Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1709/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanela Prša, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1842/2024-8 od 27. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1842/2024-8 od 27. studenoga 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđen je ništetnim članak. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji je zaključen 11. 1. 2006. između tužiteljice EP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, a koji članak glasi: „3./treće/NAKNADA 3.00 % (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 394,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.siječnja 2006. do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 437,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama na iste od 27. studenog 2024. do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbene zahtjev uz naknadu troškova tuženiku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 182,79 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovor o kreditu od 11. siječnja 2006. te zahtjev za isplata iznosa od 394,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 17. siječnja 2006. do isplate.

4. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i tužiteljici nije pojašnjeno na što će se naknada za obradu kredita trošiti i zbog čega iznosi 3,00% od iznosa kredita te da tužiteljica nije mogla utjecati na visinu naknade pri čemu je ugovorna odredba o naknadi bila predviđena u osnovi i visini prema unaprijed sačinjenom ugovoru, da tužiteljica ima status potrošača, i da je tužiteljica realizirala kredit radi kupovine motornog vozila za osobne potrebe, kao i da je tužiteljica 17. siječnja 2006. platila utuženi iznos, pozivom na odredbe čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 – dalje: ZZP) u vezi odredbi čl. 4. i 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) kao i odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. te 1115. ZOO, prihvatio tužbeni zahtjev.

5. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

9.

Neosnovani su žalbeni navodima kojima tuženik smatra da je dospjelost obveze procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva, uz pogrešno pozivanje na čl. 326.a ZPP umjesto na čl. 326. st. 1. ZPP, tuženik u žalbi smatra da je tužbu trebalo odbaciti. Budući da je ovdje nastupila dospjelost obveze tuženika kao materijalnopravna pretpostavka osnovanosti zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove, tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.c i čl. 326. st. 1. ZPP.

10. Neosnovano tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu iz članka 338. st. 4. ZPP obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Iz spisa je razvidno da tuženik nije predlagao dokaze radi utvrđivanja odlučnih činjenica iako je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

11. Neosnovano tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Suprotno žalbenim navodima i materijalno pravo prvostupanjski je sud na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo.

12.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12.2. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je uzimajući u obzir obvezu tuženika iz odredbe članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP te činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima ocijenio kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a što utječe, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te da tužiteljici nije omogućeno pregovaranje.

12.3. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako se o predmetnoj odredbi članka 3. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

12.4. U konkretnom slučaju tužiteljica je bila obaviještena o obvezi plaćanja predmetne naknade za obradu kredita koju je i platila u skladu s odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu (3,00% od iznosa kredita). Međutim, tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

13. Iz rezultata raspravljanja u predmetnoj parnici kako je navedeno proizlazi da strane ugovora nisu uopće pregovarale o naknadi i da je kredit realiziran na temelju po tuženiku tipiziranim obrascima i ugovorima. Osim toga, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO). To iz razloga što su usmjerene ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP i članka 4. ZOO- a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu.

14. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

14.1. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14.2. Nije sporno da je tuženik naplatio od tužiteljice naknadu za obradu kredita od 394,99 eura, pa kako je otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice dosuđeni iznosi, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici te iznose (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja istih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

15. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

16. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

17. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

18. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić