REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1946/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja IVAMONT d.o.o. iz Ivanić Grada, Vulinčeva 24, OIB: 86660343460, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Mučnjak, odvjetnik u Ivanić Gradu, Moslavačka 4, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, Maksimirska 25, radi isplate iznosa od 6.205,42 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-324/2024 od 11. ožujka 2025., 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-324/2024 od 11. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.205,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate kao i da naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove s pripadajućom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je ispitavši osnovanost tuženikova materijalno pravnog prigovora zastare utuženog potraživanja ocijenio da je prije pokretanja ovog spora nastupila zastara tog potraživanja prema članku 234. stavcima 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti iz svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naveo da u konkretnom slučaju zastara započinje teći od dana kada je oštećena osoba zatražila sudskim putem naknadu od osiguranika prema članku 234. stavku 4. Zakona o obveznim odnosima, a što je suprotno s navodima suda u obrazloženju presude (točka 15. obrazloženja) gdje se sud poziva na odredbu članka 234. stavka 1. tog Zakona. Žalitelj postavlja pitanje računa li se zastara od kada je oštećenik pokrenuo sudski postupak/naplatio svoje potraživanja ili od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala; pri tome, smatra da trenutak pokretanja postupka ne mora biti istovjetan s trenutkom naplate jer naplata može uslijediti i bitno kasnije nakon pokretanja postupka (naplate) jer dužnik može jedno vrijeme biti u blokadi pa do naplate dođe kasnije ili ne dođe ili ne dođe u cijelosti. Žalitelj ističe da je on postao oštećenik/vjerovnik u odnosu na tuženika tek kad mu je šteta nastala, odnosno kada mu je u konkretnom slučaju novčani iznos putem FINA-e obustavljen s računa, a ne u trenutku kada je protiv njega oštećena treća osoba pokrenula sudski postupak. Pri tome, žalitelj navodi da je on podnio tužbu u trenutku kada su protiv njega vlasnici vozila kao oštećenici pokrenuli postupak, njegova tužba bi bila odbijena zbog nedostatka pravnog interesa odnosno nepostojanja tražbine - prema tome, tužitelj do naplate s računa nije imao tražbinu prema tuženiku pa je do tada nije mogao ni utužiti, a s obzirom na to da se radi o zahtjevu za isplatu primjenjuje se opći zastarni rok. Nadalje, žalitelj osporava navode suda o osnovanosti prigovora zastare ističući da je predmet spora zahtjev za isplatu utuženog iznosa, a ne isplata osigurnine niti naknada štete od tuženika pa se primjenjuje opći zastarni rok, da zastara osiguranikovog zahtjeva za isplatu počinje teći od kada je tužitelj kao osiguranik naknadio trećim osobama-oštećenicima štetu (13. veljače 2019.) te se pri tome primjenjuje i odredba članka 234. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje petogodišnji rok zastare te da se zahtjev za isplatu ne temelji na ugovoru o osiguranju nego na odredbi članka 964. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 550,00 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka je nesporno da je tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik s tuženikom kao osigurateljem sklopio ugovor o dugoročnom osiguranju koji je započeo teći 11. studenoga 2004. te da je tuženik za taj ugovor 30. listopada 2013. izdao policu osiguranja broj [broj police osiguranja] prema kojoj je predmet osiguranja (javna) odgovornost prema trećim te odgovornost prema djelatnicima (tužitelja). Jednako tako, između stranaka je nesporno da je u razdoblju od 2. do 6. lipnja 2014. (dakle, za vrijeme važenja ugovora o osiguranju) uslijed obavljanja registrirane djelatnosti tužitelja u vidu izvođenja radova antikorozivne zaštite u postrojenju Ina rafinerija nafte došlo do štete na vozilima trećih osoba kao i da su treće osobe (ČŽ i MŽ) protiv (ovdje) tužitelja 1. rujna 2015. pokrenule spor pred Općinskim sudom u Sisku poslovni broj Pn-520/15 u kojem su ishodili pravomoćnu presudu prema kojoj je tužitelj tim oštećenicima bio dužan isplatiti iznose od 12.360,71 kn odnosno 12.133,94 kn (oba s pripadajućim kamatama tekućim od 11. siječnja 2017. do isplate), kao i troškove parničnog postupka pobliže navedene u točkama IV. i V. izreke presude poslovni broj Pn-520/15 od 11. siječnja 2017. (str. 20. spisa). Između stranaka je nesporna i činjenica da je tužitelj tim trećim osobama u postupku prisilne naplate (ovrhe) 14. veljače 2019. isplatio ukupan iznos od 46.754,74 kn kojeg u ovom sporu (s pripadajućim kamatama) potražuje od tužitelja. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu, između ostalog, istaknuo materijalno pravni prigovor zastare zahtjeva tužitelja kao osiguranika prema tuženiku kao osiguratelju (str. 70. spisa), između stranaka je sporno je li prije pokretanja ovog spora 12. veljače 2024. nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Budući da je sud prvog stupnja ocijenio da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo, to je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Odredbom članka 234. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju (koji nije ugovor o osiguranju života) zastarijevaju za tri godine računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka Zakona o obveznim odnosima kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećega, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili je dobije od njega, zastara osiguranikova zahtjeva prema osiguratelju počinje od dana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kad joj je osiguranik naknadio štetu.

5.1. Prema tome, a kao što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo i u odluci poslovni broj Pž-101/2024-3 od 14. siječnja 2025. (koja je donesena u sporu između istih parničnih stranaka, ali radi naplate drugog potraživanja) na koju se u obrazloženju pobijane presude pozvao i prvostupanjski sud (točka 15. obrazloženja te presude; str. 6. te presude odnosno str. 179. spisa), iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da trogodišnji zastarni rok tražbine ugovaratelja osiguranja (koji je ujedno i osiguranik) prema osiguratelju u slučaju osiguranja od odgovornosti trećega započinje teći od dana kad je oštećena osoba sudskim putem zatražila naknadu od osiguranika odnosno, ako joj je osiguranik dobrovoljno - izvansudskim putem podmirio štetu, zastarni rok započinje teći od dana kad je osiguranik tu štetu naknadio oštećeniku. Međutim, premda je tužitelj (ugovaratelj osiguranja i osiguranik) kao štetnik trećim osobama-oštećenicima u konkretnom slučaju 14. veljače 2019. naknadio štetu, on tu štetu nije naknadio dobrovoljno nego u postupku prisilne naplate (ovrhe), i to na temelju (ranije donesene) pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/15, pa stoga rok zastarijevanja ne započinje teći od tada (dakle, od 14. veljače 2019.), a kako to pogrešno smatra tužitelj.

5.2. Naprotiv, budući da su treće osobe (oštećenici) protiv (u ovom sporu) tužitelja kao štetnika 1. rujna 2015. pokrenuli spor radi naknade štete, to je u smislu odredbe članka 234. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima tada započeo teći trogodišnji zastarni rok tužitelja kao osiguranika prema tuženiku kao osiguratelju, a koji je rok nesumnjivo protekao 1. rujna 2018., odnosno znatno prije 12. veljače 2024. kada je tužitelj pokrenuo ovaj spor. Pri tome, žalbeni navod tužitelja da on u vrijeme kada su treće osobe protiv njega pokrenule spor nije tim osobama podmirio potraživanje pa stoga on tada nije ni imao tražbinu prema tuženiku koju bi mogao utužiti, ovaj sud napominje da je tužitelj sukladno odredbi članka 186.c Zakona o parničnom postupku mogao odmah nakon što je zaprimio tužbu trećih osoba protiv njega pokrenuti postupak protiv (ovdje) tuženika kojim bi sud obvezao tuženika da mu ispuni dužnu (u vrijeme pokretanja spora nedospjelu) činidbu u vrijeme njezine dospjelosti.

5.3. Slijedom navedenog, budući da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja, to je prvostupanjski sud sukladno članku 214. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima ocjenjivao osnovanost tog prigovora pa je, pravilno ocijenivši taj prigovor osnovanim, odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da je zastarom prestalo pravo tužitelja zahtijevati ispunjenje obveze od tuženika kao osiguratelja.

5.4. Pri tome, ovaj sud napominje da u ovom sporu ne dolazi do primjene odredba članka 964. Zakona o obveznim odnosima na što je (kao i u žalbi) u svom podnesku od 2. prosinca 2024. sa str. 93. spisa očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu ukazao tužitelj – ovo iz razloga jer se u konkretnom predmetu ne radi o tome da treća (oštećena) osoba potražuje naknadu štete od tuženika kao štetnikova osiguratelja. Osim toga, u konkretnom predmetu se ne radi ni o regresnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku (neovisno o tome što je tužitelj utuženu iznos kao štetu podmirio trećim osobama) jer tuženik nije osoba odgovorna za štetu već je to upravo tužitelj, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Naprotiv, u ovom sporu se radi o tužiteljevu zahtjevu za isplatom osigurnine, a zbog nastanka osiguranog slučaja do kojeg je došlo uslijed nastanka štete trećim osobama za koju je bio odgovoran tužitelj i (kasnijom) tužiteljevom naknadom (plaćanjem) te štete trećim osobama.

6. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pa je zato tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 30. lipnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran