Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-92/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jeleni Demetrović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, Petra Krešimira IV 35, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-246/2022-18 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 246/2022-18 od 25. listopada 2024. u točki II. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 913,60 eura s dosuđenom kamatom od 25. listopada 2024. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 246/2022-18 od 25. listopada 2024. u točki I. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.107,65 eura s dosuđenom kamatom od 25. listopada 2024. do isplate i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku "Raiffeisenbank Austria" d.d. 53056966535 Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju IL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sada [adresa], isplati novčanu tražbinu na ime pretplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržane u Ugovoru o kreditu br. [broj kredita] 21. kolovoza 2007.g., u iznosu od 1.351,64 eur (tisućutristopedesetjedaneuroišezdesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena koja teče na svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015.g. , a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tnih poena, koja teče na svaki pojedini iznos kako slijedi:

– 8,74 EUR od 1. prosinca 2007.g.

– 8,69 EUR od 1. siječnja 2008.g.

– 8,85 EUR od 1. veljače 2008.g.

– 8,94 EUR od 1. ožujka 2008.g.

– 9,08 EUR od 1. travnja 2008.g.

– 8,86 EUR od 1. svibnja 2008.g.

– 11,32 EUR od 1. lipnja 2008.g.

– 11,47 EUR od 1. srpnja 2008.g

– 11,25 EUR od 1. kolovoza 2008.g.

– 11,26 EUR od 1. rujna 2008.g.

– 11,39 EUR od 1. listopada 2008.g.

– 12,31 EUR od 1. studenog 2008.g.

– 11,69 EUR od 1. prosinca 2008.g.

– 12,48 EUR od 1. siječnja 2009.g.

– 12,60 EUR od 1. veljače 2009.g.

– 12,67 EUR od 1. ožujka 2009.g.

– 20,60 EUR od 1. travnja 2009.g.

– 20,65 EUR od 1. svibnja 2009.g.

– 20,27 EUR od 1. lipnja 2009.g.

– 19,99 EUR od 1. srpnja 2009.g.

– 20,07 EUR od 1. kolovoza 2009.g.

– 20,21 EUR od 1. rujna 2009.g.

– 20,20 EUR od 1. listopada 2009.g.

– 20,05 EUR od 1. studenog 2009.g.

– 20,33 EUR od 1. prosinca 2009.g.

– 20,55 EUR od 1. siječnja 2010.g.

– 20,87 EUR od 1. veljače 2010.g.

– 20,80 EUR od 1. ožujka 2010.g.

– 21,23 EUR od 1. travnja 2010.g.

– 21,15 EUR od 1. svibnja 2010.g.

– 21,31 EUR od 1. lipnja 2010.g.

– 22,70 EUR od 1. srpnja 2010.g.

– 22,41 EUR od 1. kolovoza 2010.g.

– 23,28 EUR od 1. rujna 2010.g.

– 22,98 EUR od 1. listopada 2010.g.

– 22,50 EUR od 1. studenog 2010.g.

– 23,52 EUR od 1. prosinca 2010.g.

– 24,82 EUR od 1. siječnja 2011.g.

– 23,90 EUR od 1. veljače 2011.g.

– 24,22 EUR od 1. ožujka 2011.g.

– 23,81 EUR od 1. travnja 2011.g.

– 23,89 EUR od 1. svibnja 2011.g.

– 25,63 EUR od 1. lipnja 2011.g.

– 25,80 EUR od 1. srpnja 2011.g.

– 25,90 EUR od 1. kolovoza 2011.g.

– 25,18 EUR od 1. rujna 2011.g.

– 24,40 EUR od 1. listopada 2011.g.

– 20,90 EUR od 1. studenog 2011.g.

– 20,85 EUR od 1. prosinca 2011.g.

– 21,17 EUR od 1. siječnja 2012.g.

– 21,45 EUR od 1. veljače 2012.g.

– 21,49 EUR od 1. ožujka 2012.g.

– 21,29 EUR od 1. travnja 2012.g.

– 21,42 EUR od 1. svibnja 2012.g.

– 21,51 EUR od 1. lipnja 2012.g.

– 21,36 EUR od 1. srpnja 2012.g.

– 21,40 EUR od 1. kolovoza 2012.g.

– 21,29 EUR od 1. rujna 2012.g.

– 21,05 EUR od 1. listopada 2012.g.

– 21,31 EUR od 1. studenog 2012.g.

– 21,43 EUR od 1. prosinca 2012.g.

– 21,34 EUR od 1. siječnja 2013.g.

– 20,87 EUR od 1. veljače 2013.g.

– 21,27 EUR od 1. ožujka 2013.g.

– 21,31 EUR od 1. travnja 2013.g.

– 21,14 EUR od 1. svibnja 2013.g.

– 20,64 EUR od 1. lipnja 2013.g.

– 20,63 EUR od 1. srpnja 2013.g.

– 20,75 EUR od 1. kolovoza 2013.g.

– 20,95 EUR od 1. rujna 2013.g., pa do isplate , u roku od 15 dana.“

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.107,65 eura s dosuđenom kamatom od 25. listopada 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iznos od 1.351,64 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici zbog primjene valutne klauzule iznos od 4.933,68 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.021,25 eura sa zateznom kamatom od 25. listopada 2024. do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu određenih iznosa na ime ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 21. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.626,15 CHF

- da je kredit zaključen na rok otplate od 72 mjeseca,

- da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,49% godišnje, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odlukama o kamatnim stopama kreditora,

- da je prilikom zaključenja ugovora mjesečni anuitet za otplatu kredita iznosio 549,22 CHF.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kao i promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, te je pozivom na odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO, prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

5.1. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim, pozivajući se na odredbu čl. 255. ZOO, te činjenice da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinut tijek zastare, pa kako je presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari radi isplate iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule podnesena 27. lipnja 2022., to je tužbe podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007 - dalje: ZZP/07), koji je u čl. 96. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 99. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

11. U odnosu na žalbene navode valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

11.1. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

11.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11.3. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

11.4. Pri tome valja dodati da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, nije predložio nikakve dokaze, pa su žalbeni navodi u dijelu u kojem tuženik u bitnome ističe kako je „prvostupanjski sud u cijelosti propustio na smislen način i s utvrđenjem konkretnih činjenica obrazložiti zašto smatra sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetnim“, neosnovani.

12. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda drugog stupanja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

12.1. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

12.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

13. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

14. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnove promjenjive kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014.

14.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pri tome valja ukazati i na Objedinjeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.2. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivost kamatne stope prema jednostranim odlukama, između ostalih, i tuženika, utvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Kako je u ovoj pravnoj stvari tužba za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope podnesena 27. lipnja 2022., to je u tom dijelu osnovan prigovor zastare jer je tužba za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope podnesena protekom zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

15. S obzirom na to da je djelomičnom preinakom prvostupanjske presude promijenjen uspjeh stranaka u ovom sporu, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

16. Pri tome valja navesti da je Objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

16.1. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

17. Tužiteljica je tužbu za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope podnijela 27. lipnja 2022. pa te joj je u vrijeme podnošenja tužbe bio poznat početak tijeka zastare u kontekstu navedenog Objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH od 30. siječnja 2022. te je tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe mogla predvidjeti svoj neuspjeh u ovoj parnice glede zahtjeva za isplate s osnove promjenjive kamatne stope.

18. Tužiteljica je nakon djelomične preinake prvostupanjske presude i djelomičnog odbijanja tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope, u sporu uspjela 72,6%, a tuženik 27,4%, pa primjenom odredbe čl.154. st. 2. ZPP uspjeh tužiteljice iznosi 45,2% i tužiteljici, obzirom na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.021,25 eura, u omjeru od 45,2 % pripada pravo na naknadu parničnog troška, tj. 913,60 eura.

19. Slijedom gore u vezi žalbenih navoda kojima tuženik osporava prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke te navedenog u vezi odluke o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. i u dijelu točke III. izreke kojom je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 913,60 eura s dosuđenom kamatom od 25. listopada 2024. do isplate, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak preko iznosa od 913,60 eura do dosuđenog iznosa od 2.021,25 eura (za iznos od 1.107,65 eura) i u tom dijelu tužbeni zahtjev i dio dosuđenog troška odbiti.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je na temelju odredbe čl. 164. st. 2. ZPP, jer tuženik nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu.

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić