Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Šibenik, S. Radića 81
Gž-373/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica OKL, zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Damir Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3459/2020-25 od 11. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3459/2020-25 od 11. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika isplatu iznosa od 6.074,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2020. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Rješenjem suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 4.049,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 13. srpnja 2020. do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 6.074,64 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime 60% ukupnih novčanih iznosa koje je isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine kroz razdoblje od 1. veljače 2018. do 30. lipnja 2020.
6. Presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud temelji na utvrđenjima da je između stranaka nesporno da je za prometnu nesreću u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja odgovoran osiguranik tuženika, da su ozljede koje je osiguranik tužitelja pretrpio u toj nesreći pridonijele njegovom umirovljenju u omjeru od 60%, da je tužiteljevom osiguraniku rješenjem od 23. studenog 2010. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 29. srpnja 2010. i to zbog ozljede nastale izvan rada, te da je tužitelj po toj osnovi u razdoblju od 1. veljače 2018. do 30. lipnja 2020. isplatio iznos od 10.124,41 EUR. Sud prvog stupnja dalje utvrđuje da je teret dokaza da mu je zaista nastala šteta i da uopće postoji razlika koju je tuženik u obvezi isplatiti i visina eventualne takve štete u smislu odredbe članka 27. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje ZOOP), na tužitelju koji tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza na temelju kojih bi sud mogao utvrditi ove činjenice. S druge strane, tuženik koji je tijekom postupka predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, od tog dokaza je odustao. Stoga sud prvog stupnja o činjenici postojanja štete zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) odnosno zaključuje da tužitelju nije nastala šteta koju potražuje, odnosno da ne postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu.
7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.
7.1. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer prvostupanjski sud nije naveo jasan razlog zbog čega smatra da je ZOOP specijalni propis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO) i zašto se ima primijeniti raniji, a ne kasniji propis, budući da je sud prvog stupnja izrazio jasan stav da je u konkretnom slučaju mjerodavan ZOOP, te da nema mjesta primjeni ZMO na kojeg upućuje tužitelj, ukazujući pritom i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci broj Rev-12/2022. Dakle, iz obrazloženja pobijane presude može se jasno zaključiti na temelju kojeg propisa je ista donesena, pa prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a nisu počinjene ni bitne povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP, pa stoga žalba iz tog žalbenog razloga nije osnovana.
8. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te posljedično i pogrešne primjene materijalnog prava.
8.1. Naime, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, koje je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (primjerice odlukama broj Rev-x-388/18, Rev-909/2021, Rev-1437/2021, Rev- 12/2022, Rev-133/2023), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prilikom odlučivanja o visini predmetne štete, nastanak štete i štetu valja obračunati primjenom odredaba članka 27. ZOOP, pa su stoga žalbeni navodi tužitelja kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.
8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka izrazio shvaćanje da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, primjenjuje taj Zakon. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga kao posebniji, treba primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori na koje se poziva žalitelj. Da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-90/2023).
8.3. Kako je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to članka 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a ne primjenom odredbi ZMO, to proizlazi da u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim s osnove invalidske mirovine, kao što je propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
8.4. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu, jer u situaciji kad tužitelj nije predložio izvođenje adekvatnog dokaza, konkretno financijsko vještačenje, na okolnost postojanja i visine štete, ovo potraživanje tužitelja nije dokazano ni po osnovi niti visini. Iz tog razloga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije bilo potrebno utvrđivati ostale sporne činjenice kao ni (ne)osnovanost prigovora zastare.
9. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 27. ZOOP kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.
10. Budući da tužitelj u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužitelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.
11. Slijedom iznesenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
12. Nepobijano rješenje prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjeno.
U Šibeniku, 1. srpnja 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Maja Skorić
