Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1576/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. studenog 2024., poslovni broj P-4663/2022-17, u sjednici vijeća 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. studenog 2024., poslovni broj P- 4663/2022-17 u toč. I. izreke i u dijelu toč. II. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka od 1.540,94 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačava se pobijana presuda u dijelu toč. II. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka od 250,00 eur i sudi:

"Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka od 250,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan."

III. Preinačava se pobijana presuda u toč. II. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka od 125,00 eur i sudi:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka od 125,00 eur u roku 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka od 31,25 eur, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 3.541,71 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci te naknaditi trošak postupka od 1.790,94 eur također sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

2.1. Tužitelj je također podnio žalbu protiv presude u toč. II. izreke u dijelu kojim mu nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za isplatu razlike više plaćenih mjesečnih iznosa, iz razloga ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, izreka pobijane presude je u smislu čl. 338. ZPP, jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik.

6. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili 18. srpnja 2006. kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 28.990,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF

- da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku, stranka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob i promjenjive stope redovne kamate prema Odluci banke,

- visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502.c. ZPP);

- izbor i primjena materijalnog prava-Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/2009., 79/09., 89/2009., 133/09., 78/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu jesu li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u neutuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik) u prilog osporavanja kojih se tuženik poziva i na mišljenje dr. sc. KA i izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske TA od 5. veljače 2021. u predmetu U-III- 450/2019 od 3. veljače 2021.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (čl. 365. ZPP) ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje izvodi iz tumačenja ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare (pravilnost i zakonitost odluke o tužbenom zahtjevu iz izreke prvostupanjske presude) niti je dovedena u pitanje procesna ravnopravnost stranaka na štetu tuženika. Naime, sam tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora, a osim toga, tuženik niti ne precizira u čemu bi se sastojala povreda prava na "jednakost oružja".

10. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo

(članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

10.1. Tužitelj je u svojstvu potrošača zaključio predmetni ugovor o kreditu, radi kupnje vozila kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja (list 52-53). Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koji nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP/3 i ZZP/07).

11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

12. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 3/13/EEZ, a vezano za valutu u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

13. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.1. Nije stoga prvostupanjski sud bio u obvezi provoditi test poštenja u konkretnom slučaju i provoditi utvrđenja o korisničkim svojstvima predmetnog ugovora kako to smatra tuženik niti je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.c ZPP.

14.2. Naime, iako je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19.), sud bio vezan za utvrđenja iz predmeta kolektivnih tužbi samo u postupcima za naknadu štete, dok je predmet ovog postupka stjecanje bez osnova, valja reći da su obje kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), a šteta je u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.- dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatom prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Stoga je u ovom predmetu sud vezan presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2142/18, a ni u odluci Ustavnog suda RH U-III-2233/19 koje se također tiču primjene zakonske odredbe čl. 502.c ZPP, nisu zauzeti stavovi koji bi doveli u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

15. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi je svojim Odlukama mijenjao stopu ugovorene kamate), odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno- posljedičnu veza kretanja stope redovne kamate i valute CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

16. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/2017) pružena je „apstraktna“ pravna zaštita, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita/potrošača iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima/korisnicima kredita o

riziku koji za njih predstavlja valuta CHF, a niti je na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih uz valutu CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana.

17. U konačnici, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to tvrdi tuženik, zastupajući u biti stajalište konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO). To iz razloga što su usmjerene ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/2003 (čl. 96. ZZP/2007), odredba čl. 4. ZOO i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

18. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

19. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

20. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

21. Nadalje, na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, pri čemu ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi da je sud morao odbiti zahtjev jer se ništetnost ne može isticati, neosnovani.

22. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose iz stavaka I. izreke tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

23. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

24. Naime, zastara je u ovom konkretnom predmetu počela teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom donošenjem presude Pž- 6632/2017 dakle od 14. lipnja 2018. pa je stoga tužba tužitelja koja je podnesena 31. kolovoza 2022. unutar zastarnog roka od 5 godina (čl. 371. ZOO-a). Upravo ovakav stav je zauzet u objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. broj SU-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24.1. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je iskazano u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., FA i UA, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i

Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

25. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj i predmetnoj presudi, to se ne mogu prihvatiti navodi pod točkama 53. i 54. obrazloženja žalbe, kojim tuženik iskazuje neslaganje sa odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i navodi odluke drugih Županijskih sudova, a niti njegovo pozivanje na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske, profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu koje podržavaju njegovo viđenje predmetnog spora.

26. Dakle, prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu ocijene svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP svoje stajalište obrazložio jasnim razlozima koji svoje uporište imaju u provedenim dokazima te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

27. Suprotno žalbi tuženika, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju primjenom čl. 154. st. 1. ZPP odredio trošak parničnog postupka, jer je tužitelj uspio u sporu, a visina tih troškova određena je osnovom čl. 155. st. 1. ZPP i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 107/15 i 126/22 – dalje: OT).

28. Međutim, u pravu je tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno priznao trošak podneska od 24. siječnja 2023.. kojim se tužitelj (ponovno) očituje na odgovor na tužbu i prigovor zastare. To stoga što isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP jer se već očitovao na navode suprotne strane u podnesku od 14. studenog 2022. Stoga je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška od 250,00 eur.

28.1. Također tužitelju pripada trošak podneska od 25. kolovoza 2024. jer je istim specificirao tužbeni zahtjev u eurima te se ujedno očitovao o navodima suprotne strane, slijedom čega je isti u smislu čl. 155. ZPP bio potreban za vođenje postupka.

29. Nadalje, tužitelj je u pravu da mu pripada trošak pristupa na ročište za objavu jer je isti potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a u svezi s čl. 335. st. 7. ZPP.

29.1. Stoga, budući da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio te trošak zatražio sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, to mu pripada 125,00 eura (Tbr. 9. t. 3. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022).

30. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a s obzirom da je sa žalbom uspio samo u pogledu sporednih potraživanja, pa stoga nema pravo na naknadu navedenih troškova.

32. S druge strane, tužitelju je s obzirom da je uspio sa žalbom, valjalo na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u vezi s Tbr. 10.5. OT-a u vezi s Tbr. 42. i Tbr. 50. OT-a, dosuditi troškove žalbenog postupka od 31,25 eura.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić