REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5435/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1223/2022-2 od 2. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5499/2021-11 od 29. kolovoza 2022., u sjednici održanoj dana 1. srpnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1223/2022-2 od 2. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5499/2021-11 od 29. kolovoza 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje tri pravna pitanja koja glase:
"1) Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članak 2. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP;
2) Čini li drugostupanjski sud apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP uz istovremenu povredu prava tuženika na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske kada u obrazloženju drugostupanjske presude u jednom dijelu navodi da banka „nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani“ (točka 11. obrazloženja);
3) Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;
4) Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno članak 2. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO?".
3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti u odnosu na prvo naznačeno pitanje ukazuje na suprotnu praksu drugostupanjskih sudova, konkretno na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. te se također poziva na odluku Suda EU broj C-621/17. Drugim naznačenim pitanjem predlagatelj preispituje zakonitost pobijane odluke, navodeći da je obrazloženje iste arbitrarno i nedovoljno pa da je time povrijeđeno predlagateljevo pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U odnosu na treće naznačeno pitanje predlagatelj se poziva na shvaćanje sjednice Građanskog odjela ovog suda o početku tijeka zastarnog roka kod restitucijskih zahtjeva, navodeći kako zakon početak tijeka zateznih kamata veže uz dospjelost tražbine. U odnosu na četvrto naznačeno pitanje predlagatelj se poziva na pravna shvaćanja izražena u odlukama revizijskog suda broj Rev-2288/2000 od 28. siječnja 2004. i Rev-2563/2014 od 13. lipnja 2018. te pravna shvaćanja izražena u presudi Županijskog suda u Puli broj Gž- 948/2016 od 17. rujna 2018. i Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-30/2020 od 17. prosinca 2020.
4. Na prijedlog nije odgovoreno.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. Naime, u odnosu na naznačena pitanja (osim za drugo naznačeno pitanje) ovaj je sud ocijenio da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u odluci revizijskog suda broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., a pobijana odluka također ne odstupa od pravnih shvaćanja revizijskog suda izraženih u odlukama broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. i Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. U takvim okolnostima naznačena pravna pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene, pa se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 1. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
