Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-415/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Željka Krajtner odvjetnica u Zagrebu, Mirka Viriusa 16, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg po punomoći Jurica Grbić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4661/2023-11 od 19. ožujka 2025., u sjednici održanoj dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4661/2023-11 od 19. ožujka 2025. pod točkom I, II, III, IV, V i VI izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznos od 1.183,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. ožujka 2025 do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom VI. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 1.183,18 EUR do 1.249,54 EUR sa zateznom kamatom i sudi: Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 66,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. ožujka 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.337,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose u razdoblju od 1. studenoga 2008. do 1. rujna 2011. teče od dospijeća do isplate pobliže naznačeni u izreci (točka I. izreke). Utvrđeno je i da je Ugovor o kreditu broj 178-50-3190841 od 15. prosinca 2005. zaključen između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, (točka II. izreke) i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 344,05 EUR sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2006. do isplate (točka III. izreke), kao i da je ništetan predmetni ugovor u dijelu u kojemu se uglavljuje mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik (točka IV. izreke) i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 91,80 EUR sa zateznom kamatom od 2. rujna 2011. do isplate (točka IV. izreke), kao i parnični trošak od 1.249,54 EUR s zateznom kamatom od 19. ožujka 2025. do isplate (točka VI. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 445,22 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neutemeljeno tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka prvostupanjske presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o istima ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Nije u pravu tuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, jer protivno navodima žalbe žalitelja, obrazloženje pobijane presudu u svemu je sukladno pravilima procesnog prava koja određuju sadržaj predmetnog dijela presude, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu.

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevima iz ovog postupka, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 15. prosinca 2005. sklopili potrošački Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 16.483,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjesečna anuiteta,

- da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen 2. rujna 2011.,

- da je nakon sklapanja Ugovora dolazilo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita u odnosu na početni,

- da razlika u mjesečnim anuitetima u razdoblju otplate kredita primjenom valutne klauzule prema ugovorenom tečaju za CHF i plaćenom do otplate kredita iznosi

1.337,99 EUR, prema nesporno utvrđenoj visini,

- da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja suda u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koji je pravomoćno okončan presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- zbog čega utvrđujući, prema sadržaju Ugovora i iskazu tužitelja, da tuženik, glede zaključenja Ugovora o kreditu nije postupio drugačije nego što je to bilo predmetom raspravljanja i dokazivanja u navedenom kolektivnom postupku, zaključujući da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo po prirodi stvari jer je unesena u ugovor prema unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika, čime da je tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega ocjenjuje da je u ovom postupku sud vezan naprijed navedenim utvrđenjima suda iz pravomoćne presude proizišle iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača prema odredbi čl. 502. a st.1. i čl. 502. c ZPP,

- da je odredbom čl. 3. Ugovora određeno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita koja je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita u nespornom iznosu od 344,05 EUR,

- da je odredbom čl. 9. Ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje tuženik odredi, te da je nesporno, prema potvrdi tuženika, predmetnu naknadu tuženik naplatio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita u iznosu od 91,80 EUR,

- da se niti o navedenim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, imajući u vidu da je riječ o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tuženika zbog čega se o istima nije niti moglo pregovarati budući je tužitelju dan na potpis unaprijed pripremljen ugovor kojeg je sastavio tuženik,

- da tuženik nije posebno objasnio tužitelju niti od čega se sastoje predmetne naknade i temeljem čega je određena njihova visina, odnosno koja bi usluga ili troškovi u vezi Ugovora o kreditu tim naknadama bili podmireni, pa su tužitelju predmetne odredbe bile samo gramatički razumljive, čime nije ispunjen uvjet njihove razumljivosti i jasnoće u smislu pravne zaštite potrošača od nepoštenih a time i ništetnih ugovornih odredbi, jer je tuženik propustio tužitelju pružiti potpunu obavijest na temelju jasnih i razumljivih kriterija prema kojima je mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, što je uzrokovalo, protivno načelu savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i u odnosu na predmetne sporne odredbe Ugovora.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su nepoštene a time i ništetne odredbe Ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, kao i odredbe čl. 3. i 9. Ugovora u dijelu u kojemu su na navedeni način određene predmetne naknade, u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i dr.-dalje: ZZP/03), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

10. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule, kao i naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, u nespornim utuženim iznosima, prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene preplate odnosno od kada je je tuženik isplatio tužitelju manji iznos odobrenog kredita na ime umanjenja istog po osnovi naknade za obradu kredita i naplatio naknadu na ime prijevremene otplate kredita (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore glede neposredne (izravne) primjene naprijed navedene presude donesene na kolektivnoj razini u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu, jer je prvostupanjski sud, protivno navodima žalitelja, donio zakonitu presudu ne samo na temelju utvrđenja iz predmetnog kolektivnog spora već i na temelju rezultata sveobuhvatno provedenog dokaznog postupka u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu, u okviru kojeg je pravilno utvrdio da se radi o potrošačkom Ugovoru glede kojeg se u postupku njegova sklapanja nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je zakonito o pravnoj valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli, odlučio za potrebe ovog postupka kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP).

12. U odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, treba dodati i da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača, obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja je mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno isplate, imajući pri tome u vidu i izričitu odredbu čl. 502.c. ZPP.

13. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

14. Budući je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. s danom kada je ista potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., te kako je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena 1. lipnja 2023., time nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim.

15. Neutemeljeno tuženik u žalbi ističe i prigovore u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi kojima su određene naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita - da prvostupanjski sud nije ispitao da li su sporne odredbe ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo uzrokovale znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da se prvostupanjski sud nije očitovao ni o pretpostavki nepoštenosti u vidu postupanja koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je zahtjev određenosti i razumljivosti odredbi ispunjen jer je tužitelj kao svaki prosječni potrošač bio sposoban izračunati i razumjeti postotak njegove obveze od iznosa odobrenog kredita i utvrditi visinu svoje obveze, da su naknade određene općim aktom tuženika koji podliježe kontroli Hrvatske narodne banke, kao i da je tužitelj u cijelosti platio predmetne naknade a ugovor u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe.

16. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, pravilno zaključio da je na tuženiku teret dokazivanja činjenice da se prije i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo i o navedenim spornim odredbama, te da tuženik protivno svojoj obvezi tu činjenicu nije dokazao, pa primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da ta činjenica nije dokazana (čl. 221.a ZPP), dok iz stranačkog iskaza tužitelja, te sadržaja samog Ugovora proizlaze naprijed navedene odlučne činjenice. Naime, tuženik niti ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je riječ o standardnom, tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavio, zbog čega se po prirodi stvari o predmetnim odredbama nije niti moglo pregovarati, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj jer se radi o unaprijed propisanim općim uvjetima kreditora koje su unesene u Ugovor. Jednako tako, protivno navodima žalitelja, okolnost da je tužitelj kao prosječni potrošač mogao izračunati i razumjeti koliko iznosi njegova obveza, nema značaj one potpune obavijest i informiranosti o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju je kao trgovac prije i u vrijeme zaključenja Ugovora bio obvezan pružiti tužitelju, a što je propustio učiniti.

17. Pored toga, protivno žalbenim navodima, iz samih spornih odredbi nije vidljivo na što se odnose naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita i zašto je naknada za obradu kredita određena baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa odobrenog kredita, niti je tužitelju to objašnjenje dano prije ili prilikom zaključenja Ugovora, jer tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost da utječe na te odredbe koje je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužitelju ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz tako određene naknade, te koju to svoju protučinidbu nudi za iste i koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač.

18. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare i glede tog dijela zahtjeva, odredivši tijek zatezne kamate od dana kad su naknade naplaćene prije više od 17 godina odnosno 11 godina prije podnošenja zahtjeva za povrat istih, ističući i da ako bi se prihvatio stav prvostupanjskog suda o početku tijeka zastare, tužitelj je tužbu mogao podnijeti i nakon 50 i više godina i ostvariti značajan iznos po osnovi zateznih kamata.

19. Naime, protivno predmetnim prigovorima, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio utužene iznose, pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate prosuđuje po stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

20. Neutemeljeno tuženik ističe u žalbi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare i u odnosu na taj dio zahtjeva, imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Budući je o ništetnosti spornih odredbi Ugovora odlučeno u ovom postupku, time je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim i u odnosu na taj dio zahtjeva.

21. Ujedno, kako tuženik određeno ne ističe i ne obrazlaže razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu pobijane presude u kojem je naloženo tuženiku isplatiti parnični trošak od 1.183,18 EUR, pa kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), te kako u tom dijelu nije ostvarena ni koja bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

22. Slijedom naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu u predmetnom dijelu, te temeljem odredbe čl. 368. st.1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

23. Međutim, u odnosu na dio odluke o parničnom trošku u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak sudske pristojbu na presudu, osnovano tuženik ukazuje u žalbi da je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude (kada je nastala obveza plaćanja sudske pristojbe), na snazi bila odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23- dalje: ZSP) koja propisuje da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nastavno čemu tužitelj nije bio obveznik plaćanja predmetne pristojbe.

24. Iz podataka predmeta proizlazi da je neovisno od toga prvostupanjski sud rješenjem od 19. ožujka 2025. pozvao tužitelja na plaćanje pristojbe prvostupanjske presude u iznosu od 66,36 EUR koju je tužitelj u ostavljenom roku platio, te da je prilikom odlučivanja o obvezi naknade parničnog troška, kao trošak postupka kojeg snosi protivna stranka uvrštena i pristojba u navedenom iznosu prema pravilima o uspjehu postupku (čl. 155. i čl. 154. st. 1. ZPP).

25. Slijedom toga, plaćena sudska pristojba nije izdatak koji je obvezan snositi tuženik u okviru naknade parničnog troška prema pravilima o uspjehu stranaka u postupku, pa kao je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo je preinačiti te temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

26. Ujedno, tužitelju ostaje mogućnost podnošenja zahtjeva za vraćanje pristojbe u smislu odredbi čl. 32. – 35. ZSP.

27. Odluka iz točke III. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava tužbe i sudske pristojbe žalbe trebalo je odbiti kao neosnovan jer u žalbenom postupku nije uspio u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu (čl. 154. ZPP), već samo u dijelu sporednog zahtjeva glede naknade parničnog troška, koji se analognom primjenom odredbe čl. 35. st. 2. ZPP ne uzima u obzir prilikom ocjene uspjeha u postupku.

U Šibeniku 1.srpnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić