REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4543/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice CE iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Ljubičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić- Vrdoljak & Partneri iz Splita i drugotužiteljice ĆE iz [adresa], obje zastupane po punomoćnici Dijani Britvić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženice LE iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Novak, odvjetnici u Trogiru, radi utvrđenja da oporuka nije istinita i pravno valjana, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2881/2023-7 od 24. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-4183/10 od 24. svibnja 2013. ispravljena rješenjem broj P-4183/10 od 28. svibnja 2013., u sjednici održanoj 1. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbijaju se prijedlozi prvo i drugotužiteljica za dopuštenje revizije.

II. Odbacuje se prijedlog drugotužiteljice u odnosu na povredu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da oporuka ostavitelja SE od 8. studenoga 1993. nije istinita ni pravno valjana te da se imovina ostavitelja ima raspraviti po zakonu. Ujedno je naloženo tužiteljicama naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 8.859,37 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Tužiteljice su protiv drugostupanjske presude podnijele prijedloge za dopuštenje revizije uz prijedlog da se dopusti revizija protiv navedene presude.

4. Odgovor na prijedloge nije podnijet.

5. Prijedlozi nisu osnovani.

6. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu rješenjem važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljica da se utvrdi kako oporuka ostavitelja SE od 8. studenoga 1993. nije istinita ni pravno valjana te da se imovina ostavitelja ima raspraviti po zakonu.

8. U prvostupanjskom postupku provedena su dva grafološka vještačenja i to po stalnoj sudskoj vještakinji za rukopise i dokumente Lidiji Horvat dipl. ing. te po Centru za kriminalistička vještačenja Ivan Vučetić po vještakinji Andrei Ledić, dipl. ing., kao i dokaz sučeljavanjem ovih vještakinja. Iz njihovih nalaza i mišljenja proizlazi nedvojben zaključak da je skriptor cijelog rukopisa sporne oporuke, odnosno „ostavštine“ ista osoba, koja je i skriptor potpisa ispisanog „rukopisnim tipom“. Navedeno je utvrđeno međusobnom komparativnom grafijskom analizom cjelokupnog rukopisa, dok vještačenjem proizlazi da sporni rukopis „ostavština“ niti sporni potpis iz toga pismena ne sadrže elemente krivotvorenja.

8.1. Prilikom sučeljavanja vještakinja Lidije Horvat i Andree Ledić, obje su vještakinje ustrajale u podnesenim nalazima i mišljenjima, jasno iskazale da su usuglašene u svome mišljenju te zatražile nadopunu materijala na način da im se dostavi nesporni rukopis pok. SE kako bi dale decidirani nalaz i mišljenje, koji nesporan rukopis tužiteljice do zaključenja rasprave nisu priložile.

8.2. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), ocijenio da tužiteljice, na kojima je bio teret dokazivanja, tijekom postupka nisu dokazale da sporna oporuka nije istinita niti pravno valjana u smislu odredbe čl. 68. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) jer tijekom postupka nisu dostavile podoban materijal za vještačenje rukopisa, odnosno niti jedan nesporni rukopisni tekst koji bi grafološkim vještacima poslužio za kvalitativnu i kvantitativnu analizu teksta sporne oporuke, kako to nalažu pravila struke. Sud prvog stupnja je također zaključio da sporna oporuka sadrži jasan i čitljiv tekst, ime i prezime ostavitelja pisano je potpisom rukopisnog tipa, a koji način pisanja i potpisivanja oporuke da nije u suprotnosti s odredbom čl. 68. st. 1. ZN-a.

9. Drugostupanjski sud ističe da iako sporni potpis TE na oporuci nije autentični potpis TE, to ne znači da isti nije napisan njegovom rukom jer se radi o tzv. rukopisnom potpisu kako su obrazložile vještakinje. Stoga je irelevantno pozivanje tužiteljica u žalbi na okolnost postojanja šest nespornih potpisa ostavitelja koji su ovjereni ili od strane bilježnika ili od strane javnih tijela ili organa tako da se ne može sumnjati u njihovu autentičnost, jer se u konkretnom slučaju ne radi o vještačenju takvog potpisa kojim se autor koristio u pravnom prometu već rukopisnog potpisa pok. SE, što nije isto. Naime, potpis osobe predstavlja pisano očitovanje volje, a njegova bitna karakteristika je u tome što mora biti vlastoručan čime se presumira da je doista u tekstu na kojem je potpis osobe izražena njena prava volja. Valjan potpis bi bio onaj koji ne ostavlja dvojbe o identifikaciji potpisnika.

9.1. Na kraju teksta oporuke naslova „ostavština“ ispod rečenice „To sam sve ja napisao i potpisao“, stoji: SE (A) [adresa]. Dakle, predmetni potpis sadrži ime, prezime, ime oca, nadimak i adresu, čime se autor očito htio jasnije odrediti i ne ostaviti mjesta sumnji tko je, kao što je potpisom izrazio suglasnost sa tekstom koji je napisao, a koji potpis je stavljen na dno teksta oporuke, što je sukladno odredbi čl. 77.c ZN-a. Stoga nije odlučno za valjanost potpisa što je tzv. rukopisnog tipa, odnosno nije nužno da potpis bude onakav kako se oporučitelj uobičajeno koristio u pravnom prometu već je bitno da ne ostavlja dvojbe o potpisniku.

9.2. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da predmetna oporuka ima potreban oblik, vlastoručno je napisana i potpisana i time je pravno valjana u smislu odredbe čl. 68. ZN-a, a kako tužiteljice u postupku nisu uspjele na nedvojben način dokazati svoje suprotne tvrdnje, iako je sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile, to je pravilno tužbeni zahtjev tužiteljica odbijen kao neosnovan.

10. Prvotužiteljica u prijedlog postavlja sljedeća pitanja:

1. Da li su ispunjene pretpostavke o primjeni čl. 219. i 221.a ZPP-a o teretu dokazivanja na temeljem kojih sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljica da oporuka ostavitelja nije valjana kada su tužiteljice u predmetu osporavanja oporuke nedvojbeno dokazale (što prihvaća sud) kako potpis na oporuci ne odgovara potpisu ostavitelja kojim se potpisivao na nespornim dokumentima odnosno kako se ne radi o autentičnom potpisu ostavitelja?

2. Da li je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje drugostupanjske odluke kojom odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku odluku u postupcima koji su u tijeku na dan 1. rujna 2019. (ili kasnije) dužan izložiti svoje shvaćanje o žalbenim prigovorima bez obzira na prihvaćanje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda, imajući u vidu stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/2019) kojom je brisan dotadašnji stavak 5. članka 375. Zakona o parničnom postupku? Da li je drugostupanjski sud u takvom slučaju obvezan obrazložiti razloge zbog kojih se nije osvrnuo na žalbene navode za koje smatra da nisu od odlučnog značaja? Da li sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukoliko se u takvoj situaciji samo pozove da su sva utvrđenja prvostupanjskog suda pravilna umjesto osvrta na žalbene razloge i dovođenje vlastite ocjene činjenica u svezu s procesnim i materijalnim pravom i davanja obrazloženja u pogledu toga, sve u smislu odredbi čl. 375. st .1. i čl.354. st. 2. toč. 11. ZPP-a?

3. Je li u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika?

4. Dali je sud počinio bitnu povredu postupka kada u jednom dijelu obrazloženja presude navodi kako nesporan rukopis tužiteljice do zaključenja rasprave nisu priložile te da je na tužiteljicama je bio teret dokaza u ovome postupku te su iste trebale dokazati da sporna oporuka nije pisana rukom ostavitelja (točke 17. i 18.obrazloženja) dok drugom dijelu obrazloženja navodi (točka 27.) navodi kako se ne radi o potpisu SE kojim se potpisivao na nespornim dokumentima?

5. Je li drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. i čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ako na tuženikove odlučne žalbene navode nije odgovorio već je samo općenito i neobrazloženo otklonio žalbene razloge bez navođenja konkretnih razloga iz kojih bi bilo jasno zbog čega drugostupanjski sud svaki od žalbenih prigovora smatra neosnovanim odnosno Koje žalbene prigovore smatra neodlučnim za ispitivanje zakonistosti odluke?

6. Dali je sud pogrešno primijenio članak 8. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada navodi donosi odluku isključivo temeljem grafološkog vještačenja u postupku utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke kada se istim vještačenjem nedvojbeno utvrđeno kako se ne radi o potpisu SE kojim se potpisivao na nespornim dokumentima? Dali je sud u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku dućan uzeti u obzir sve dokaze u ukupnosti te na temelju navedenog donositi odluku u premdetu?

7. Da li sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom slobodnom sudačkom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka ili je sud vezan vještačenjem u predmetu pravne valjanosti oporuku? Može li sud u predmetu pravne valjanosti oporuke odluku o nevaljanosti oporuke u smislu osporavanja potpisa na oporuci donijeti uzimajući u obzir vještačenje kojim nije sa sigurnošću utvrđeno dali je skriptor oporuke ostavitelja te dali je u tom slučaju sud pored vještačenja dužan odluku donijeti uvažavajući ostale dokaze u postupku i okolnost kako se u odnosu na potpis na oporuci ne radi o potpisu kojim se ostavitelj potpisivao na nespornim dokumentima?

8. Radi li se o povredi odredbi parničnog postupka kada se drugostupanjski sud poziva na činjenična utvrđenja koja ne proizlaze iz isprava u spisu?

9. Dali sud ocjenu o dokazanim, odnosno nedokazanim činjenicama sud treba utemeljiti na ocjeni svih izvedenih dokaza, dok u konkretnom slučaju ocjenu o nedokazanosti odlučnih činjenica sudovi su temeljili samo na nalazu vještaka u kojem je navedeno da se okolnost kako je skiptor oporuke ostavitelja ne može isključiti, ali da se ne radi o potpisu koji je ostavitelj koristio na nespornim dokumentima? 10. Dali pravilo o teretu dokazivanja može teretiti samo jednu parničnu stranku ili bih Pravilna primjena pravila o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme kao dokazanu onu činjenicu za koju je suprotna strana pružila manje dokaza ili za koju uopće nije pružila dokaz?

11. U odnosu na prvo pitanje za istaknuti je da su sudovi zaključili da nije odlučno za valjanost potpisa što je tzv. rukopisnog tipa, odnosno da nije nužno da potpis bude onakav kako se oporučitelj uobičajeno koristio u pravnom prometu već je bitno da ne ostavlja dvojbe o potpisniku. Stoga navedeno pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.1. U odnosu na drugo pitanje za istaknuti je da je drugostupanjski sud u svojoj odluci dao valjane razloge i to ne samo na način da je u cijelosti prihvatio činjenično stanje i zaključke prvostupanjskog suda već je iznio na temelju kojih činjenica i sam zaključuje da je predmetna oporuka valjana. Obzirom da prvotužiteljica u prijedlogu ne navodi u odnosu na koje se to žalbene navode drugostupanjski sud nije osvrnuo, to ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.2. Budući da u trećem pitanju podnositelj prijedloga ne navodi po čemu to drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, to niti ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.3. U odnosu na četvrto pitanje za istaknut je da je iz drugostupanjske presude proizlazi da je sud istaknuo da tužiteljice nisu dostavile dokaz da potpis tzv. rukopisnog tipa nije od ostavitelja pa stoga sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (u pitanje se ne naznačuje koju bitnu povredu), pa ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.4. U pogledu petog pitanja za odgovoriti je kao što je naznačeno pod toč. 11.1. odnosno da je drugostupanjski sud u svojoj odluci dao valjane razloge i to ne samo na način da je u cijelosti prihvatio činjenično stanje i zaključke prvostupanjskog suda već je iznio na temelju kojih činjenica i sam zaključuje da je predmetna oporuka valjana. Pri tome se ne navodi u prijedlogu na koje to navode iz žalbe drugostupanjski sud nije odgovorio. Stoga niti ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.5. U pogledu šestog pitanja (u prijedlog pogrešno naznačeno petog jer proizlazi da su dva peta pitanja) za ponovno je odgovoriti da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da sama činjenica da je ostavitelj nije potpisao na način kako se potpisuje na dokumentima već tzv. rukopisnim tipom, u situaciji kad je utvrđeno da je isti skriptor teksta oporuke i takvog potpisa - tad nije važno što je ispod oporuke potpis tzv. rukopisnim tipom a ne na način kakav je na dokumentima.

11.6. U odnosu na sedmo pitanje je za istaknuti je da je u postupku putem dva provedena vještačenja utvrđeno sa sigurnošću da je oporuku osobno napisao i potpisao ostavitelj, pa niti ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.7. U osmom pitanju predlagateljica ne navodi na koje se to činjenična utvrđenja drugostupanjski sud poziva a koja ne proizlaze iz isprava u spisu, a budući da je drugostupanjski sud dao zaključke na temelju utvrđenih činjenica (oporuke i vještačenja), to niti ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.8. Predlagatelj u devetom pitanju ponavlja teze izrečene u prijašnjim pitanjima na koje je odgovoreno pod toč. 11. do 11.7., pa niti ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11.9. U odnosu na deseto pitanje za odgovoriti je da prema čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev. Budući da su u ovom sporu tužiteljice svoj zahtjev temeljile na tvrdi da ostavitelj nije vlastoručno napisao i potpisao spornu oporuku, to je na njima bio teret dokaza svoje tvrdnje. U tom smislu tužena nije obvezu nikakvog dokazivanja pa niti ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

12. Drugotužiteljica postavila je sljedeća pitanja:

1. Pravno pitanje može li sud teret dokazivanja prebaciti isključivo na jednu parničnu stranu a drugu u potpunosti exculpirati od istog kada se radi o odlučnoj činjenici o postojanju koje parnične stranke tvrde suprotno.

2. Pravno pitanje da li teret dokazivanja u parnici uvijek leži na tužitelju.

3. Pravno pitanje da li sud može primijeniti pravilo o teretu dokazivanja ako nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze izvedene u postupku (nesporni potpisi, vještvo) tj. da li primjena pravila o teretu dokazivanja smije biti arbitrarna odluka suda 4. Pravno pitanje mogu li nesporni potpisi ostavitelja (ovjereni potpisi kod Javnog bilježnika, suda, ovlaštenih tijela) biti irelevantni u postupku utvrđivanja valjanosti vlastoručne oporuke , potpisane potpisom rukopisnog tipa.

5. Pravno pitanje da li sud može nalagati tužitelju nedostižan standard dokazivanja (dostava nespornog rukopisa), te zbog ne udovoljenja istom odbiti tužbeni zahtjev.

13. U odnosu na navode iz prvo i drugo postavljenog pitanja za istaknuti je da je odgovoreno na te navode pod toč. 11.9., ove odluke iz čega proizlazi da ova pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

13.1. Budući da su nižestupanjski sudovi savjesno i brižljivo ocijenili dokaze izvedene u postupku, to predlagateljica u treće postavljenom pitanju polazi od netočne postavke (da sudovi nisu savjesno i brižljivo ocijenili dokaze izvedene u postupku), pa stoga ni ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

13.2. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje za istaknuti je da su sudovi to već objasnili na način da je u ovom postupku relevantan tzv. potpis rukopisnog tipa kojim je potpisana oporuka i za koji je utvrđeno da pripada skriptoru čitavog teksta oporuke pa stoga ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

13.3. U odnosu na peto postavljeno pitanje za odgovoriti je da su sudovi pošli od utvrđenja da je ostavitelj svojim rukopisom napisao oporuku i potpisao se tzv. potpisom rukopisnog tipa a da su tužiteljice kad tvrde da to nije oporučitelj vlastoručno potpisao to morale i dokazati, pa stoga ni ovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

14. Budući da su sudovi tijekom postupka u cijelosti utvrdili činjenično stanje i na temelju njega izveli pravilan zaključak na koji su pravilno primijenili materijalno pravo dajući za sve to obrazložene i logične razloge, to drugotužiteljica nije učinila vjerojatnim da su joj povrijeđena temeljna ljudska prava zbog arbitrarnosti pobijane odluke i nedovoljnog obrazloženja odluke.

15. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP i čl. 389.b st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil