Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž 3595/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ani Sokal, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Mariji Bartoluci, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1514/2021-19 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1514/2021-19 od 17. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 30.05.2007. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 4. Ugovora, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, te u čl. 6.2. u dijelu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“;

- u točki II. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 30.05.2007.g. kojom su glavnica i otplata kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržana u članku 6.2. Ugovora, u dijelu kojim je utvrđeno da se kredit i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, te je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.480,78 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.585,70 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Iz istih žalbenih razloga tuženik je podnio pravodobno dopunu žalbu 20. svibnja 2024. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 312,50 eura uvećano za pristojbu po odluci suda.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu od 30. svibnja 2007. kojeg su sklopile stranke u ovom postupku, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.426,25 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke (čl.4.) te kojim je ugoovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 6.2.), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 2.480,78 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule sa zateznim kamatama.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je predmetni kredit odobren za kupnju vozila;

- da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci;

- da se radi o potrošačkom ugovoru;

- da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 2.480,78 eura;

- da je tuženik odredbu o valutnoj klauzuli predočio tužitelju na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, niti se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije upozoren i mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe udruge Potrošač u sporu za zaštite kolektivnih prava i interesa, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja djelomične nišetnosti Ugovora o kreditu i to u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke i na ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, zaključivši da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i nejasne i stoga ništetne, jer se radi o ugovornim odredbama o kojemu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom predvidjele egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti je tužitelj kao potrošač informiran o navedenom, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, radi čega proizlazi da je tuženik postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je pozivom na odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) i čl. 1111. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu.

5.1. Pri tome je prvostupanjski sud na temelju utvrđenja da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. rujna 2021., a presuda u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., na temelju čl. 251. ZOO ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 8. ožujka 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

10. U odnosu na žalbene navode valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici.

10.1. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 11. svibnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku dokazati da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

12. Stoga, obzirom na to da pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Pri tome valja dodati, obzirom na to da tuženik u žalbi ustraje na tvrdnji da su odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile tužitelju jasne, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, da tuženik na kojem je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nije predlagao nikakve dokaze, a da je tužitelj u iskazu danom u ovom postupku iskazao da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko nije obavijestio niti informirao o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, pa su stoga žalbeni navodi u tom dijelu, neosnovani.

13. Nastavno navedenom, tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, zbog čega su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog ima utemeljenje i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP-a u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

14. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda drugog stupanja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

14.1. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

14.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05.

14.3. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

15. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. rujna 2021., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

15.2. Slijedom iznesenog, suprotni žalbeni navodi i pozivanje tuženika na drugačije mišljenje pravnih stručnjaka nisu od utjecaja.

16. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

16.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

16.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

17. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

18. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

19. U točki II. izreke je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić