Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3427/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabrijele Topić Kordej, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici iz Siska protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukina&partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda Sisku poslovni broj P-266/2019-30 od 25. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda Sisku poslovni broj P-266/2019-30 od 25. kolovoza 2020. pod toč. I. i toč. III. izreke sudi:
1. Odbija se zahtjev tužiteljice koji glasi:
I/ Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju KJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 63.689,53 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate, 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena računajući iste:
Na iznos od 173,49 kn od 10.5.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 11.6.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.7.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.8.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.9.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.10.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 12.11.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.12.2007 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.1.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 11.2.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.3.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.4.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 12.5.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.6.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.7.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 11.8.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.9.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.10.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.11.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.12.2008 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 12.1.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.2.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.3.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.6.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.7.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.8.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.9.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 12.10.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.11.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.12.2009 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 11.1.2010 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.2.2010 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.3.2010 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 12.4.2010 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.5.2010 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 10.6.2010 do isplate
Na iznos od 173,49 kn od 12.7.2010 do isplate
Na iznos od 1631,21 kn od 10.8.2010 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.9.2010 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 11.10.2010 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.11.2010 do isplate
Na iznos od 844,21 kn od 10.12.2010 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.1.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.2.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.3.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 11.4.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.5.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.6.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 11.7.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.8.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 12.9.2011 do isplate
Na iznos od 611,21 kn od 10.10.2011 do isplate
Na iznos od 1439,06 kn od 10.11.2011 do isplate
Na iznos od 2439,06 kn od 12.12.2011 do isplate
Na iznos od 1939,06 kn od 10.1.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.2.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 12.3.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.4.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.5.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 11.6.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.7.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.8.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.9.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.10.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 12.11.2012 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.12.2012 do isplate
Na iznos od 79,74
kn od 10.1.2013 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 11.2.2013 do isplate
Na iznos od 579,74 kn od 11.3.2013 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.4.2013 do isplate
Na iznos od 679,74 kn od 10.5.2013 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.6.2013 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.7.2013 do isplate
Na iznos od 479,74 kn od 12.8.2013 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.9.2013 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 10.10.2013 do isplate
Na iznos od 1079,74 kn od 11.11.2013 do isplate
Na iznos od 379,74 kn od 10.12.2013 do isplate
Na iznos od 1279,05 kn od 10.1.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.2.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.3.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.4.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 12.5.2014 do isplate
Na iznos od 272,76 kn od 10.6.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.7.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 11.8.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.9.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.10.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.11.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.12.2014 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 12.1.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.2.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.3.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.4.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 11.5.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.6.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.7.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.8.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.9.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 12.10.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.11.2015 do isplate
Na iznos od 72,76
kn od 10.12.2015 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 11.1.2016 do isplate
Na iznos od 772,76 kn od 10.2.2016 do isplate
III/ Nalaže se tuženoj OTP banka Hrvatska d.d., OIB 52508873833, da tužiteljici KJ OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.306,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatnom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućom od dana donošenja presude tj. 25. kolovoza 2020. pa do isplate, u roku od 15 dana.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda Sisku poslovni broj P-266/2019-30 od 25. kolovoza 2021. pod toč. II. izreke bez vraćanja sudu prvog stupnja na ponovno suđenje
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 63.689,53 kn sa zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene u izreci presude teku od dana dospijeća pa do isplate, sve to po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. I. izreke). Odbijen je tuženikov prigovor prebijanja istaknut na ročištu od 17. listopada 2019. kao neosnovan (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 13.306,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2020. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. III. izreke).
2. Rješenjem je utvrđeno da je tužiteljica pravnim raspolaganjem sadržanim u podnesku od 31. ožujka 2020. djelomično povukla tužbeni zahtjev u odnosu na iznos od 8.245,07 kn kao razliku između prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u visini od 71.934,60 kn i konačno postavljenog zahtjeva u visini od 63.689,53 kn.
3. Protiv navedene presude se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 21/24 dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja, uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana san **.**.2007. između tužiteljice i prednika tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. (dalje Ugovor o kreditu), a kojima je ugovorena promjenjiva godišnja redovna kamata u skladu s odredbom o kamatnim stopama kreditora te kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a o čemu je sud prvog stupnja odlučio kao o prethodnom pitanju.
6. Među stranka tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika sklopljen Ugovor o kreditu, kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 17.932.90 CHF u kunskoj protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Istim Ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 84 mjesečne rate u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 5,30%.
7. Nadalje nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika 11. veljače 2016. sklopili Dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim su izvršile konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, a sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15).
8. Sud prvog stupnja, odlučio je o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13-dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 112/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) te odredbom o stjecanju bez osnova iz čl. 1111. st. 1. ZOO, uvažavajući ujedno prema odredbi čl. 502. c ZPP obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.
9. Raspravljajući utjecaj konverzije na osnovanost tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelju pripada pravo tražiti isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope jer je konverzija sačinjena sukladno ZID ZPK-u, a cilj tog zakona nije bio obeštećenje dužnika zbog ništetnih odredbi, već isključivo izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u CHF sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u EUR. Iz tih razloga sud smatra da tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbe o promjenjivoj valutnoj stopi i klauzuli.
10. U odnosu na osnovanost prigovora tuženika istaknutog radi prebijanja kojim je tuženik stavio u prijeboj tužitelju iznos preplate kojeg mu je priznao prilikom konverzije, sud prvog stupnja utvrđuje da je taj prigovor neosnovan jer kako to proizlazi iz toč. 2. Sporazuma iznos pretplate od 25.898,30 kn koristio se isključivo za podmirenje budućih anuiteta odnosno anuiteta koja dospijevaju nakon 12 veljače 2016., dok je tužiteljica tužbenim zahtjevom obuhvaća razdoblje do konverzije (odnosno do 10. veljače 2016.), pa tužiteljica nije tražio iznos preplate koja mu je već priznata u konverziji.
11. Stoga, prihvaćanjem utvrđenje iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, prihvaća zahtjev tužiteljice i nalaze tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 63.689,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.
12. Ispitavši pobijanu presudu u tom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nisu počinjene bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.
13. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe čl. 8. ZPP i za svoje utvrđenje dao jasne i obrazložene razloge, a na koje je prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo.
14. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 3., 4. i 12. i čl. 323. st. 1. ZOO kada je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu) o promjenjivosti redovne kamate. i valutnoj klauzuli u CHF.
15. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio sud prvog stupnja je izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondemnatornu odluku. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19. a-19. e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 ostvaren je u dijelu pod toč. I. izreke presude, a posljedično tome i u odluci o troškovima postupka (toč. III. izreke presude).
16. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi čl. 81. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema čl. 84. istog Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Istovjetnu odredbu sadržavao je ZZP/07 koji je na snazi od 7. kolovoza 2007. u čl. 96. st. 1. i u čl. 99. navedenog zakona.
17. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018, te utvrđuje (kao prethodno pitanje) da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.
18. Iz citirane odluke Vrhovnog suda proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapani u spornom razdoblju koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.
19. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.
20. Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju čl. 502. c. ZPP obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužiteljica i učinila.
21. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 11. veljače 2016. nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti.
22. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.
23. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor a da je bila potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik, i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502. c ZPP.
24. Međutim, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Aneksa od 11. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
25. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud prvog stupnja vještačenjem je utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.
26. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
27. Zbog odredbi čl. 19. a-19. e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19. a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
28. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl. 1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19. c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19. c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.
29. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. : Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.
30. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016. zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 23. lipnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.
31. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu.
32. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 28. ožujka 2006. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenila sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz govor od 11. veljače 2016.
33. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
34. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.
35. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).
36. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečajeva" a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje ("unfair surprise") za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužiteljica tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
37. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 11. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks od 11. veljače 2016.
38. Stoga je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odluku suda prvog stupnja valjalo preinačiti, i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 63.689,53 kn sa zateznim kamatama odbiti, ne ulazeći u tom dijelu u osnovanost ostalih žalbenih navoda, te odlučiti kao u izreci ove presude.
39. U odnosu na osnovanost žalbe u odnosu na toč. II. izreke presude potrebno je reći da je izjava o prijeboju dana u parnici isključivo defenzivna parnična radnja tuženika koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno pravni učinak. Ako se parnica ne okonča meritornom odlukom prigovor radi prijeboja ostat će bez pravnih posljedica. Prigovor radi prebijanja istaknut u parnici nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje kako tužiteljevo potraživanje tako i tuženikovo potraživanje. Potraživanja će prestati tek kad sud donese konstitutivnu presudu o njihovom prijeboju. Kako se o prijeboju, kao procesno pravnom zahtjevu, odlučuje jednako i istovremeno kad i o zahtjevu tužitelja za isplatu, u slučaju kada sud utvrdi da tužiteljevo potraživanje ne postoji, tada će odbiti tužbeni zahtjev i neće se upuštati u utvrđivanje osnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja niti će o njemu odlučivati jer do prijeboja ne može doći.
40. Kako je presudom ovog suda preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu, toč. II. izreke presude kojom je sud utvrdio da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici, koju je tuženik stavio u prijeboj tužiteljici, valjalo je ukinuti bez vraćanja sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te odlučiti kao pod toč. I. izreke rješenja.
41. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.
42. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP.
43. Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je. Što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl. 154. st. 1. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
44. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao u pod toč.II. izreke presude.
45. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
U Zagrebu 1. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Vlasta Mrzljak
