REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1953/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG TELEKOMA d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici Dora Hanžeković Žuža i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika GRADA BUJE-BUIE, Buje, Istarska 2, OIB: 19611257971, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2461/2024-5 od 11. veljače 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-219/2022-38 od 27. ožujka 2024., u sjednici održanoj 1. srpnja 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.
III. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2461/2024-5 od 11. veljače 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-219/2022-38 od 27. ožujka 2024.
2. Prijedlog za dopuštenje tužitelj podnio je u odnosu na sljedeća pravna pitanja: "(i) Ukoliko se ugovorena djelatnost odnosi na djelatnost koja je zakonom utvrđena kao djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, da li se od Republike Hrvatske odnosno predstavnika Republike Hrvatske kao ugovorne strane očekuje povećani stupanj dužnosti suradnje kako bi se ugovor ispunjavao u cilju zaštite šireg, javnog interesa?
(ii) Da li su sudovi prilikom donošenja odluka u kojima se predmet spora odnosi na djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, dužni utvrđivati pravni značaj i svrhu djelatnosti koja je zakonom utvrđena kao djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku?
(iii) Da li stvarnopravni učinci ugovora utječu na obveznopravni zahtjev za plaćanje ugovorene naknade?
(iv) Da li je nastao izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove ako prestanak ugovorne obveze nije utvrđen sporazumom ugovornih strana, sudskom odlukom i/ili odlukom drugog tijela niti takva osnova ne postoji u zakonu?
(v) Da li pojam drugo pravo, u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama i članka 8. st. 4. Pravilnika treba tumačiti ekstenzivno, uključujući i izvanknjižno ugovorno stvarno pravo služnosti?"
3. U odgovoru na prijedlog tuženik je osporio navode iz prijedloga te je predložio prijedlog odbiti i odbaciti uz zahtjev za naknadu troška odgovora na prijedlog.
4. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, čl. 387., čl. 388. i čl. 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer su prva tri postavljena pitanja (pod i., ii. i iii.) preopćenita i svojim sadržajem ne predstavljaju pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, dok u odnosu na zadnja dva pitanja (pod iv. i v.) tužitelj nije iznio nikakve odgovarajuće razloge važnosti postavljenih pitanja u vidu različite prakse drugostupanjskih sudova ili revizijskog suda.
6. U odnosu na iii. pitanje u odnosu na koje se tužitelj pozvao na odluku revizijskog suda broj: Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024. valja reći da prvenstveno pravna situacija u toj odluci nije podudarna s onom u ovom konkretnom predmetu. To stoga što je u odluci revizijskog suda na koju se tužitelj pozvao predmet spora bio zahtjev tamošnjeg tužitelja Grada Poreča da mu kao vlasniku nekretnine, ovdje tužitelj, plati naknadu za korištenje njegovih nekretnina izgradnjom i korištenjem elektroničke komunikacijske infrastrukture i opreme na njegovim nekretninama, dok u ovom postupku tužitelj traži od vlasnika nekretnine da mu vrati više plaćeno od onoga što je tužitelj platio, prema shvaćanju tužitelja, bez pravne osnove prema čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) za što je potrebno ispuniti pretpostavke koje su propisane čl. 1111. ZOO-a i uz primjenu čl. 1112. ZOO-a o čemu s obzirom na različitost predmeta spora (zahtjev za isplatu u odnosu na zahtjev za povrat plaćenog na temelju stjecanja bez osnove) sud u odluci na koju se tužitelj pozvao nije niti odlučivao.
7. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389. b. st. 1. i 2. ZPP riješio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
8. Tužitelj je podnio i prijedlog sadržajno prema čl. 385.a st. 2. ZPP pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje zajamčenu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14. dalje: Ustav) i povredu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: EKLJP) koja u sebi sadrži i pravo na obrazloženu sudsku odluku te čl. 3. Ustava RH koji jamči vladavinu prava, čl. 48. Ustava RH koji jamči pravo vlasništva i čl. 49. Ustava RH koji jamči zaštitu kapitalnih ulaganja.
9. Tužitelju je u postupku bilo omogućeno isticati zahtjeve, očitovati se na navode protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku, a suprotno tužitelj nije niti dokazivao sukladno čl. 387. st. 3. ZPP-a. Nižestupanjski su sudovi svoje odluke opravdavali ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima zbog čega se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima pa nije bilo moguće zaključiti da postoji vjerojatnost da tužitelj nije imao pravično suđenje ili da je povrijeđena vladavina prava. Nadalje, tužitelj nije obrazložio pa time niti učinio vjerojatnim da mu je postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno pravo vlasništva ili pravo na zaštitu kapitalnih ulaganja.
10. Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje povreda temeljnih ljudskih prava, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st.1. i 4. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.
11. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 1. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
