REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-525/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kontreca predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Lidiji Horvat, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 118/2023-3 od 12. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-71/2022-21 od 24. studenog 2022., u sjednici održanoj 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 23.700,00 kn/3.145,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 19.900,00 kn od 19. travnja 2012. do isplate te na iznos od 3.800,00 kn od 12. lipnja 2013. do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 377,00 kn/50,04 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba tužitelja preko iznosa utuženog podneskom od 18. srpnja 2022. do iznosa utuženog tužbom od 23. srpnja 2012. povučena.

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem žalba tuženice u cijelosti je odbijena kao neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično prihvaćena te je prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. izreke presude, potvrđeno je prvostupanjsko rješenje o povlačenju tužbe, preinačena je odluka o troškovima sadržana u točki II. izreke presude na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.218,89 EUR / 9.183,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. studenog 2022. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan (točka II. izreke), kao i zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka i zahtjev za naknadu troškova žalbe (točka III. izreke).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4430/2023-2 od 16. siječnja 2024. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja: "Postoji li identitet zahtjeva za mirno rješenje spora za naknadu štete i tužbe za naknadu štete u slučaju kada je tužitelj tijekom parnice proširio utuženo razdoblje i naknadu štete zatražio za razdoblje za koje nije postavio zahtjev za mirno rješenje spora? Je li za zahtjev za naknadu štete za novo razdoblje ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 186. a Zakona o parničnom postupku?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže djelomično preinačiti, te djelomično ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje.

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu mu troškova revizijskog postupka.

6. Revizija tuženice je neosnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja mu je nanesena za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi, uslijed neadekvatnih i nehumanih uvjeta lišenja slobode, dok je predmet revizijskog postupka, vezano uz postavljeno pitanje, naknada štete za razdoblje za koje tužitelj nije postavio zahtjev za mirno rješenje spora (razdoblje od 20. travnja 2012. do 26. srpnja 2012.).

9. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je tužitelj boravio u Kaznionici u Lepoglavi od 16. siječnja 2006. do 26. srpnja 2012., gdje mu tuženica za pretežito vrijeme izdržavanja kazne zatvora nije osigurala smještaj u odnosu na veličinu soba kako je to propisano odredbom čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13), prema kojoj spavaonica mora imati 4 m2 i 10 m3 prostora za svakog zatvorenika,

- da je tužitelj 19. travnja 2012. podnio zahtjev za mirno rješenje spora,

- da je tužitelj podneskom od 12. lipnja 2013. utužio i razdoblje nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, i to od 20. travnja 2012. do 26. srpnja 2012.,

- da raspored boravka tužitelja u prostorijama Kaznionice u Lepoglavi, i to sobama na odjelima, njihovim površinama i broju zatvorenika koji je u istima boravio proizlazi iz podataka kaznionice,

- da je tužitelj manje od 3 m2 osobnog prostora imao na raspolaganju u razdobljima od 19. travnja 2009. do 12. studenog 2009., od 13. rujna 2011. do 10. listopada 2011., od 27. listopada 2011. do 26. siječnja 2012., od 30. siječnja 2012. do 18. veljače 2012., od 5. ožujka 2012. do 11. svibnja 2012., od 18. svibnja 2012. do 15. lipnja 2012., te od 2. srpnja 2012. do 26. srpnja 2012., dakle ukupno 474 dana, čime je povrijeđeno njegovo pravo na dostojanstvo, i to povredom čl. 3. Konvencije te čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava,

- da tužitelju u razdobljima kada je imao na raspolaganju osobni prostor od 3-4 m2, kao i u razdoblju kada se radilo o kratkom, povremenom i minimalnom smanjenju potrebnog osobnog prostora, nije povrijeđeno pravo na dostojanstvo, iz razloga je tužitelj bio radno angažiran, da je nakon radnog vremena mogao sudjelovati u slobodnim aktivnostima, da je u sobama u kojima je boravio morao isključivo spavati, a kada je boravio na poluotvorenim odjelima Čret, Šuma, Posredovanje i Bitoševlje, sobe su bila otvorene 24 sata te je imao potpunu slobodu kretanja i prikladne aktivnosti izvan sobe pa boravak u tim prostorima nije predstavljao povredu čl. 3. Konvencije, obzirom su svi drugi uvjeti njegovog boravka u zatvoru bili odgovarajući.

9.1. Prvostupanjski sud je na temelju činjeničnih utvrđenja ocijenio da je nedostatak osobnog prostora u ukupnom trajanju od 474 dana kod tužitelja uzrokovao tegobe koje premašuje neizbježno trpljenje ili poniženje povezano s lišenjem slobode, odnosno da su te tegobe kod tužitelja prouzrokovale povredu prava osobnosti, i to povredu prava dostojanstva, zbog čega mu primjenom odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO) dosudio pravičnu novčanu naknadu u visini od 23.700,00 kn (474 dana x 50,00 kn), dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ujedno primjenjujući odredbu čl. 1103. ZOO zatezne kamate dosuđene su na iznos od 19.900,00 kn od 19. travnja 2012., kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, te na iznos od 3.800,00 kn (koji je dospio nakon 19. travnja 2012. dakle nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora) od 12. lipnja 2013., kao dana podnošenja podneska kojim je utuženo i razdoblje nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

10. Drugostupanjski sud je žalbu tuženice odbio i potvrdio točku I. izreke prvostupanjske presude, ocjenjujući da je pravilan stav prvostupanjskog suda da u slučaju kada se tijekom postupka preinačuje i povisuje tužbeni zahtjev za iznos koji nije potraživan u prethodnom zahtjevu za mirno rješenje spora, tužitelj nije dužan podnijeti novi zahtjev za mirno rješenje spora, jer kada je riječ o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, a samo se radi o drugom razdoblju koje se u kontinuitetu veže na razdoblje za koje je već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe čl. 186.a ZPP te ako se tužbeni zahtjev preinačuje samo zbog proteklog novog razdoblja tijekom parnice, tada nije potrebno podnositi novi zahtjev za mirno rješenje spora na temelju čl. 186.a ZPP.

11. Odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Nadalje, stavkom 6. istog članka propisano je da će sud odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. toga članka.

12. Smisao je i svrha odredaba članka 186.a ZPP da se izbjegne pokretanje parnica s Republikom Hrvatskom u situacijama u kojima postoji mogućnost mirnog rješenja spornog građanskopravnog odnosa sklapanjem nagodbe s nadležnim državnim odvjetništvom.

13. Tužitelj se 19. travnja 2012. obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu za utuženo razdoblje od 16. siječnja 2006. do 19. travnja 2012., dok se nije obratio za razdoblje od 20. travnja 2012. do 26. srpnja 2012. (za iznos od 3.800,00 kn), već je podneskom (od 12. lipnja 2013.) tijekom parnice preinačio tužbeni zahtjev na način da je i za to razdoblje tražio naknadu štete iz iste činjenične i pravne osnove.

14. Podneskom od 12. lipnja 2013. tužitelj nije izmijenio činjenične navode tužbe (i navode iz zahtjeva za mirno rješenje spora) jer i dalje svoj zahtjev temelji na istim činjenicama (nehumanih uvjeta tijekom boravka u zatvoru u Lepoglavi) na kojima je temeljio svoj zahtjev za mirno rješenje spora, već je navedenim podneskom dopunio tužbu navodom da traži naknadu štete i za razdoblje nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

15.Ovaj sud je u odluci poslovni broj Rev-938/2021-2 od 29. kolovoza 2023. glede sličnog pitanja zauzeo pravno shvaćanje kako slijedi:

„Postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe u slučaju kada je tužitelj dopunio i ispravio pojedine navode tužbe, tako da zbog toga činjenična osnova tužbe i tužbeni zahtjev nije u bitnom promijenjen u odnosu na činjeničnu osnovu iz zahtjeva za mirno rješenje spora. Nije došlo do promjene činjenične osnove iznesene u tužbi u odnosu na činjeničnu osnovu zahtjeva za mirno rješenje spora ako tužitelj u tužbi ne mijenja životni događaj na kojemu temelji zahtjev, nego samo dopunjuje sadržaj činjeničnih navoda kojima ne mijenja pravno relevantne elemente činjeničnog stanja na kojima se temelji tužbeni zahtjev.“ Dakle, kada tužitelj samo izmijeni ili dopuni tužbu naznakom pravne osnove tužbe, tužitelj nije izmijenio činjeničnu osnovu tužbe te stoga postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe.

16. Reafirmirajući takvo pravno shvaćanje, vijeće revizijskog suda je ocijenilo da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora za naknadu štete i tužbe za naknadu štete u situaciji kada tužitelj tijekom parnice proširi utuženo razdoblje i naknadu štete zatraži za razdoblje za koje nije postavio zahtjev za mirno rješenje spora, kada se povećanje tužbenog zahtjeva odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu kao i zahtjev za mirno rješenje spora.

17. U protivnom, kada bi se ocijenilo da u navedenoj situaciji ne postoji identitet spora, zbog pretjeranog pravnog formalizma došlo bi do povrede prava na pristup sudu, a do koje povrede dolazi kada postupovna pravila zbog pretjeranog pravnog formalizma prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i počnu predstavljati prepreku za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva. Prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, kada postupovna pravila prestaju služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te postanu jedna vrsta prepreke stranci u parnici da njezin zahtjev nadležni sud razmotri u meritumu, dolazi do povrede prava na pristup sudu (Esim protiv Turske, presuda od 17. rujna 2013., broj zahtjeva 59601/09 i dr.).

18. Budući da je tužitelj tijekom postupka, nakon podnošenja tužbe, povisio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na temelju iste činjenične osnove na temelju koje je i podnio zahtjev za mirno rješenje spora i tužbu, to postoji identitet spora i ispunjena je procesna pretpostavka iz čl. 186.a ZPP. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja imalo se na umu smisao i svrhu odredbe čl. 186.a ZPP, dakle svrhovitost pravne norme, ali i izbjegavanje pretjeranog pravnog formalizma. U tom smislu se ukazuje i na odluku ovog suda broj Rev-1296/2022-3 od 28. prosinca 2022.

19. Obzirom prema ocjeni revizijskog suda ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 393. st. 6. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Damir Kontrec