Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2136/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Grubišić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stipe Grubišić i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurkoviću, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1154/2021-38 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tužiteljice HN kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1154/2021-38 od 28. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke te u dijelu pod točkom V izreke za parnični trošak sa kojim nije uspjela.

II Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1154/2021-38 od 28. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I, II, IV i V izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br. 016- 1616/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran pod posl.br. OU-1747/2006 dana 19.07.2006.g. kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, Zagreb sklopljen između tužitelja kao Korisnika te tuženika kao kreditora i to:

Članka 2. u dijelu kojim je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica koji glasi: "Banka odobrava Korisniku Kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.100,00 CHF(sedamdesetosamtisućaisto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima."

Članka 3. u cijelosti

Članka 4. u dijelu stavak 3. koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 180 (stoosamdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 573,01 CHF (petstosedamdesetitri švicarskih franaka i 01/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d na dan plaćanja."

Članka 6. u cijelosti.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.119,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 3,12 EUR od 2.4.2008. pa do isplate,

- 22,89 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 19,64 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 5,86 EUR od 9.12.2008. pa do isplate,

- 29,20 EUR od 4.2.2009. pa do isplate,

- 31,55 EUR od 7.3.2009. pa do isplate,

- 22,89 EUR od 7.4.2009. pa do isplate,

- 23,04 EUR od 7.5.2009. pa do isplate,

- 20,42 EUR od 4.6.2009. pa do isplate,

- 14,15 EUR od 3.7.2009. pa do isplate,

- 15,63 EUR od 1.8.2009. pa do isplate,

- 19,77 EUR od 3.9.2009. pa do isplate,

- 15,89 EUR od 3.10.2009. pa do isplate,

- 19,09 EUR od 20.11.2009. pa do isplate,

- 35,36 EUR od 15.4.2010. pa do isplate,

- 34,83 EUR od 16.4.2010. pa do isplate,

- 35,43 EUR od 1.5.2010. pa do isplate,

- 38,34 EUR od 1.6.2010. pa do isplate,

- 51,95 EUR od 29.7.2010. pa do isplate,

- 118,75 EUR od 22.6.2011. pa do isplate,

- 136,31 EUR od 23.7.2011. pa do isplate,

- 147,15 EUR od 1.8.2011. pa do isplate,

- 128,17 EUR od 7.3.2012. pa do isplate,

- 38,91 EUR od 5.12.2012. pa do isplate,

po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.712,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 9,67 EUR od 3.4.2007. pa do isplate,

- 9,46 EUR od 8.5.2007. pa do isplate,

- 9,42 EUR od 7.6.2007. pa do isplate,

- 9,37 EUR od 7.7.2007. pa do isplate,

- 9,39 EUR od 7.8.2007. pa do isplate,

- 9,42 EUR od 7.9.2007. pa do isplate,

- 30,35 EUR od 2.10.2007. pa do isplate,

- 30,46 EUR od 4.12.2007. pa do isplate,

- 30,58 EUR od 3.1.2008. pa do isplate,

- 31,51 EUR od 2.2.2008. pa do isplate,

- 31,61 EUR od 4.3.2008. pa do isplate,

- 53,00 EUR od 2.4.2008. pa do isplate,

- 51,52 EUR od 1.5.2008. pa do isplate,

- 51,01 EUR od 3.6.2008. pa do isplate,

- 51,71 EUR od 3.7.2008. pa do isplate,

- 50,58 EUR od 2.8.2008. pa do isplate,

- 50,76 EUR od 2.9.2008. pa do isplate,

- 55,97 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 55,48 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 53,41 EUR od 9.12.2008. pa do isplate,

- 63,02 EUR od 4.2.2009. pa do isplate,

- 63,40 EUR od 7.3.2009. pa do isplate,

- 61,96 EUR od 7.4.2009. pa do isplate,

- 61,98 EUR od 7.5.2009. pa do isplate,

- 61,56 EUR od 4.6.2009. pa do isplate,

- 60,50 EUR od 3.7.2009. pa do isplate,

- 60,75 EUR od 1.8.2009. pa do isplate,

- 61,44 EUR od 3.9.2009. pa do isplate,

- 60,80 EUR od 3.10.2009. pa do isplate,

- 61,34 EUR od 20.11.2009. pa do isplate,

- 64,03 EUR od 15.4.2010. pa do isplate,

- 63,95 EUR od 16.4.2010. pa do isplate,

- 71,93 EUR od 16.4.2010. pa do isplate,

- 72,05 EUR od 1.5.2010. pa do isplate,

- 72,59 EUR od 1.6.2010. pa do isplate,

- 75,15 EUR od 29.7.2010. pa do isplate,

- 87,64 EUR od 22.6.2011. pa do isplate,

- 81,06 EUR od 22.6.2011. pa do isplate,

- 84,10 EUR od 23.7.2011. pa do isplate,

- 85,98 EUR od 1.8.2011. pa do isplate,

- 82,69 EUR od 7.3.2012. pa do isplate,

- 77,73 EUR od 7.3.2012. pa do isplate,

- 121,97 EUR od 5.12.2012. pa do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 184,89 EUR, te se odbija tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 184,89 EUR.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 996,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom III izreke, žali se tužiteljica zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno dosuđenog troška s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tuženik se žali protiv prvostupanjske presude a prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I, II, IV i V izreke zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu a podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalbe nisu osnovane.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojega je nesporno kao korisnica kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom dana 19. srpnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) i to u dijelu gdje je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora te isplata prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju označenih ugovornih odredbi.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača za čija utvrđenja je sud vezan jer tuženik nije dokazao kako se na okolnost obavijesti koje su dane tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovaralo pa primjenom pravila o vraćanju stečenog bez osnove a nakon provedbe knjigovodstvenog vještačenja sudi tužiteljici razliku u uplatama anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF prema tečaju banke na dan uplate anuiteta.

7.1. Nadalje, ocjenjuje osnovanim istaknuti prigovor zastare glede zahtjeva za isplatu u odnosu na preplaćeno zbog povišenja kamatne stope tijekom otplate kredita koji dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan te utvrđuje kako ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u svoti od 184,89 eura i odbija prigovor tuženika radi prijeboja zbog toga, što plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa ne postoji niti njezina obveza vraćanja a tako niti tražbina tuženika dok u odnosu na negativne razlike zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita dok tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu.

8. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je u članku 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavka 1. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

11. Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopila s prednikom tuženika za iznos kunske protuvrijednosti od 78.100,00 CHF na rok otplate od 15 godina za kupnju stana u [adresa] radi rješenja njenog stambenog pitanja a prije sklapanja joj je bio ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji te ugovor koji je bio unaprijed sastavljen po tuženiku i predočen na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama.

11.1. Budući da je tuženik na ročištu održanom 18. ožujka 2025. izrijekom odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka PN, ĆN i javnog bilježnika Ilinke Lisonek a radi utvrđenja činjenice pregovaranja o odredbama kredita, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je upoznao korisnika kredita, tužiteljicu sa svim mogućnostima kreditiranja koja je bila informirana o svim značajkama Ugovora pa da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost jer je njegove dokazne prijedloge prvostupanjski sud zanemario i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno, obrazloženu sudsku odluku jer je moguće ocijeniti da se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužiteljice.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

13. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope prednik tuženika je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to prednika tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dijelovi Ugovora o kreditu suprotni su odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

17. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi prednik tuženika a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

18. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

19. Označenim dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa prednik tuženika je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

20. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Kako je prednik tuženika sastavio predmetni ugovor i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te, u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

24. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

25. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba glede odredbi Ugovora o kreditu je podnijeta 18. veljače 2021. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula nastupila dana 14. lipnja 2018., tužba tužiteljice u njezinom kondemnatornom dijelu glede isplate preplaćenog u ispunjenju odredbi Ugovora o kreditu gdje je ugovorena isplata protuvrijednosti CHF na dan isplate, je podnijeta u roku propisanom čl. 225. ZOO.

26. Međutim, pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva nastupila 13. lipnja 2014. pa je tužba tužiteljice u dijelu gdje traži isplatu preplaćenog u ispunjenju ugovorne obveze iz toč. 6. Ugovora o kreditu podnijeta po proteku petogodišnjeg zastarnog roka te je prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare za ovaj dio tužbenog zahtjeva (točka III izreke) i nisu ostvareni žalbeni razlozi tužiteljice.

27. Budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađen sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, a stranke nakon dopune mišljenja vještaka i odgovora na primjedbe tuženika na njega nisu imale primjedbi niti daljnjih dokaznih prijedloga , prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na prihvaćeni dio zahtjeva za isplatu.

28. Na ročištu održanom 18. ožujka 2025. tuženik je podnio prigovor radi prebijanja koji se kao procesnopravni prigovor može staviti samo do zaključenja prethodnog postupka a tek materijalnopravni prigovor do zaključenja glavne rasprave. Ovdje se radilo o procesnopravnom prigovoru kod kojeg oba potraživanja (i potraživanje tužitelja i potraživanje tuženika) egzistiraju i istaknuti prigovor ih ne gasi već predstavlja tek zahtjev o kojem je sud dužan odlučiti konstitutivnom odlukom, s time da se sukladno odredbi čl. 288.a st. 7. ZPP-a prigovor radi prebijanja može istaknuti samo na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

29. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme osnivanja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova.

30. Naime, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svom sugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao i prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Tuženik nadalje nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do preplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužiteljice a niti je tužiteljica po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekla, da bi to morala vratiti tužitelju.

31. Stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, pravilno je taj prigovor prvostupanjski sud odbio odnosno odlučio kao u točki IV izreke.

32. Slijedom svega iznijetog nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1115. ZOO, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

33. Slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP je trebalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I, II, i IV izreke kao i žabu tužiteljice glede dijela prvostupanjske presude pod točkom III izreke.

34. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa) prema čijoj odredbi Tbr. 52.2., kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka zbog čega je i u ovom dijelu pobijane odluke pravilno primijenjeno materijalno pravo te su žalbeni navodi tuženika o zabrani retroaktivnog djelovanja Tarife ocijenjeni neosnovanim.

35. Stoga je je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana za parnični trošak sa kojim nije uspjela kao i žalba tuženika i potvrđena odluka o parničnom trošku tužiteljice sadržana pod točkom V izreke pobijane prvostupanjske odluke.

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte