strani tuženika do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1., u svezi čl. 183. st. 1. ZOO.

13. Konačno, niti istaknuti zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu pravilno sud utvrđuje kako se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

14. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, te je i odluka o troškovima postupka pravilna prema čl. 154. i 155. ZPP obzirom na uspjeh tužitelja u sporu i činjenicu da je trošak dosuđen za sve radnje koje su bile neophodne za vođenje postupka, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić