Poslovni broj: Usž-932/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Kristine Senjak Krunić, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog sabora, zastupnika ŠŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2703/2024-2 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2703/2024-2 od 23. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbacuje se, kao nedopuštena, tužba tužitelja podnesena jer tuženik nije u zakonom propisanom roku odlučio o njegovom zahtjevu za tumačenje primjene članka 385. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a niti naknadno o prigovoru zbog neizdavanja tražene obavijesti, utemeljenom na članku 155. stavku 4. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP).
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja izjavio žalbu u kojoj navodi da je u konkretnom slučaju za utvrđivanje da li se radi o upravnoj stvari bilo bitno utvrditi je li tuženik Vladina organizacija. S tim u vezi poziva se na članak 18. stavak 1. ZUP-a, smatrajući da ukoliko je tuženik Vladina organizacija, onda je dužan predmet zaprimiti i riješiti po pravilima upravne stvari, a ukoliko je sud eventualno utvrdio da je tužba pogrešno podnesena upravnom sudu, u tom slučaju bio je dužan utvrditi koji je sud nadležan i proslijediti mu tužbu temeljem članka 44. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). Nastavno se tužitelj detaljnijim razlozima kritički osvrće na rad prvostupanjske sutkinje, te na suce Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u drugim izrijekom navedenim predmetima slične pravne i činjenične naravi, te iznosi razloge zbog kojih smatra da donesene odluke u tim sporovima nisu zakonite. Drži da je prvostupanjski sud povrijedio članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske jer je tužitelju ograničio pravo na pristup sudu proizvoljnim tumačenjem prava. Predlaže ovom Sudu poništavanje osporenog rješenja te davanje odgovora na niz postavljenih pitanja koja se, u bitnom, odnose na postupanje jedinica lokalne samouprave u vezi određivanja prinudnog upravitelja.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući osporeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu tužitelja jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora.
5. Iz podataka sveza spisa, kao i sadržaja tužbe, proizlazi da je tužitelj od tuženika zatražio tumačenje primjene članka 385. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te je, zbog nepostupanja tuženika po tom zahtjevu, podnio prigovor temeljem članka 155. stavka 4. ZUP-a, prema kojoj odredbi zainteresirana osoba ima pravo izjaviti prigovor ako javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijest.
6. S obzirom na citiranu zakonsku odredbu i utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za vođenje spora zbog neizdavanja obavijesti u propisanom roku, jer je predmet zahtjeva davanje pravnog tumačenja konkretne zakonske odredbe, o čemu se ne može odlučivati u upravnom postupku, niti se o tome donosi upravni akt (rješenje), a što posljedično znači da u ovakvoj pravnoj situaciji nema ni šutnje uprave zbog nepostupanja tuženika u smislu članka 122. stavka 3. ZUP-a.
7. Naime, prigovor tužitelja o neodlučivanju po njegovom zahtjevu za davanje pravnog tumačenja, ne predstavlja prigovor kakav ima u vidu odredba članka 155. ZUP-a, kojom je regulirana zaštita od postupanja javnopravnih tijela samo u određenoj upravnoj stvari, a u kojem slučaju je tek javnopravno tijelo dužno izdati obavijest u pisanom obliku, s tim da u suprotnom, ako ne izda obavijest, zainteresirana osoba ima pravo izjaviti prigovor.
8. Pritom ovaj Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da Hrvatski sabor nije Vladina organizacija, niti uopće javnopravno tijelo u smislu članka 1. ZUP-a, već je Ustavom Republike Hrvatske određeno zakonodavno tijelo u trodiobi vlasti, slijedom čega ni zastupnici u Hrvatskom saboru nisu osobe koje vode ikakve upravne postupke. Također, Hrvatski sabor nije ovlašten tumačiti zakone, jer je to u isključivoj nadležnosti sudova, kako je to već naveo i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, broj: U- I-4957/2015 od 11. srpnja 2023. godine.
9. Kako, dakle, tužitelj žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju zakonitost osporenog rješenja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1., u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 1. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Kristina Senjak Krunić
