U    I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., P. ured u S., OIB ….., S., U. lipa 4, protiv tuženika E. O. d.d., O…., Z., U. grada V. 282, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva G. & P. iz Z., U. grada V. 282, radi naknade štete, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 12. listopada 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 24. studenog 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja H. Z. Z. M. O., P. ured u S. koji glasi:

"Tuženik E. O. d.d. dužan je tužitelju H. Z. Z. M. O., P. ured u S. na račun broj HR…..poziv na broj: HR26, 5908-19-19-03315246111 isplatiti iznos od 8.620,45 eur / 64.950,79 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkih društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju H. Z. Z. M. O., P. ured u S. da tuženiku E. O. d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 746,25 eur / 5.622,62 kn[2]   sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 24. studenog 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

Utvrđuje se da je tužba u iznosu od 329,35 eur / 2.481,46 kn[3], sa

zateznim kamatama od 15. 10. 2020. do isplate, povučena. 

 

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj H. Z. Z. M. O., P. ured u S. podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika E. O. d.d., radi naknade štete.

              2. U tužbi tužitelj navodi da je 12. siječnja 2009. osiguranik tužitelja D. E. zadobio teže tjelesne povrede u prometnoj nesreći koja se dogodila u L., u K. ulici 4, a ovu nesreću je prouzročio osiguranik tuženika D. T. upravljajući vozilom registarske oznake KT 46 CV, osiguranim pod policom 0808262871. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Kutini broj K-515/2009 od 4. siječnja 2010. optuženik je proglašen krivom zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 2. Kaznenog zakona. Nakon ove nesreće rješenjem tužitelja broj KLASA: UP/I141-02/09-01/OB:03315246111, URBROJ: 341-15-05/3-09-020427 od 10. studenog 2009. priznato je D. E. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a priznanju prava je prethodilo vještačenje invalidske komisije tužitelja broj dnevnika 15/09/1702, a koje je potvrđeno od strane stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti broj dnevnika 99/09/9945 u kojem je navedeno da je osiguranik zadobio povrede u prometnoj nesreći. Prema odredbi čl. 164. st. 1 Zakona o mirovinskom osiguranju, Zavod ima pravo na naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a za utvrđenje visine stvarne štete mjerodavne su odredbe ovog zakona. Tužitelj trpi štetu isplatom invalidske mirovine, pa mu je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sisku broj P-5791/11 od 14. veljače 2013. dosuđena naknada štete na ime isplaćene mirovine od 15. listopada 2009. do 31. listopada 2011., a ova presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5491/13-6 od 17. ožujka 2016. Budući da tužitelj prema čl. 161. st. 1 Zakona o mirovinskog osiguranju ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja isplaćena na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja, to mu je presudom Trgovačkog suda u Osijeku broj P-544/2018 od 27. veljače 2019. dosuđena naknada štete za izvršene isplate mirovine od 1. siječnja 2014. do 31. listopada 2016., na koju presudu je tuženik uložio žalbu o kojoj još nije odlučeno.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pasivnu legitimaciju. Ističe prigovor zastare kao i prekluzije prava. Protivi se čitanju i korištenju dokaza iz drugih sudskih predmeta kao i postupaka u kojim tuženik nije sudjelovao kao stranka. Obzirom da bi navodna šteta za tužitelja nastupila isplatom mirovine u periodu od 1. 5. 2017. do 1. 5. 2020., na odnos između stranaka primjenjuju se potom odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu Narodne novine 151/05, 75/2009, 76/2013,] koji u članku 27. propisuje; „Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njene obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ U konkretnom slučaju obvezu tuženika je prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu ZOOP). Naime, postojanje i opseg obveze tuženika, kao osiguratelja vozila na koje se ukazuje štetnikom, regulirana je odredbom čl. 27. ZOOP. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu. Zbog navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Osnovanost svoga stava tuženik dodatno argumentira citirajući presude; OS u Splitu P1-9990/09 od 11. veljače 2011.: „Rješenjem od 10. siječnja 2007. priznato je F. B. počev od 5. listopada 2006.g. pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu radi koje je nastala opća nesposobnost za rad. Po nalaženju ovog suda tužitelju bi eventualno pripadala odšteta prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, jer je tek tada nastao obveznopravni odnos između stranaka, pa kako je tužitelj, što je uvodno rečeno, priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 10. siječnja 2007., od kada mu isplatom mirovine nastupa šteta, dakle u vrijeme kada je na bio na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, valjalo je primijeniti odredbe tog zakona. Prema čl. 27. st. 1. citiranog propisa društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, pri čemu se (st. 3.) razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja je pravomoćnom i konačnom odlukom tužitelja utvrđena mirovina upravo zbog ozljede na radu radi koje je nastupila opća radna nesposobnost, slijedom čega je zaključiti da se ne radi o situaciji iz čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima, kada bi tuženik kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine.“ koja je potvrđena presudom; ŽS u Splitu Gžo-220/11 od 10.11.2011.god; „Naime, i ovaj sud je mišljenja da tužitelju pripada odšteta prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kad je šteta nastala, odnosno u vrijeme kada je osiguraniku F. B. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Ovo pravo je pak priznato rješenjem tužitelja broj 29101 od 10. siječnja 2007. godine, dakle u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, pa se stoga na odštetu tužitelju u konkretnom slučaju kao mjerodavno materijalno pravo imaju primijeniti odredbe ovog Zakona, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98), kako to pogrešno smatra žalitelj. Prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetnom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno člana njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako je u predmetnom slučaju osiguraniku tužitelja pravomoćnom i konačnom odlukom tužitelja utvrđena invalidska mirovina zbog ozljede na radu radi koje je nastupila opća radna nesposobnost, to je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da se ovdje ne radi o situaciji iz članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dakle, nema razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu), a kada bi tuženik kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine. Utoliko je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja materijalno pravo pravilno primijenjeno.“ Ove odluke potvrđene su rješidbom Vrhovnog suda Rev. 1067/12 od 5. 12. 2017. Tuženik osporava uzročnu vezu između štetnog događaja te umirovljenja osiguranika tužitelja te istinitost, vjerodostojnost i pravomoćnost dostavljene dokumentacije. Osporava tvrdnju o izvršenim isplatama kao i navodni dokaz o načinu utvrđenja iznosa koji se potražuje. Potvrda koja je tuženiku dostavljena nema obilježja javne isprave, nema valjanog pečata, a navodi se ime osobe koja nema ovlast predstavljati tužitelja. Iznos koji se traži pogrešno je utvrđen, a svakako ne na temelju rješenja koje više ne egzistira. Zbog toga tuženik osporava osnovu i visinu zahtjeva kao i traženi tijek kamata.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u zapisnik o očevidu (stranica 3-7 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Sisku (stranica 8-11 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti te nalaz i mišljenje o invalidnosti (stranica 12-16 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sisku br. P-5791/11 od 14. 2. 2013. (stranica 17-21 spisa), presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5491/13-6 od 17. 3. 2016. (stranica 22-25 spisa), te u potvrdu i ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (stranica 30 i 31 spisa).

5. Na ročištu održanom 15. 10. 2020. tužitelj je djelomično povukao tužbu, i to za iznos od 329,35 eur / 2.481,46 kn, sa zateznim kamatama od 15. 10. 2020. do isplate, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik nije protivio te je sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, dalje ZPP) riješeno kao u izreci.

              6. Nadalje, na ročištu održanom 15. 10. 2020. tužitelj je ujedno precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa 8.620,45 eur / 64.950,79 kn, sa zateznom kamatom od 15. listopada 2020. do isplate.

7. Na temelju izvedenih dokaza te temeljem rezultata cijelog postupka sud zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

              8. Uvidom u presudu Općinskog suda u Sisku br. K-515/09-4 od 2. ožujka 2010. utvrđeno je da je okr. D. T. proglašen krivim što je 12. siječnja 2009. u L. upravljajući osobnim automobilom marke S. I. reg. oznake KT 460-CV kolnikom Kolodvorske ulice u smjeru centra Lipovljana olako držeći da neće ugroziti druge sudionike u prometu suprotno odredbi čl. 51. st. 1. i čl. 47. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama vozio brzinom koja je bila prevelika za vožnju po mokrom kolniku uslijed čega je na izlasku iz blagog desnog zavoja ispred kuće br. 4. izgubio nadzor nad vozilom te istim prešao na lijevu prometnu traku u trenutku kada mu je iz suprotnog smjera ususret nailazio osobni automobil marke Fiat Punto reg. oznake KT 203-CM kojim je pravilno svojom desnom stranom upravljao D. E. uslijed čega je prednjim dijelom vozila udario u prednji dio nailazećeg vozila, kojom prilikom su D. E. i njegova suvozačica J. E. zadobili teške tjelesne ozljede i to D. E. iščašenje lijevog kuka i prijelom lijevog acetabuluma, a J. E. potres mozga i prijelom I-IV rebra lijevo, čime je okr. počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće označeno u čl. 272. st. 1. i 2. KZ,, te je osuđen na novčanu kaznu u visini 30 dnevnih dohodaka okrivljenika, a što iznosi 2.100,00 kn.

              9. Iz zapisnika o očevidu MUP-a RH, Policijska uprava Sisačko-moslavačka, Policijska postaja Novska od 12. 1. 2009. proizlazi da je vozilo - osobni automobil marke Seat, tip Ibiza, reg. oznake KT 460-CV, osigurano kod osiguravajućeg društva EUROHERC OSIGURANJE d.d., br. police 0808262871, s rokom važenja do 26. 6. 2009.

              10. Stoga, a ujedno imajući u vidu da se tuženik tijekom ovog postupka poziva na primjenu odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika.

              11. Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Sisku od 10. 11. 2009. osiguraniku hrvatskom branitelju – dragovoljcu iz Domovinskog rata E. D., kod kojeg je zbog ozljede izvan rada nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznaje se, počevši od 21. 8. 2009. pravo na invalidsku mirovinu.

              12. te nalaza i mišljenja H. zavoda za mirovinsko osiguranje, P. služba u S. o invalidnosti od 25. 8. 2009. proizlazi da je osiguranik tužitelja D. E., strojobravar na C/C stradao u siječnju 2009. u prometnoj nesreći – ozljeda izvan rada i zadobio prijelom glave i čašice te iščašenje lijevog kuka. Izvršena je kirurška repozicija isti dan ali je zbog pogoršanja statusa lijevog kuka 16. 1. 2009. učinjena totalna aloartroplastika. Rehabilitacija je intenzivno provedena ali je zaostala slabost muskulature u području lijevog kuka i nesigurnost u hodu. Njegov zdravstveni status uvjetuje profesionalnu nesposobnost za rad sa med. ograničenjem stalnog stajanja, hodanja i penjanja.

13. Iz mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Sektor provedbe, Stručno povjerenstvo za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 15. 9. 2009. proizlazi da je osiguranik D. E. u prometnoj nesreći (izvan rada)zadobio prijelom acetabuluma lijevo, prijelom glave lijeve natkoljenice sa luksacijom zgloba, kontuziju glave  i grudnog koša te distenziju mišića vrata. Rekonstrukcija lijevog kuka provedena je ugradnjom TEPa. Po završenom liječenju zaostaje slabost abduktora kuka uz ograničenu pokretljivost, a smetnje zahtjeva isključiti svako opterećenje. Na psihičkom planu dominira reakcija na težak stres i poremećaj prilagodbe pa se liječenje provodi po psihijatru. Utvrđene trajne promjene u zdravstvenom stanju uvjetuju određivanje ograničenja u radu i profesionalnu nesposobnost za rad.

              14. Iz potvrda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Sisku od 5. 6. 2020.  proizlazi da je D. E. isplaćena mirovina u periodu od 1. 5. 2017. do 31. 12. 2017. u iznosu od 8.794,85 kn, zatim, u peirodu od 1.1. do 31. 12. 2018. u iznosu od 21. 815,34 kn, u periodu od 1. 1. do 31. 12. 2019. u iznosu od 27.2111,46 kn te u periodu od 1. 1. do 31. 5. 2020. u iznosu od 9.610,60 kn, sveukupno 67.432,25 kn, a navedene isplate proizlaze i iz ispisa iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja.

              15. Odredbom čl. 164. st. 1. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, dalje: ZMO) propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), a za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne su odredbe ovoga Zakona.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema odredbi st. 2. istog članka naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja te troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Prema odredbi čl. 161. st. 3. ZMO zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).

17. Potom, odredbama čl. 27. st. 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, zatim, da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18. Prema odredbi čl. 27. st. 4. ZOOP odredbe čl. 27. st. 1., 2. i 3. odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja 

19. Dakle, za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne su odredbe ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete za Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje  odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina.

20. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

21. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojega zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog zakona. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

22. Odredbom čl. 8. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.

23. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

              24. Stoga se u ovoj pravnoj stvari odluka ima utemeljiti na odredbama čl. 27. ZOOP koje uređuju subrogacijske zahtjeve nositelja mirovinskog osiguranja.

25. Tako u odluci VsRH br. Rev-552/2022-2 od 17. 5. 2022.

26. Nadalje, tužitelj tužbenim zahtjevom u ovom sporu zahtijeva naknadu štete u vidu u cijelosti isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada D. E. od ukupno 8.620,45 eur / 64.950,79 kn (prema navodima s ročišta održanog 15. 10. 2020. za vremenski period od 20. 6. 2017. do 31. 5. 2020.), a prema odredbama čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP stvarna šteta koju bi tuženik kao društvo za osiguranje bilo obvezno nadoknaditi tužitelju u konkretnom slučaju predstavljala bi razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

27. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Sisku je rješenjem od 10 11. 2009. osiguraniku E. D. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada, a tužitelj, prema navodima s ročišta održanog 12. 10. 2023. ne predlaže izvođenje dokaza na okolnost izračuna stvarne štete na koju sukladno odredbama čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP tužitelj ima pravo, valjalo je temeljem odredbe čl. 221.a ZPP zaključiti da tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva te je isti u cijelosti odbijen kao neosnovan.  

28. Naime, tuženik tijekom cijelog ovog postupka, uz prigovor osnovanosti tužbenog zahtjeva, ističe i prigovor visini utuženog iznosa, te tužitelj, niti nakon odustajanja tuženika od provođenja financijskog vještačenja radi izračuna postoji li razlika sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP, ne predlaže provođenje takvog vještačenja dok je prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost da li je izračun tužitelja utemeljen na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju odbijen kao nepotreban obzirom da tužitelj niti ne osporava navedenu okolnost, a ujedno je irelevantan, kraj činjenice da niti jedna od stranaka ne predlaže izračun razlike sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP.

29. Nadalje, radi stranaka valja navesti da neutemeljeno tuženik osporava da bi tužitelj svom osiguraniku izvršio isplatu iznosa kojeg zahtjeva tužbom u ovom sporu obzirom da navedeno proizlazi iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Sisku od 5. 6. 2020. kao i ispisa iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja od 5. 6. 2020., koje predstavljaju javne isprave, sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), a tuženik nije dokazao da su u njima neistinito utvrđene činjenice  ili da su isprave neistinito sastavljene (čl. 230. st. 3. ZPP).

30. Tako i u odluci VsRH br. Rev-x 386/12 od 29. 1. 2020.

31. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, iako nije od utjecaja na ishod spora obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan, za istaknuti je da je odredbama čl. 165. st. 1. i 2. ZMO propisano da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova propisanim odredbama Zakona o obveznima odnosima te da rokovi zastare potraživanja naknade štete prema ovom zakonu počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja.

32. Predmet spora je potraživanje tužitelja s osnove naknade štete na ime isplaćene invalidske mirovine, dakle, šteta koja za tužitelja nastaje sukcesivno pa primjenom odredaba čl. 230. st. 1. i 2. ZOO o zastari tražbine naknade štete, te imajući u vidu da se radi o naknadi štete koju trpi tužitelj isplatom mirovine i naknade za tjelesno oštećenje isplaćene u periodu od 20. 6. 2017. do 31. 5. 2020. kao i da je tužba podnesena ovom sudu 19. 6. 2020., za zaključiti je tužba podnesena unutar tri godine od isplate najstarijeg utuženog potraživanja zbog čega nije osnovan prigovor zastare tuženika.

33. U prilog navedenom zaključku ukazuje i odredba čl. 161.st.1. ZMO koja propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 158. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 1. ZPP odnosno stoga što je tužitelj djelomično povukao tužbu, a u preostalom dijelu je u cijelosti izgubio spor dužan je tuženiku naknaditi parnični trošak u cijelosti.

35. Tuženiku je sukladno Tarifi o nagradama i nakadi troškova za rad odvjetnika i zahtjevu tuženika priznat trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 199,00 eur (Tbr. 8. st. 1.), za sastav podnesaka od 28. 2. 2023. i 3. 3. 2023. u iznosu od 199,00 eur za svaki (Tbr. 8. st. 1.), te PDV u iznosu od 149,25 eur, ukupno 746,25 eur.

36. Tuženiku nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 14. 10. 2020., 23. 11. 2020. i 12. 10. 2023. jer nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

37. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

                                

U Sisku, 24. studenog 2023.

                                                                               

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

 

Dostavna naredba:

1. tužitelju
2. tuženiku po punomoćniku