Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-678/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TAMPA d.o.o., OIB: 07187397680 iz Zadra, Zrinsko- Frankopanska 38., zastupana po punomoćniku Sudinja Augustinu, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika KS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tolić Josipu, odvjetniku iz Zadra, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-818/20-30 od 21. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-818/20-30 od 21. listopada 2021.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-818/20-30 od 21. listopada 2021., kojim je odbijen prijedlog za osiguranjem dokaza očevidom na licu mjesta.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao isplatu novčane naknade u mjesečnim iznosima od po 5.639,50 €[1] / 42.490,80 kn za razdoblje od svibnja 2014. do zaključno travnja 2019., ukupno 338.369,90 € /2.549.448,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim za svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća pa do isplate, te zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova postupka ( točka I izreke). Točkom II. izreke presude je odlučeno o troškovima postupka i naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove u iznosu od 22.056,87 € / 166.187,50 kn. Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj odluci je odbijen tužiteljev prijedlog za osiguranje dokaza očevidom na licu mjesta.

2. Protiv navedene presude i rješenja kojim je odbijen prijedlog za osiguranjem dokaza, žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da se naloži provedba osiguranja dokaza, sve uz dosudu tužitelju parničnog troška. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode u cijelosti te pod pretpostavkom da drugostupanjski sud ocijeni kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP- a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Kako drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu pazeći po službenoj dužnosti u granicama razloga iznesenih u žalbi i na pravilnu primjenu materijalnog prava, to je utvrđeno da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu ( čl. 368. st. 2. ZPP-a).

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 338.369,90 € koji čini zbroj 60 mjesečnih iznosa od po 5.639,50 € / 42.490,80 kn, i koje tužitelj utužuje za period od svibnja 2014. do travnja 2019. s osnova naknade za uporabu tuđe stvari i nepripadno stečene imovinske koristi.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe bio upisan kao vlasnik četiri katastarske čestice ukupne površine 587 m2 a riječ je o:

kat. čest. br. [katastarska čestica] 8

pašnjak površine 328 m2,

kat. čest. br. [katastarska čestica] 40

put

površine  33 m2,

kat. čest. br. [katastarska čestica] 48

put

površine 64 m2,

kat. čest. br. [katastarska čestica] 49

pašnjak površine 162 m2,

što proizlazi iz dostavljenih zemljišno-knjižnih izvadaka za nekretnine Zemljišnoknjižnog odjela Zadar, katastarske općine 334626 k. o. [katastarska općina],

-da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik preostale tri nekretnine ukupne površine 6431 m2 a riječ je o:

kat. čest. br. [katastarska čestica] 16

pašnjak površine 3171 m2,

kat. čest. br. [katastarska čestica] 17

pašnjak površine 2430 m2,

kat. čest. br. [katastarska čestica] 68

pašnjak površine 830 m2,

također upisane u k. o. [katastarska općina], pri čemu je iz dostavljenih zemljišno-knjižnih izvadaka vidljivo da su na tim nekretninama bila upisana suvlasnička prava ukupno 14 suvlasnika između kojih i tuženika kao suvlasnika u 849600/8064000 dijela te MARINA DALMACIJA d.o.o za turizam i usluge u 1621573/2016000 dijelova,

- da iz dostavljenog izvoda iz katastarskog plana Državne geodetske uprave proizlazi kako predmetnih 7 čestica međusobno graniče te čine cjelinu,

- da iz ugovora o nagodbi od 15. svibnja 2019., proizlazi je između Marina Dalmacija d.o.o., te Tampa d.o.o., sklopljen ugovor kojim se utvrđuje da su stranke u prosincu 2011. zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnina, te dva dodatka osnovnom ugovoru, predmet kojeg su bile i čestice 3811/16, 3811/17 i 3811/68, sve u k. o. [katastarska općina], za koje je kupac isplatio kupovnu cijenu u cijelosti, a prodavatelj da je kupcu prepustio sva prava na nekretninama, te ga ovlastio na uknjižbu. Nadalje da po ugovoru iz prosinca 2011. kupac nije mogao ishoditi uknjižbu prava vlasništva, zbog nesređenoga zemljišno–knjižnoga stanja, da je u međuvremenu zemljišno–knjižno stanje sređeno na način da je prodavatelj uknjižen kao suvlasnik naprijed označenih nekretnina; tim ugovorom o nagodbi stranke da otklanjaju naprijed naznačeni nedostatak i konsolidiraju odnos kupoprodaje, radi provedbe iste u nadležnim evidencijama, te prodavatelj ovlašćuje kupca da temeljem tog ugovora o nagodbi ishodi uknjižbu prava vlasništva na navedene tri katastarske čestice u k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama i drugim evidencijama na svoje ime i u svoju korist, za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava s imena prodavatelja. Konačno, prodavatelj da na kupca prenosi i ustupa mu sva prava temeljena na vlasništvu predmetnih nekretnina od prosinca 2011. nadalje.

8. Uz dostavljenu materijalnu dokumentaciju u vidu zemljišno-knjižnih izvadaka za nekretnine koje su predmetom postupka, izvod iz katastarskog plana te ugovor o nagodbi od 15. svibnja 2019., tužitelj je u postupku predložio dokaz saslušanjem tuženika, saslušanjem svjedoka ČS – geodeta iz Zadra te osiguranje dokaza očevidom na licu mjesta, te je sud prvog stupnja raspravnim rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu 9. rujna 2021. odredio izvođenje materijalnih dokaza čitanjem isprava i dokumentacije koja je dostavljena u spis, a odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge tužitelja u pogledu provođenja očevida na licu mjesta, saslušanja predloženog svjedoka te tuženika kao stranke u postupku.

9. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz poziv na odredbu čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine": broj 35/05., 41/08., 125/11. 78/15., 29/18., u nastavku teksta: ZOO) te odredbe čl. 8. i 221.a ZPP-a u pogledu tereta dokazivanja, polazeći od pretpostavke da tužitelj u konkretnom slučaju potražuje naknadu štete zbog izmakle koristi, te nije dokazao odlučnu činjenicu da je u utuženom razdoblju mogao ostvario prihod od iznajmljivanja odnosno davanja u zakup nekretnine a da ga je tuženik u tome spriječio. Osim navedenog, sud prvog stupnja se u pogledu materijalno pravne osnove poziva i na odredbu čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZVDSP) ističući kako tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio vlasnikom nekretnina za koje traži isplatu, pri čemu tuženik nije bio nepošteni posjednik.

10. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te razumljivo i dostatno obrazložio sporna pitanja koja su od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, nakon čega je u dijelu u kojem se u pogledu materijalnog prava poziva na odredbu čl. 1089. ZOO-a, pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Naime, tužitelj temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je vlasnikom odnosno suvlasnikom ukupno 7 katastarskih čestica upisanih u k. o. [katastarska općina] koje se nalaze u jedinstvenom kompleksu, a da tuženik istima raspolaže koristeći ih za poslovne potrebe, a dijelom dajući u zakup drugim osobama, pa kako za to ne plaća nikakvu naknadu, to stječe imovinsku korist koju tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti. Pri tome smatra da materijalna primjena prava valja poći od primjene odredbe čl. 1120. ZOO-a prema kojoj vlasnik stvari može zahtijevati od osobe koja je tuđu stvar uporabila u svoju korist, naknadu koristi koju je ta osoba imala od uporabe, nezavisno od prava na naknadu štete.

12. U odnosu na primjenu odredbe čl. 1120. ZOO-a valja ukazati na obvezujuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 14. studenoga 2013., koje je izraženo upravo u vezi s konkurencijom takozvanog verzijskog zahtjeva iz članka 1120. ZOO-a i zahtjeva za naknadu koristi od stvari od nepoštenog posjednika iz članka 165. ZVDSP, a koje glasi:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP, prema kojim je odredbama samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

13. Kako tužitelj u postupku ne ukazuje niti navodi da bi nekretnine koje su predmetom postupka promijenile identitet, već samo da je riječ o nekretninama koje se nalaze u jedinstvenom kompleksu, u takvom slučaju valja poći od primjene odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a, kojima je reguliran pravni položaj poštenog (čl. 164. ZV-a) odnosno nepoštenog posjednika (čl. 165. ZV-a).

14. Prema čl. 164. st. 1. ZV-a, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koju je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. S druge strane, sukladno čl. 165. st. 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

15. Nadalje, valja primijetiti da tužitelj potražuje naknadu koristi za uporabu ukupno 7 katastarskih čestica ukupne površine 7.018 m2, pri čemu iz zemljišnoknjižnih izvadaka koje je dostavio uz tužbu proizlazi da je u trenutku podnošenja tužbe bio upisan kao vlasnik samo četiri čestice ukupne površine 587 m2 ( riječ je o česticama 3812/40 i 3812/48 koje su u naravi upisane kao put te česticama 3801/8 i 3812/49 upisanim kao pašnjak), dok u odnosu na preostale tri čestice ukupne površine 6431 m2 ( riječ je česticama 3811/16, 3811/17 i 3811/68 ) tužitelj nije bio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik, već su bili upisane druge osobe između kojih i tuženik kao suvlasnik u 849600/8064000 dijela.

16. Kako iz dostavljenih zemljišno-knjižnih izvadaka nedvosmisleno proizlazi da je tuženik upisan kao suvlasnik tri čestice koje čine više od 90 % površine nekretnine za koje tužitelj navodi kako se nalaze u jedinstvenom kompleksu, to tuženik predstavlja suvlasnika i suposjednika čije se poštenje predmnijeva temeljem odredbe članka 18. stavak 5. ZVDSP kojom je propisano da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

17. Za odluku o tužbenom zahtjev je od utjecaja i izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela VSRH od 1. ožujka 2021. broj Su-IV-16/2021-5, koje glasi:

"U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.".

18. Dakle, kako tužitelj u trenutku podnošenja tužbe 2019. nije bio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik tri katastarske čestice ukupne površine 6431 m2, a u postupku dokazuje da je iste kupio još 2011., ali se nije uknjižio zbog nesređenog zemljišno-knjižnog stanja, to isti u odnosu na te čestice koje čine više od 90 % ukupno utužene površine, može predstavljati jedino predmnjevanog vlasnika, koji vlasnička i iz tog statusa izvedena prava, može ostvarivati putem vlasničke tužbe predmnjevanog vlasnika ( čl. 166. ZVDSP-a ) što u konkretnom postupku nije slučaj.

19. U odnosu na preostale četiri katastarske čestice površine 587 m2, od kojih su dvije upisane u naravi kao put, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva je odlučno da li je tužitelj kao vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari te potom da li je tuženik u utuženom razdoblju onemogućio tužitelja da raspolaže nekretninom, uslijed čega bi tužitelj bio onemogućen ostvarivati korist za te nekretnine. Na navedeno u pobijanoj odluci pravilno ukazuje i prvostupanjski sud, nakon čega pogrešno zaključuje da se radi o naknadi štete, budući se u takvom slučaju radi o koristima koje bi tužitelj imao da je mogao koristiti predmetnu nekretninu.

20. Tužitelj u postupku ne ukazuje na takve odlučne činjenice, pri čemu u odnosu na četiri čestice manje površine kojih je vlasnikom u pravnom smislu nije iskazao volju za posjedovanjem, dok u odnosu na tri preostale čestice koje čine više od ukupno 90% površine jedinstvenog kompleksa, nije bio zemljišnoknjižnim vlasnikom u utuženom periodu za razliku od tuženika koji predstavlja suvlasnika i predmnjevanog poštenog posjednika. Stoga, kako tužitelj ne dokazuje da bi tuženik predstavljao nepoštenog posjednika tuđe stvari koji bi temeljem čl. 165. ZVDSP-a bio u obvezi predati ju i naknaditi sve štete i koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja, a iz materijalne dokumentacije dostavljene u spis proizlazi da je tuženik kao suvlasnik predmnjevani pošteni posjednik, koji temeljem čl. 164. st. 1. ZVDSP ne mora dati naknadu za to što je upotrebljavao nekretninu i od nje eventualno imao koristi, to je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pri tome je pozivom na odredbu čl. 1089. i naknadu štete pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ali je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom materijalnog prava ( čl. 164. i 165. ZVDSP- a) trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

21. U odnosu na žalbene navode kojima tužitelj ukazuje na to da je neprovođenjem predloženih dokaza nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, a sud prvog stupnja je odbio dokazne prijedloge tužitelja u pogledu saslušanja svjedoka, stranaka te provođenja osiguranja dokaza očevidom na licu mjesta, to je u sklopu žalbenih navoda valjalo sagledati da li je takvim postupanjem činjenično stanje nepotpuno utvrđeno te počinjena bitna povreda parničnog postupka. Pri tome ovaj drugostupanjski sud primjećuje da tužitelj tako iznesenim navodima ukazuje na stajalište prema kojem mu je ograničeno pravo na pristup sudu, a koje predstavlja jedan od glavnih aspekata prava na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz tu Konvenciju ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 13/17. i 6/24.).

22. U tom smislu valja ponoviti da je tužitelj bio dužan iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju takve činjenice ( čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a). Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 1. ZPP-a), iz čega po samoj prirodi stvari proizlazi nužna povezanost između iznesenih činjenica i predloženih dokaza na način da potonji moraju imati konkretnu i nedvosmislenu poveznicu sa činjenicama koje se utvrđuju u konkretnom slučaju. Nakon što tužitelj ispuni takav zahtjev, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( čl. 220. st. 2. ZPP-a).

23. Stoga odbijanje određenih dokaznih prijedloga predloženih od strane stranke u postupku nužno ne mora predstavljati povredu prava stranke na pristup sudu, onda kada predloženi dokazi nisu u konkretnoj i dostatnoj vezi sa činjenicama odlučnim za predmet spora.

24. Isto vrijedi i u pogledu dokaza koji se primarno odnose i kojima se dokazuje visina određenog potraživanja, budući da izvođenje takvih dokaza nije odlučno u slučaju neosnovanosti pravne osnove određenog zahtjeva.

25. U tom smislu drugostupanjski sud primjećuje da dokazni prijedlozi koje je tužitelj predložio u konkretnom slučaju, nemaju dostatnu poveznicu sa činjenicama koje su odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i koje proizlaze iz materijalno pravne primjene odredbi čl. 164. i 165. ZVDSP.

26. Naime, tužitelj u postupku predlaže dokaz saslušanjem svjedoka ČS, geodeta, pri čemu ne navodi o čemu svjedok treba svjedočiti ( čl. 241. ZPP) niti ukazuje da bi svjedok raspolagao činjenicama odlučnim za predmet spora. Ukoliko bi svjedok koji je po struci geodet trebao pretpostavljeno ukazati na granice i smještajni položaj predmetnih nekretnina, takve činjenice u postupku nisu sporne te su utvrđene dostavljenim izvodom iz katastarskog plana od 23. 5. 2019. ( str. 14 i 15 spisa).

27. U odnosu na odbijeni dokazni prijedlog za saslušanjem tuženika kao stranke u postupku, valja prije svega ukazati da odredba čl. 264. ZPP-a pruža mogućnost sudu da sporne činjenice važne za konačnu odluku, utvrđuje saslušanjem stranaka ( ne i prijedlogom za saslušanjem samo jedne od stranaka ). Stranke svoje tvrdnje i činjenične navode u postupku iznose slobodno putem tužbe, odgovora na tužbu te podnesaka, slijedom čega procesna pravila ne predviđaju sankcije sa stranku koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda ( čl. 265. st. 2. ZPP-a) te ju sud u tom slučaju neće saslušati. Kako tužitelj u konkretnom slučaju nije ukazao o kojim odlučnim činjenicama bi tuženik trebao iskazivati, a tužitelj i tuženik su u postupku zastupani putem ovlaštenih punomoćnika – odvjetnika, te su razumljivo i jasno iznijeli svoja stajališta o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva, to odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem tuženika kao stranke u postupku također ne predstavlja povredu koja je bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

28. U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga osiguranjem dokaza očevidom na licu mjesta, valja ukazati da je tužitelj u takvom prijedlogu dužan naznačiti prava čija zaštita ovisi o činjenicama koje se imaju utvrditi predloženim dokazom, razloge iz kojih smatra da je izvođenje toga dokaza nužno radi utvrđenja tih činjenica, te zašto se kasnije on neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano ( čl. 274. ZPP-a). Tužitelj prijedlogom ne ukazuje na takve činjenice, već iz dokaznog prijedloga proizlazi da takvim dokazom želi utvrditi činjenice koje su od utjecaja na procjenu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, koja činjenica može biti relevantna samo pod uvjetom osnovanosti pravne osnove tužbenog zahtjeva, što u konkretnom postupku nije slučaj.

29. Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da osporena odluka sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta odluka mogla biti produkt proizvoljnog postupanja, odnosno sudske samovolje, a kako tvrdi tužitelj navodima žalbe.

30. Budući su izneseni navodi tužbe te dostavljena materijalna dokumentacija dostatni te govore u prilog donošenju odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno odluke koju je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju i donio ali pogrešnom primjenom materijalnog prava, a pravilnom primjenom istoga je valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

31. U odnosu na žalbu protiv rješenja koji je odbijen prijedlog za provođenjem dokaza očevidom na licu mjesta je temeljem iznesenih razloga ( točka 28. obrazloženja ) valjalo temeljem odredbe čl. 380. st. 1. točke 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I izreke rješenja.

32. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a), pri čemu visinu tužitelj nije posebno osporavao.

33. Zahtjev tužitelja sa naknadom žalbenog postupka je odbijen temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a ( točka II/ izreke rješenja) obzirom da isti nije bio potreban i nužan za vođenje parnice.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić