REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-862/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariu Perici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6215/2021-32 od 25. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6215/2021-32 od 25. ožujka 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je :

„ I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu, [broj], sklopljenog dana 15. svibnja 2008. između tužiteljice ŽT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak - CHF kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici ŽT, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 6.625,18 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznose od:

- 5,05 eura počevši od 30. lipnja 2008.,

- 0,27 eura počevši od 31. srpnja 2008.,

- 0,5 eura počevši od 31. kolovoza 2008.,

- 3,34 eura počevši od 30. rujna 2008.,

- 24,81 eura počevši od 31. listopada 2008.,

- 10,42 eura počevši od 30. studenog 2008.,

- 28,52 eura počevši od 31. prosinca 2008.,

- 31,31 eura počevši od 31. siječnja 2009.,

- 32,58 eura počevši od 28. veljače 2009.,

- 29,1 eura počevši od 31. ožujka 2009.,

- 29,45 eura počevši od 30. travnja 2009.,

- 24,2 eura počevši od 31. svibnja 2009.,

- 20,33 eura počevši od 30. lipnja 2009.,

- 21,37 eura počevši od 31. srpnja 2009.,

- 23,42 eura počevši od 31. kolovoza 2009.,

- 23,25 eura počevši od 30. rujna 2009.,

- 21,19 eura počevši od 31. listopada 2009.,

- 25,08 eura počevši od 30. studenog 2009.,

- 28,21 eura počevši od 31. prosinca 2009.,

- 32,66 eura počevši od 31. siječnja 2010.,

- 31,65 eura počevši od 28. veljače 2010.,

- 37,69 eura počevši od 31. ožujka 2010.,

- 36,56 eura počevši od 30. travnja 2010.,

- 38,8 eura počevši od 31. svibnja 2010.,

- 58,11 eura počevši od 30. lipnja 2010.,

- 54,16 eura počevši od 31. srpnja 2010.,

- 66,33 eura počevši od 31. kolovoza 2010.,

- 62,16 eura počevši od 30. rujna 2010.,

- 55,43 eura počevši od 31. listopada 2010.,

- 69,71 eura počevši od 30. studenog 2010.,

- 87,89 eura počevši od 31. prosinca 2010.,

- 75,07 eura počevši od 31. siječnja 2011.,

- 80,05 eura počevši od 28. veljače 2011.,

- 74,34 eura počevši od 31. ožujka 2011.,

- 75,43 eura počevši od 30. travnja 2011.,

- 99,8 eura počevši od 31. svibnja 2011.,

- 102,22 eura počevši od 30. lipnja 2011.,

- 122,63 eura počevši od 31. srpnja 2011.,

- 112,22 eura počevši od 31. kolovoza 2011.,

- 100,82 eura počevši od 30. rujna 2011.,

- 99,64 eura počevši od 31. listopada 2011.,

- 98,81 eura počevši od 30. studenog 2011.,

- 104,33 eura počevši od 31. prosinca 2011.,

- 109,16 eura počevši od 31. siječnja 2012.,

- 109,85 eura počevši od 29. veljače 2012.,

- 106,61 eura počevši od 31. ožujka 2012.,

- 108,89 eura počevši od 30. travnja 2012.,

- 110,48 eura počevši od 31. svibnja 2012.,

- 107,97 eura počevši od 30. lipnja 2012.,

- 108,7 eura počevši od 31. srpnja 2012.,

- 106,83 eura počevši od 31. kolovoza 2012.,

- 102,78 eura počevši od 30. rujna 2012.,

- 107,29 eura počevši od 31. listopada 2012.,

- 109,49 eura počevši od 30. studenog 2012.,

- 107,99 eura počevši od 31. prosinca 2012.,

- 99,64 eura počevši od 31. siječnja 2013.,

- 106,85 eura počevši od 28. veljače 2013.,

- 107,54 eura počevši od 31. ožujka 2013.,

- 104,8 eura počevši od 30. travnja 2013.,

- 96,13 eura počevši od 31. svibnja 2013.,

- 95,96 eura počevši od 30. lipnja 2013.,

- 98,17 eura počevši od 31. srpnja 2013.,

- 101,68 eura počevši od 31. kolovoza 2013.,

- 106,52 eura počevši od 30. rujna 2013.,

- 104,12 eura počevši od 31. listopada 2013.,

- 105,94 eura počevši od 30. studenog 2013.,

- 107,99 eura počevši od 31. prosinca 2013.,

- 109,29 eura počevši od 31. siječnja 2014.,

- 111,98 eura počevši od 28. veljače 2014.,

- 111,2 eura počevši od 31. ožujka 2014.,

- 108,38 eura počevši od 30. travnja 2014.,

- 107,53 eura počevši od 31. svibnja 2014.,

- 108,02 eura počevši od 30. lipnja 2014.,

- 111,39 eura počevši od 31. srpnja 2014.,

- 114,24 eura počevši od 31. kolovoza 2014.,

- 113,75 eura počevši od 30. rujna 2014.,

- 116,23 eura počevši od 31. listopada 2014.,

- 117,95 eura počevši od 30. studenog 2014.,

- 117,07 eura počevši od 31. prosinca 2014.,

- 117,43 eura počevši od 31. siječnja 2015.,

- 117,51 eura počevši od 28. veljače 2015.,

- 117,6 eura počevši od 31. ožujka 2015.,

- 117,69 eura počevši od 30. travnja 2015.,

- 117,63 eura počevši od 31. svibnja 2015.,

do isplate, a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici ŽT, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.871,62 eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.“

2. Tu presudu u cijelosti, pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava. Ističe da je sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Tvrdi da presuda proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, dok sud nije proveo saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu Poziva se na sadržaj odredbe članka 7. ZPP te navodi da tužitelj u predmetnom slučaju nije predložio dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. Također, ističe da je sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je ovjerio predmetni ugovor. Odbijanjem dokaznih prijedloga tuženika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Navodi da je presudom počinjena i bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 190. ZPP, jer da je sud dopustio preinaku tužbe protivno čl. 190. ZPP te da je propustio odlučiti o istaknutom prigovoru zastare novopostavljenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu iznosa koji prelazi početno potraživanih 25.000,00 kn. Pobija odluku o istaknutom prigovoru zastare potraživanja tužitelja. Navodi da su pobijanom presudom grubo povrijeđena prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 3., čl. 14. st. 2. čl. 26. st. 1. Ustava. Tvrdi da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković bez da je odredio provođenje saslušanja vještaka na okolnosti koje je predložio tuženik te da nije na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja. Smatra kako je izradom nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ostvarena dvostruka korist tužitelja na štetu tuženika. Tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenjem tužbe kojom bi se utvrđivala ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu koji su tužitelj i tuženik zaključiti. Navodi da je tužitelj imao mogućnost prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Ponavlja tvrdnje iznijete tijekom postupka koje odnose na informiranje tužitelja o uvjetima kreditiranja i značajkama samoga ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Ukazuje da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule te da tuženik u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF, pa da iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti ništetna. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata na priznate iznose. Osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbi čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu, [broj], sklopljenog 15. svibnja 2008. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak uz koju su vezane sve kunske protuvrijednosti u kreditu te zahtjev za isplatu preplaćenog, neosnovano stečenog iznosa kojeg je tuženiku platila u otplati kredita temeljem tih odredbi i to po pravilima o stjecanju bez osnove, s tim da je zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 15. svibnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu, broj 146- 215/2008, kojim je ugovorom tuženik tužiteljici odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.820,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita, za kupovinu novog motornog vozila, s rokom otplate 7 godina (84 mjesečna anuiteta) i ugovorenom kamatnom stopom od 6,50 % godišnje; da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja; da je tijekom otplatnog perioda uslijed promjene tečaja CHF u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnog anuiteta koje je tužiteljica bila dužan plaćati, da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Među strankama je i nadalje sporno da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se odnose na vezanost za valutu CHF ništetne, a posljedično, je li i u kojoj visini tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnim odredbama ugovora primio, kao i je li nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Odlučujući o tim spornim pitanjima sud prvoga stupnja odlučio je pobijanom odlukom, na način da je u pogledu osnove zahtjeva vezan pravomoćnim utvrđenjima iz presuda povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i to u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF - presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), a sve pozivom na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14. i 110/15.), a to stoga, što je navedenim odlukama sudova i u odnosu na banku prednika tuženika, utvrđeno da je u vrijeme sklapanja Ugovora s tužiteljicom banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, ugovaranjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zbog toga što, kao trgovac, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što nije s potrošačima pojedinačno pregovarao a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je takvo postupanje tuženika protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, važećim u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljicom (čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. članka 96. i 97. ZZP/07); da je i u konkretnom predmetu sud vezan utvrđenjima iz navedenih presuda povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se tužiteljica poziva, s obzirom da je i u ovom postupku utvrđeno da tužiteljica s tuženikom nije mogla pregovarati o niti jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu niti su ju djelatnici tuženika upozorili da bi moglo doći do većeg povećanja anuiteta, odnosno rasta tečaja CHF u odnosu na kune, slijedom čega zaključuje kako su predmetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak - CHF kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne.

8.1. Obzirom da je utvrdio ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu (točka I. izreke) sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, na temelju odredbe čl. 323. st.1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 6.625,18 eur s osnova valutne klauzule (razlika između iznosa koje je tužiteljica stvarno plaćala i iznosa koje bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pobliže opisano kao u točki II. izreke.

8.2. Nadalje, prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21. srpnja 2021. to nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

8.3. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio točkom III. izreke predmetne presude, na način da je naložio tuženiku da tužiteljici naknaditi troškove postupka isplatom iznosa od 1.871,62 eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2025.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Činjenično stanje pravilno i potpuno je utvrđeno i na njega je pravilno primjeno materijalno pravo.

9.1. Nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Sud prvoga stupnja je dopustio preinaku tužbe tužiteljice iz podneska od 6. prosinca 2022. kojim je povišen tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, provedenom nakon zaključenja prethodnog postupka, pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koji je u sudskoj praksi protumačen na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Naime, preinaka tužbe nakon provedenog vještačenja je upravo razlog iz čl. 190. st. 2. ZPP za dopuštenje preinake, pri čemu odredbe o preinaci treba sagledati u cjelini, o čemu se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. uz obrazloženje da bi drugačije tumačenje (primjena čl. 190. st. 1. bez primjene st. 2.) predstavljalo strogo formalistički pristup koji dovodi do povrede prava na pristup sudu zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Osim toga, prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV-162/2021 održanog u Zagrebu 26. studenoga 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9.2. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, a također, sud je dao jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

9.3. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije prihvatio saslušanje javnog bilježnika jer da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika a da prvostupanjski sud nije proveo predloženo dokaz, čime bi zapravo isticao prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta „jednakosti oružja“, valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost. Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu. Tuženik je tijekom postupka odustao od svog dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje zaposlenice na okolnosti informiranja u predmetnom slučaju. Stoga tuženik ne može s uspjehom isticati da je činjenično stanje nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

9.4. Pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnog bilježnika koji je u predmetom slučaju solemnizirao ugovor, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti (tako i tako npr. i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U III4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Dakle, neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba čl. 354. St. 2. točka 6. ZPP koju sadržajno ističe tuženik, a niti je činjenično stanje iz tog razloga ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

9.5. Dokazima provedenim tijekom postupka - kako materijalnim tako i personalnim (saslušanjem tužiteljice), tužiteljica je dokazala osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva, pa se ne može prihvatiti žalbeni navod tuženika da tužiteljica nije predložila dokaze na okolnost tvrdnji iznijetih u svojoj tužbi i tijekom postupka.

9.6. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženik, jer je sud u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

10. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP).

11. U odnosu na žalbene razloge tuženika u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11.1. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Slijedom navedenoga, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u navedenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja i zašto bi bila relevantna za presudu koja se ne odnosi na naknadu štetu te suprotno navodima žalitelja postoji pravni interes tužiteljice za podnošenjem ove tužbe.

11.3. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 15. svibnja 2008. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj: 79/07. - dalje: ZZP/07), koji je čl. 96. st.1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 99. ZZP/07 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema čl. 102. toga Zakona takva odredba ništava.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud trebao uzeti u obzir da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, pa da se time tuženik nije mogao znati da bi takva odredba bila ništava. Naime, nije sporno da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ali je u konkretnom slučaju sporno je li ta odredba ugovorena na zakonit način što znači da nije ugovorena protivno čl. 96. st.1. ZZP/07. U ovom postupku je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice zbog čega je takva odredba nepoštena i ništava usprkos tome što je bankama bilo dopušteno ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli.

12.1. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

12.2. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti te kredit s fiksnom kamatnom stopom ili promjenjivom, navesti je da isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. Ona je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori, a činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 96. st. 2. ZZP/07.

12.3. Dakle, o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe odredbi ZZP i čl. 322. ZOO, pa su stoga žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojim osporava primjenu navedenih odredbi ZZP neosnovani.

13. Nadalje, izvedenim financijskim vještačenjem utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza, pri čemu su i prigovori tuženika istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Tuženik ne može s uspjehom isticati da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer se vještakinja na njegove prigovore očitovala pismeno 14. veljače 2024. te je i po ocijeni ovoga suda takvim svojim postupanjem otklonila sve dvojbe oko danog nalaza, a tuženik nakon takvog pisanog očitovanja vještaka nije isticao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje te je na ročištu 4. ožujka 2025. naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga i predložio je zaključiti glavnu raspravu. Nezadovoljstvo tuženika iskazanim i utvrđenim nalazom ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja vještaka. Nadalje, vještak je izradio nalaz i mišljenje po zadatku suda, te je trebao izračunati koliko je tužiteljica više platila na temelju ništetnih odredbi, pa prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka su materijalno pravne prirode o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak slijedom čega je sud prvog stupnja, sukladno činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

13.1. Dakle, visina tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno je utvrđenja nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke (čiji nalaz i mišljenje je kako je to prethodno rečeno, sud pravilno prihvatio kao stručan i obrazložen) i temeljem koga je utvrđeno da preplaćena razlika zbog primjene valutne klauzule u CHF iznosi ukupno 6.625,18 eur, pa je stoga sud pravilno i dosudio predmetni iznos kojeg tužiteljica tužbenim zahtjevom i potražuje.

14. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 21. srpnja 2021., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila. Suprotno žalbenim navodima tuženika zastara nije nastupila niti za povećani tužbeni zahtjev (za iznos iznad prvotno utuženih 25.000,00 kn) jer je tužiteljica preinačila tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 6. prosinca 2022. dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO dok je podneskom od 22. studenog 2024. samo uskladila svoj tužbeni zahtjev u eur valuti.

14.1. Naime, iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C 485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

14.2. Pozivanje tuženika na stajalište Suda Europske unije zauzetom u presudi broj C-186/16 donesenoj u predmetu ŽTZ i dr. protiv Banca Romanesca, nije primjenjivo na konkretan slučaj jer se ne radi o identičnoj pravnoj stvari. Naime, u navedenoj presudi radi se o ugovoru o kreditu koji je dan u stranoj valuti, te se ne radi o ugovoru o kreditu koji je izrečen u stranoj valuti, ali se isplaćuje i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora, kao što je ovaj slučaj.

15. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice temeljem odredbe čl. 1111. ZOO prvostupanjski sud je pravilno odlučio da je tuženik dužan tužiteljici vratiti baš onaj novčani iznos koga je tuženik primio bez osnove. To stoga što je temeljem spornih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tuženik nezakonito od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti upravo u presuđenom novčanom iznosu (koji je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka).

15.1. Na taj iznos tuženik je dužan platiti zakonske zatezne kamate tužiteljici, koje teku na način kako je to opisano u točki II. izreke, a ne od dana podnošenja tužbe kako to pogrešno tvrdi tuženik, obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj i kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan je platiti zatezne kamate od stjecanja (čl, 1115. ZOO), jer je kao sastavljač ugovora, obzirom na odredbu čl.102. st.1. ZZP/07, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne pa da mu sve ono što je temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

16. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, jer tvrdi da je sud tužbeni zahtjev tužiteljice trebao odbiti kao neosnovan. Međutim, taj žalbeni navod tuženika nije osnovan.

16.1. Točno je da je tuženik pravovremeno postavio zahtjev za naknadom troškova postupka o kojem prvostupanjski sud nije posebno odlučio. Međutim, u situaciji kao što je predmetna, kada je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti prihvaćen kao osnovan, sukladno istome odlučeno je o troškovima postupka odlukom sadržanom pod točkom III. izreke, koja odluka samim time ima za posljedicu neuspjeh tuženika s njegovim postavljenim zahtjevom za naknadom troškova postupka.

16.2. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. -dalje Tarifa).

16.3. Tuženik, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud na odvjetničke radnje primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife, nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje, čime da je povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

16.4. Budući je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena 4. ožujka 2025. nakon čega je sud donio odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, to je prvostupanjski sud pravilno na temelju Tbr. 52. toč. 3. Tarife, i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife, priznao tužitelju trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024., pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 30. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković