Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5789/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Milenku Jakšiću i dr., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milenko Jakšić i Vanja Jakšić u Sisku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-67/2024-14 od 8. studenog 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-67/2024-20 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-67/2024-14 od 8. studenog 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-67/2024-20 od 27. veljače 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I, II i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-67/2024-14 od 8. studenog 2024. ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj P-67/2024-20 od 27. veljače 2025. utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu br. 406-29/2007 između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. od 7. travnja 2007. koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jednocijelopedeset posto) iznosa kredita.", kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 188,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2007 do isplate.

1.3. Tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 188,06 eura u razdoblju od 7. do 16. travnja 2007. odbijen je kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. U stavku V izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.293,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. studenog 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelovima iz stavka I, II i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška te podredno da predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. U odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio ništetnost odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu br. 406-29/2007 zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. 7. travnja 2007. po kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

5.1. Povodom tuženikovog žalbenog osporavanja pravilnosti činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava u dijelu odluke iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu valja reći kako su navedene mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

5.2. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 5. st. 2. o naknadi za obradu kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Pravilnost tog zaključka nije dovedena u dvojbu žalbenim navodom tuženika koji tvrdi da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika i njihove cijene te da usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Kao što je navedeno, sud prvog stupnja je, postupajući u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik, na kojem je bio teret dokaza te činjenice, dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljicom o sadržaju sporne odredbe.

5.3. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao navedenu odredbu čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužiteljicu kao potrošača. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, značajno narušivši time ugovornu ravnotežu.

6.1. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva. U okolnostima u kojima vezano za odredbe čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome s tužiteljicom pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužiteljici je potpuno nejasno što i zašto ona zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

6.2. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se naknada za obradu kredita odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade. Bez obzira na to što je tužiteljica temeljem ponude dakle i prije sklapanja ugovora bila obaviještena o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, izostale su obavijesti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i koje troškove te u kojem iznosu ona obuhvaća kao i koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

7. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora i prvostupanjski je sud u pogledu obveze vraćanja stečenog bez osnove i opsega vraćanja pravilno primijenio odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. i čl. 1115. ZOO. Ništetnost potječe od tuženika slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne o naknadi za obradu kredita, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od 17. travnja 2007., prvog slijedećeg dana od dana izvršene uplate tuženiku kao nesavjesnom stjecatelju, sukladno čl. 1115. ZOO.

8. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare jer se kod stjecanja bez osnove ima primijeniti opći zastarni rok, u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle od odluke kojom se utvrđuje ništetnost odredbe koja je bila temelj stjecanja odnosno od sudske odluke donesene u ovom postupku. U tom se smislu prvostupanjski sud pravilno pozvao na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike održanoj 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), u kojem je zaključeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga nije u zastari zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove po odredbi čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora o naknadi za obradu kredita, koja je utvrđena ništetnom predmetnom odlukom, kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja.

9. Slijedom navedenog i za razliku od žalbenih navoda tuženika, u osporenom dijelu odluka iz stavka I i II izreke presude suda prvog stupnja nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP ni pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP i stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

10.1. Tuženik žalbom neosnovano osporava rješenje suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška sadržano u stavku IV izreke prvostupanjske presude. Za razliku od žalbenih navoda, u odluci iz stavka IV izreke presude suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2, toč. 11 u vezi čl. 381. ZPP jer to rješenje suda prvog stupnja ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati a ujedno se ni u tom dijelu ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP

10.2. O naknadi parničnog troška tužiteljici prvostupanjski je sud odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova zarad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa). Pravilnost primjene navedenih mjerodavnih odredbi tuženik nije doveo u dvojbu svojim žalbenim navodima jer je prvostupanjski sud pri vrednovanju pojedinih radnji u sporu primijenio odredbe čl. 155. i mjerodavnu Tarifu koja je na snazi u vrijeme odlučivanja o naknadi parničnog troška. Navedeno se odnosi i na primjenu tbr. 54. Tarife s vrijednošću boda od 2,00 eura, tako da se ne redi o retroaktivnoj primjeni Tarife jer je sud sukladno tbr. 52. st. 3. Tarife primijenio onu vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

10.3. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP je povodom tuženikove žalbe protiv odluke o nakadi parničnog troška iz stavka VI izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I izreke.

11. U stavku II izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbi, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej