Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-9/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari predlagatelja AB iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Vedrani Pavelić, odvjetnici u Zagrebu, Naselak 16, protiv protustranke SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasminki Biloš, odvjetnici u Zagrebu, Draškovićeva 53, radi povratka mljt. djeteta MB, odlučujući o žalbi predlagatelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-800/2024-99 od 21. listopada 2024. i o žalbi predlagatelja protiv dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-800/2024-18 od 14. travnja 2025., dana 30. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba predlagatelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-800/2024-99 od 21. listopada 2024.

II. Uvažava se žalba predlagatelja, preinačava se dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-800/2024-18 od 14. travnja 2025., te se rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Odbija se zahtjev predlagatelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 937,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja od 21. listopada 2024. odbijen je zahtjev predlagatelja AB za povratkom mljt. djeteta MB u [adresa] (točka I. izreke), kao i prijedlog predlagatelja za određivanjem privremene mjere (točka II. izreke).

2. Protiv rješenja žalbu je podnio predlagatelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. u svezi s čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Protustranka je podnijela odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba predlagatelja odbije kao neosnovana.

4. Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja od 14. travnja 2025. naloženo je predlagatelju da protustranci nadoknadi trošak postupka u iznosu od 5.625,00 eura (točka I. izreke), dok je prijedlog predlagatelja da mu protustranka nadoknadi trošak postupka odbijen (točka II. izreke).

5. I protiv tog rješenja žalbu je podnio predlagatelj iz svih razloga propisanih čl. 353. st. 1. i čl. 381. st. 1. ZPP s prijedlogom da se i dopunsko rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

6. Žalba predlagatelja protiv rješenja od 21. listopada 2024. nije osnovana, dok je žalba predlagatelja protiv dopunskog rješenja od 14. travnja 2025. osnovana.

U odnosu na žalbu predlagatelja protiv rješenja posl broj R1 Ob-800/2024-99 od 21. listopada 2024.

7. Predmet postupka je zahtjev predlagatelja za povratkom mljt. sina MB temeljem Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", br. 4/94 – dalje: Konvencija).

8. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su predlagatelj i protustranka roditelji mljt. MB, rođenog **.**.2009.,

- da protustranka zajedno sa mljt. MB od ljeta 2015. nalazi u Republici Hrvatskoj, te da je njezino boravište u [adresa] gdje je i formalno prijavila prebivalište 5. veljače 2016,.

- da je do preseljenja u Hrvatsku mljt. MB živio u [adresa],

- da se, s obzirom na protek vremena od kojeg živi u [adresa], mljt. MB u potpunosti prilagodio okolini u kojoj živi,

- da je mljt. MB izrazio svoje mišljenje u kojem je naveo da želi živjeti sa majkom u Hrvatskoj.

9. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 13. st. 2. Konvencije odbio prijedlog predlagatelja za povratkom mljt. MB u [adresa].

10. Predlagatelj osporava pobijano rješenje ističući da je sud prvog stupnja donio pobijano rješenje nakon što je presudom posl. broj P Ob-483/2017 od 14. listopada 2024. odlučeno o roditeljskoj skrbi, što je protivno odredbi čl. 16. Konvencije, čime je, prema stavu predlagatelja, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Međutim, takvi žalbeni navodi predlagatelja su neosnovani. Naime, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Dakle, da bi postojala relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, nije dovoljno da je sud nepravilno primijenio određenu procesnu odredbu zakona, već je potrebno i da je neprimjena ili pogrešna primjena odredbe rezultirala donošenjem nezakonite i nepravilne odluke.

11. U ovom konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je odluku o roditeljskoj skrbi donio prije odluke o zahtjevu za povratkom djeteta, što je doista protivno odredbi čl. 16. Konvencije. Međutim, takvo postupanje suda prvog stupnja u konkretnom slučaju nije imalo za posljedicu donošenje nezakonite i nepravilne odluke. To pogotovo kada se ima u vidu trajanje ovog postupka, te okolnost da je odluka o zahtjevu za povratkom djeteta donijeta 21. listopada 2024, dok je odluka o roditeljskoj skrbi donijeta 14. listopada 2024., dakle, svega 7 dana prije odluke o zahtjevu za povratkom djeteta.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi predlagatelja kojima ističe da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. i 6. ZPP. Naime, nejasno je kako je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP koju predlagatelj (možda i omaškom) navodi u točki 3. žalbe kada sud u postupku nije donio presudu na temelju priznanja, presudu na temelju odricanja, presudu zbog ogluhe, presudu zbog izostanka ili presudu bez održavanja rasprave o kojoj govori navedena odredba.

13. Međutim, neosnovani su i žalbeni navodi predlagatelja koji se odnose na povredu načela neposrednosti i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, predlagatelj je uz podnesak od 1. veljače 2016. priložio pisanu izjavu od 25. siječnja 2016. što je u skladu s čl. 18. st. 3. Zakona o provedbi Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece ("Narodne novine", br. 99/18 – dalje: Zakon o provedbi), dok je u postupku neposredno saslušan na ročištu održanom dana 23. rujna 2016. Također, predlagatelj je iskaz dao i u postupku koji se pod posl. brojem P Ob-483/2017 vodio pred prvostupanjskim sudom i koju je sud ocjenjivao u pobijanom rješenju. Stoga neosnovano predlagatelj u žalbi ističe da mu nije dana mogućnost saslušanja kako to propisuje odredba čl. 11. st. 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, 23. 12. 2003.) (dalje: Uredba Bruxelles II bis). Pritom je potrebno navesti da je postupak koji se vodi povodom zahtjeva za povratak odvedenog ili zadržanog djeteta po svojoj pravnoj prirodi izvanparnični postupak uslijed čega nije nužno da stranke budu neposredno saslušane na sudu. Osim toga, dokaz saslušanjem stranaka izvodi se, kao i uostalom bilo koji drugi dokaz, kako bi se u postupku utvrdile pravno odlučne činjenice koje su potrebne da bi se donijela pravilna i na zakonu osnovana odluka. U ovom konkretnom slučaju, predlagatelj ne navodi koje bi to pravno relevantne činjenice bile utvrđene njegovim neposrednim saslušanjem, pa u situaciji kada je predlagatelj u postupku podnio pisanu izjavu, te je u ranije u postupku neposredno saslušan i kada je sud kao dokaz ocjenjivao njegov iskaz koji je dao u postupku koji se vodio radi ostvarivanja roditeljske skrbi, ovaj sud smatra da predlagatelja nije bilo potrebno neposredno saslušavati na sudu te da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

14. Predlagatelj u žalbi ističe i da sud prvog stupnja nije neposredno na sudu saslušao mljt. MB, niti je naveo zašto to nije učinio. Međutim, tijekom postupka sud je obavio razgovor s djetetom na ročištu održanom dana 7. studenog 2016., te je njegovo mišljenje utvrdio na osnovi njegovog razgovora sa posebnom skrbnicom 2023. godine i terenskog izvida stručnog tima Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb. U takvim okolnostima konkretnog slučaja u kojima je mljt. dijete davalo svoje mišljenje tri puta u različitim razdobljima (2016., 2023. i 2024.) nije bilo potrebe da se mljt. MB neovisno o njegovoj trenutnoj dobi neposredno saslušava na ročištu. Sud prvog stupnja je dakle, u postupku osigurao da dijete bude saslušano u postupku u smislu odredbe čl. 11. st. 2. Uredba Bruxelles II bis, pa su stoga neosnovni žalbeni navodi predlagatelj kojima ističe da je mljt. dijete stranaka trebalo biti neposredno saslušano na sudu i da je njegovim nesaslušavanjem povrijeđena odredba čl. 11. st. 2. Uredba Bruxelles II bis i počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi koji se odnose na odluku Suda drugog stupnja u Nanterreu od 18. prosinca 2015. Naime, osnovano predlagatelj ističe da sud prvog stupnja nije bio ovlašten preispitivati niti nadležnost, niti pravilnost odluke Suda drugog stupnja u Nanterreu. Međutim, takvo pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja koji se nepotrebno upuštao u ocjenjivanje nadležnosti i pravilnosti odluke suda druge države ne znači i da je takvo pogrešno postupanje suda prvog stupnja imalo za posljedicu donošenje nezakonite i nepravilne odluke. Naime, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da su ispunjene pretpostavke da se odbije povratak djeteta jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 13. st. 2. Konvencije. Primjena navedene odredbe ne ovisi o postojanju odluke o roditeljskoj skrbi koja je u ovom slučaju donijeta prije devet godina u sasvim drugim okolnostima, već o tome da li se dijete, koje je navršilo stupanj zrelosti i godine kada se može uzeti u obzir njegovo mišljenje, protivi povratku. U ovom konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da predlagatelj predlaže da se odredi povratak mljt MB u [adresa] u kojoj državi isti nikada nije živio. Također, pravilno je utvrdio da se tome mljt. A protivi, te da bi takav "povratak", kada se ima u vidu da mljt. MB u [adresa] zajedno sa majkom živi od 2015. godine, bio protivan njegovom interesu i njegovoj dobrobiti. Stoga odluka Suda drugog stupnja u Nanterreu od 18. prosinca 2015. ne može predstavljati razlog zbog kojeg bi u konkretnom slučaju prijedlog predlagatelja trebalo prihvatiti.

16. Predlagatelj u žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio da se između njega i mljt. MB osobni odnosi ostvaruju na zadovoljavajući način, da je pogrešno utvrdio boravište mljt. MB, te da je odluku pogrešno temeljio na mišljenju Hrvatskog zavoda za socijalni rad (dalje u tekstu rješenja: zavoda za socijalni rad) čime je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Međutim, i ti žalbeni navodi predlagatelja su neosnovani. Naime, okolnost na kojoj adresi u Zagrebu točno boravi mljt MB u situaciji kada isti nedvojbeno stanuje sa majkom nije okolnost koja bi mogla imati utjecaj na pravilnost pobijane odluke. Jednako tako, i utvrđenje suda prvog stupnja u svezi ostvarivanja osobnih odnosa čak i da je pogrešno, u situaciji kada se između stranaka vodi postupak radi ostvarivanja roditeljske skrbi u okviru kojeg se odlučuje i o ostvarivanju osobnih odnosa, ne znači i da su odlučne činjenice o kojima ovisi donošenje odluke u ovom postupku pogrešno ili nepotpuno utvrđene. U odnosu na ocjenu mišljenja zavoda za socijalni rad ovaj sud smatra da nije bilo nikakve zapreke imajući u vidu prirodu ovog postupka kao izvanparničnog da sud svoju odluku temelji i na tom dokazu neovisno što je mišljenje podnijeto u drugom predmetu koji se vodi između istih stranaka. Međutim, potrebno je navesti i da čak i kada se mišljenje zavoda za socijalnu skrb ne bi uzelo u obzir, da to ne bi dovelo do drugačije odluke jer iz drugih dokaza koji su izvedeni, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja (razdoblje u kojem mljt. MB stanuje u [adresa], okolnost da nikada nije stanovao u [adresa] u koje predlagatelj predlaže da se mljt. MB vrati, želju MB da stanuje sa majkom u Hrvatskoj i dr.), nedvojbeno proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 13. st. 2. Konvencije da se odbije određivanje povratka djeteta iako se faktički i ne bi radilo u povratku jer bi se prihvaćanjem predlagateljevog prijedloga odredilo da se dijete odvede u državu u kojoj nikada nije živjelo. Slijedom iznijetog nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP kojeg ističe predlagatelj.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi predlagatelja koji se odnose na primjenu materijalnog prava. Naime, sud prvog stupnja je na temelju utvrđenih činjenica pravilno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe čl. 13. st. 2. Konvencije prijedlog predlagatelja odbio. Sud prvog stupnja je dakle, prijedlog odbio primjenom odredbe čl. 13. st. 2. Konvencije koja propisuje pod kojim pretpostavkama je moguće da se odbije određivanje povratka djeteta, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi predlagatelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

18. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja kojom je odbio predlagateljev prijedlog za određivanjem privremene mjere. Naime, s obzirom da je sud prvog stupnja odbio prijedlog predlagatelja u glavnoj stvari (prijedlogu za povratkom djeteta) to nema osnove da se u ovom postupku koji se vodi radi međunarodne otmice djeteta određuje privremena mjera radi ostvarivanja osobnih odnosa. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da se između stranaka vodi postupak radi ostvarivanja roditeljske skrbi u okviru kojeg se odlučuje i ostvarivanju osobnih odnosa djeteta sa roditeljem s kojim dijete neće stanovati.

19. Predlagatelj u žalbi ističe i da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te da je pobijana odluka arbitarna i da je istom povrijeđeno predlagateljevo pravo na pravično suđenje. Međutim, suprotno žalbenim navodima predlagatelja, pobijano rješenje o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i uvjerljive razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe predlagatelj.

20. Neosnovano predlagatelj ističe i da je odluka suda prvog stupnja arbitrarna. Naime, arbitrarnom se može ocijeniti ona odluka u kojoj je sud bez razumnih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, u kojoj nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, i to na način i u mjeri koja konkretnu odluku čini pravno neprihvatljivim. U ovom konkretnom slučaju, u prvostupanjskom postupku predlagatelju je bilo omogućeno da obrazloži svoj zahtjev, da se izjasni o svim navodima protustranke, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a sve u skladu s procesnopravnim odredbama koje uređuje pravo suda da određuje koje će dokaze izvesti, kao i slobodnu ocjenu dokaza. Donijeta odluka je dostatno, jasno i neproturječno obrazložena tako da se ista ne može smatrati da je očito nerazumna. Stoga ista nije arbitrarna, a niti je istom povrijeđeno predlagateljevo pravo na pravično suđenje.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu predlagatelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja od 21. listopada 2024.

U odnosu na žalbu predlagatelja protiv rješenja posl broj R1 Ob-800/2024-18 od 14. travnja 2025.

22. Kako je ranije navedeno, pobijanom rješenjem od 14. travnja 2025. sud prvog stupnja je naložio predlagatelju da protustranci nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.625,00 eura, dok je istodobno zahtjev predlagatelja za naknadom troškova odbio.

23. Sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev protustranke za naknadom troškova postupka, dok je zahtjev predlagatelja odbio, na temelju utvrđenja da je prijedlog odbijen, te da stoga protustranka, temeljem odredbe čl. 154. ZPP koji se u postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 32. Zakona o izvanparničnom postupku ("Narodne novine", br. 59/23 – dalje: ZIP), ima pravo na naknadu troškova postupka.

24. Međutim, takva pravna shvaćanja suda prvog stupnja su pogrešna, te je sud prvog stupnja odlučujući o troškovima izvanparničnog postupka pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prije svega potrebno je navesti da sud prvog stupnja odlučujući o troškovima postupka pogrešno primjenjuje odredbe ZIP, i posljedično tome odredbu čl. 154. ZPP. Naime, odredbom čl. 119. ZIP propisano je da će se postupci koji su bili pokrenuti, a nisu dovršeni do stupanja na snagu zakona, dovršiti prema propisima i pravnim pravilima koji su bili na snazi odnosno koji su se primjenjivali do stupanja na snagu zakona.

25. ZIP je stupio na snagu 10. lipnja 2023., pa kako je ovaj postupak pokrenut prije stupanja na snagu ZIP-a to odredbe navedenog zakona nisu mjerodavne za odlučivanje o troškovima postupka.

26. U konkretnom slučaju za odlučivanje o troškovima postupka mjerodavne su odredbe par. 20. Zakona o sudskom vanparničnom postupku ("Službene novine", br. 175-XLV/1934 – dalje ZSVP) koji se kao pravno pravilo primjenjuje sukladno čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", br. 73/91). Opće načelo o snošenju troškova izvanparničnog postupka sadržano u par. 20. pravnih pravila Zakona o izvanparničnom postupku, podrazumijeva izvanparnični postupak u kojemu nema protivnika u pravnom smislu, radi čega se pretpostavljalo primjerenim i opravdanim da svaka stranka snosi troškove sudskih radnji izvršenih u njezinom interesu.

27. U ovom konkretnom slučaju, u trenutku podnošenja prijedloga nije postojala odluka suda da mljt. MB stanuje sa majkom u Republici Hrvatskoj. Međutim, s druge strane, predlagatelj prijedlogom i ne predlaže da se dijete vrati u Francusku u kojoj je živjelo prije dolaska u Hrvatsku, već predlaže da se odredi povratak djeteta u SAD. Također, tijekom postupka utvrđeno je i da se mljt. dijete protivi povratku i da bi prihvaćanje prijedlog predlagatelja bilo protivno njegovom najboljem interesu. Stoga su, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, neovisno o tome što je prijedlog predlagatelja u konačnici odbijen, ispunjene pretpostavke iz par. 20. st. 1. ZSVP da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

28. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP, uvažiti žalbu predlagatelja, pobijano rješenje od 14. travnja 2025. preinačiti, te u odnosu na zahtjeve stranaka za naknadom troškova odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

29. Predlagatelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je predlagatelj u žalbenom postupku uspio djelomično i to samo u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka čime je u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2025.

Sudac:

Robert Jambor