Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1246/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš, suca izvjestitelja i Sanje Sušilović, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 27. veljače 2025. poslovni broj P-30/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu od 27. veljače 2025. poslovni broj P-30/2021-10.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je: "I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita], solemniziranog kod javnog bilježnika Blanke Žaja iz [adresa], pod brojem OU- 532/2005 dana 22. rujna 2005., u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, dužna je tužiteljici ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 574,57 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, dužna je tužiteljici ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 575,77 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Ovu presudu i rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužena zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj, podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nasuprot žalbenim navodima tužene prvostupanjska presuda sadrži iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a između razloga presude, te sadržaja isprava nema proturječnosti, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a nisu počinjene niti druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog 22. rujna 2005., a koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao i zahtjev za isplatu iznosa od 574,57 EURA zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od 23. rujna 2005. do isplate.

7. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da su tužiteljica i tužena 20. rujna 2005. sklopile Ugovor o [broj kredita] kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 90.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene,

- da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik dužan platiti 1,00% jednokratne naknade za obradu kredita,

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita 23. rujna 2005. u iznosu

4.329,07 kn / 574,57 EURA,

- da tužiteljica u svom iskazu navodi da je podigla kod tužene kredit za adaptaciju kuće, dakle, za privatne svrhe i da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tužene i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti joj je bilo jasno na što se konkretno odnosi osim što je vidjela da je iznos kredita umanjen i to negdje za iznos od oko 4.000,00 kn,

- da tužena nije predložila izvođenje dokaza na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi naknade za obradu kredita i visini te naknade.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 81. st. 1. i 2., čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) kao i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) i obvezao tuženu na isplatu iznosa 574,57 EURA zajedno s kamatom od 23. rujna 2005.

9. Kako iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da se radi o Ugovoru koji je prethodno pripremala tužena, to se o odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice.

10. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 10. Ugovora predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna.

11. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda, utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i to da tužena nije dokazala, a što je dužna u smislu čl. 81. st. 4. ZZP-a, da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a da iz Ugovora nije jasno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1% jer je ta odredba unaprijed formulirana od strane tužene, a tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj iz kojih razloga je takva odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a.

12. Na žalbene navode valja odgovoriti da nije dovoljno da su sporne ugovorne odredbe gramatički razumljive potrošaču već mu moraju biti jasne u smislu na koji način se formira visina sporne naknade i koji troškovi tužene se istom podmiruju.

13. Točno je da tužena kao trgovac prilikom obrade kredita ima određene operativne i materijalne troškove, no, sama činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos plaćaju i višu naknadu, što ne ukazuje da su tako ugovorenim naknadama plaćeni stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi kredita.

14. Nije sporno da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za suugovaranje predmetne naknade. No, tužena koja je sastavila ugovornu odredbu nije dokazala da se o istoj pojedinačno pregovaralo niti opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita što ukazuje da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stoga je ispravno prvostupanjski sud naložio tuženoj da plati tužiteljici iznos od 574,57 EURA sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2005. (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene kojima tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno dosudio tužiteljici zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 83/20.), budući su prema čl. 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20.) tim Zakonom propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Stoga se isti Zakon ne odnosi na tijek zateznih kamata u ovoj pravnoj stvari.

17. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare tužene, jer restitucijski zahtjev tužiteljice za naknadu troškova naknada zastarijeva od dana kada je pravomoćnom odlukom utvrđena (ustanovljena ništetnost), pa stoga prigovor zastare nije osnovan, jer zastara zahtjeva nije niti počela teći (shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 20. siječnja 2020.).

18. Slijedom navedenog, činjenična utvrđenja, zaključci i pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o osnovanosti restitucijskog zahtjeva potrošača, navodima žalbe tužene nisu dovedeni u sumnju.

19. Prvostupanjski sud je odbio prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti tog suda u bitnom uz obrazloženje da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u sjedištu trgovca nepoštena odnosno ništetna.

20. Neosnovano tužena žalbom pobija navedeno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

21. Pri tome se ukazuje na Zaključak Vrhovnog suda sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. koji glasi: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

22. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju u konkretnom slučaju o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 16. Ugovora o kreditu nije se posebno pregovaralo, a ista po mišljenju ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi ... radi ostvarenja svojeg prava bila u obvezi putovati iz [adresa] u [adresa].

23. Dakle, imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja od [adresa] do [adresa] i natrag kao i vrijednost predmeta spora, ovaj sud smatra da prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke otežava pravo tužiteljici da ostvari svoja prava pred sudom odnosno da bi ista mogla odvratiti tužiteljicu od njenog prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.).

24. Iz naprijed navedenih razloga ispunjene su pretpostavke propisane odredbom čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.) da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a time i ništetnom.

25. Prvostupanjski sud je ispravno odluku o troškovima parničnog postupka utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a, a visinu troškova pravilno odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), te ispravno obrazložio.

26. Neosnovani su žalbeni navodi da trošak pristupa tužiteljice na ročište za objavu presude nije potreban za vođenje parnice. Ovo stoga što u slučaju kada stranka pristupi na ročište za objavu presude kao u konkretnom predmetu sud po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranki mora uručiti presudu jer joj od tog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja te je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Osijek, 26. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša