Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4081/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Diani Preglej, kao sudu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DNO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dragan Crnković i Sandra Panjković u Sisku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Ana Majcen Kardum i Sara Stjepanović, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-131/2024-6 od 17. srpnja 2024., dana 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-131/2024-6 od 17. srpnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 51,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Pod točkom II je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 191,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 17. srpnja 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku kao i troška sastava žalbe, ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 51,05 eura na ime vraćanja preplaćenog iznosa ugovorne kamate, koju je tuženik obračunao temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zateznim kamatama od dana izvršenih uplata anuiteta.

6. S obzirom da su u pobijanim odlukama navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu od 24. lipnja 2005. broj [broj kredita] kojim je banka korisniku kredita stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.504,10 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora),

- da je kredit odobren za kupnju vozila s rokom otplate 84 mjeseca (računajući od dana prijenosa kredita) te da se kredit u iznosu od 18.504,10 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta

- da je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,50 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetu i dospijeva na naplatu zajedno s njima, Čl. 8. Ugovora ugovorena su sredstava osiguranja i to suglasnost o zapljeni 1/3 plaće, mirovine ili drugih stalnih novčanih primanja, a koja se tužiteljici isplaćuju od strane ODO Sisak, zatim sukladno čl. 274. I 279. Ovršnog zakona prijenos prava vlasništva na vozilu marke Ford Fiesta 1,4. Navedeni ugovor potpisan je od strane tužiteljice kao korisnika kredita i kao protivnika osiguranja te osobnog bankara i voditelja poslovnice na strani Banke te u konačnici potvrđen od strane javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska kao javnobilježnička isprava.,

- da je kamatna stopa (promjenjiva) mijenjana od strane tuženika i to na način da je u utuženom periodu ista rasla u odnosu na početno ugovorenu. te da se kontinuirano mijenjao i tečaj CHF,

- da je tužiteljica u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarala u auto-kući, sa ovlaštenom osobom auto kuće, te da s djelatnicima banke nije niti razgovarala. Ono što je tužiteljici bilo bitno, a u svezi Ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupoprodajnu cijenu vozila te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati i koju će moći plaćati. Osim navedenog iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je tužiteljica sporni kredit podigla isključivo radi kupovine osobnog automobila (dakle automobila za osobne potrebe odnosno potrebe svoje obitelji) a slijedom čega proizlazi i zaključak da je tužiteljica u konkretnom slučaju isključivo postupala kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno

- da su, prema nalazu i mišljenju vještaka Dragane Bubalo, pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stope koji je bio prvotno ugovoren prikazani su na stranicama 4-7 nalaza i sveukupno iznose 3.651,37 kn (a iznos od 3.703,87 kn se odnosi na pozitivnu razliku odnosno razliku samo u odnosu na mjesečne anuitete kada je ugovorena kamata iznosila više od početno ugovorene pa bi negativna razlika iznosila - 52,50 kn odnosno razlika zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na početnu), dok pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita prikazani su na stranicama 4-7 nalaza i sveukupno iznose 7.524,44 kn (od kojeg iznosa pozitivna razlika odnosno razlika zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj iznosi 9.238,64 kn odnosno negativna razlika u iznosu od 1.714,20 kn kada je tečaj bio manji od početnog),

- da je, u ovoj pravnoj stvari, presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-962/2019-34 od 5. prosinca 2022. pod točkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9010606347 koji su dana 24. lipnja 2005.g. sklopili tužiteljica DNO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), kao kreditor u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje.

- da je pod točkom II. izreke presude poslovni broj P-962/2019-34 od 5. prosinca 2022. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.317,69 kn/440,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa, počevši od 31. kolovoza 2007. pa do isplate,

- da je u točki III izreke navedene presude utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu [broj kredita] koji su dana 24. lipnja 2005.g. sklopili tužiteljica DNO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF,

- da je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 9.187,21 kn/ 1.219,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa, počevši od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- da je pod točkom V. izreke odbijen kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 386,18 kn zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na isti iznos, kao neosnovan.

- da je u točki VI. izreke odbijen kao djelomično neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 51,43 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama,

- da je pod točkom VII. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.987,50 kn/1.989,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom počam od 5. prosinca 2022. pa do isplate

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-483/2023-4 od 9. travnja 2024. potvrđena presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-962/2019- 34 od 5. prosinca 2022. pod točkama I, II, III, IV i VII izreke, dok je rješenjem pod točkom I izreke odbačena žalba tuženika Općinskog suda u Sisku poslovni broj P- 92/2019-34 od 5. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkama V i VI izreke, kao nedopuštena te pod točkom II ukinuta presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-92/2019-34 od 5. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom V izreke te se u tom dijelu vraća na ponovno suđenje.

8. Dakle, predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 51,05 eura u odnosu na koji je ukinuta prvostupanjska presuda poslovni broj P-962/2019-34 od 5. prosinca 2022. kojom je odbijen taj dio tužbenog zahtjeva zbog toga što je prvostupanjski sud u tom dijelu prihvatio tuženikov prigovor zastare.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na sljedeće zakonske odredbe.

10. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu ("Narodne novine", br. 96/03., dalje: ZZP), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U st. 3. istog članka je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredba čl. 84. ZZP je propisivala da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. U čl. 87. st. 1. ZZP je bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a u st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12. Nadalje, u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO-a. Prvostupanjski sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju upravo tužiteljica kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka pa time i formiranja kamatne stope odnosno promjene) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znala niti mogla znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvarila i njezine obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati) zbog promjene tečaja CHF za koju je kredit bio vezan uz istovremeno promjenu kamatne stope, a sam tuženik ju na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao tužiteljicu o svim parametrima za formiranja valjane odluke o kreditu i rizicima koji iz njega proizlaze (spornih ugovornih odredaba). Slijedom navedenog upravo tužiteljica ima pravo povrata više plaćenog iznosa odnosno razlike između anuiteta po početno ugovorenom tečaju CHF i kamatnoj stopi i stvarno plaćenog anuiteta kredita prema tečaju i kamatnoj stopi u trenutku plaćanja.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je o obrazloženju pobijane presude naveo sljedeće:

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja . 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- da se kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste nepoštene ugovorne odredbe koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C- 154-15, C-307/15 i C-308/15 DN i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 D i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

14. Stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro te nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate; da iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a u ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike te da iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

15. Na žalbene navode tužitelja kako do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ("Narodne novine" br. 143/13) nije imao zakonskih obveza glede izmjena ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, već su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio, a tijekom ugovornog odnosa s tužitelj je ugovornu kamatu tuženik mijenjao zbog promjena tržišnih uvjeta, valja odgovoriti sljedeće.

15.1. U čl. 4. Ugovora o kreditu je navedeno da se Korisnik kredita (ovdje tužiteljica) obvezuje platiti Banci (ovdje tuženiku) kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana", a koja u vrijeme zaključenja Ugovora iznosi 5,50%.

15.2. Dakle, u toj odredbi nije naznačen ni jedan kriterij niti metoda izračuna na temelju kojih će tuženik za vrijeme trajanja ugovornog odnosa stranaka mijenjati stopu ugovorene kamate, a kako bi tužitelj s istima bio upoznat, već je samo navedeno da promjenjiva kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana na stambene kredite.

15.3. Naime, ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, i to na štetu potrošača.

15.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/11 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

15.5. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15.6. S obzirom da su stranke predmetnog Ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u vrijeme sklapanja ugovora je iznosila 5,50%, na ugovorni odnos se treba primijeniti odredba o kamati po stopi u visini od 5,50%, sve do trenutka dok na propisni način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

15.7. S obzirom da tuženik nije uspostavio zakoniti mehanizam promjene kamatne stope tijekom cijelo ugovornog razdoblja nije bilo razloga za određivanjem dopunskog vještačenja koje bi bilo provedeno na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.

16. Nadalje, sud prvog stupnja u obrazloženju presude navodi da je tužiteljica tužbom od 15. veljače 2019. potraživala po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od ukupno 3.317,69 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je svojim podneskom od 12. listopada 2020. preinačila dijelom svoj zahtjev tako da sada po tom pravom osnovu potražuje ukupno iznos od 3.703,87 kn kao i zakonske zatezne kamate na takav iznos od dospijeća svakom mjesečnog iznosa pa do isplate no i tako određen iznos po istoj pravnoj osnovi i za isti utuženi period kako je to i bilo postavljeno tužbom od 15. veljače 2019.

16.1. U odnosu na tako preinačeni dio zahtjeva tužiteljice, a koji je sada predmet ovog postupka (51,05 eura; ranije 386,18 kn), prvostupanjski sud ocjenjuje da ni i u odnosu na taj dio zahtjeva u konačnici nije nastupila zastara. To iz razloga što se radi o povećanju postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), nakon provedenog vještačenja, a koja preinaka je dopuštena, sijedom čega je zastara bila prekinuta i za povišeni iznos već podnošenjem tužbe u ovom postupku dana 15. veljače 2019. (pravno shvaćanje VSRH od 27. svibnja 2024. Su-IV- 123/2024-5). S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. broj Su-IV-33/2022-2 (zaključak točka 4.) a u kojem se navodi da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite tada zastarni rok počinje teći (dakle ne iznova, već početak tijeka roka) od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite.

Imajući u vidu da je o ništetnosti promjenjive kamatne stope pravomoćno odlučeno donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja. 2013., te činjenicu da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 15. veljače 2019., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 51,05 eura nije protekao petogodišnji zastarni rok nastupila zastara (čl. 225. ZOO-a).

17. Naprijed opisana utvrđenja, zaključke i ocjene prvostupanjskog suda tuženik nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

18. Kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

19. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka II izreke).

U Zagrebu 30. lipnja 2025.

Sudac:

Diana Preglej