Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-805/2025-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, te Ankice Matić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 17 P-464/2023-34 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 17 P-464/2023-34 od 18. prosinca 2024., u pobijanom obvezujućem dijelu pod točkom, I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.2 Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206719085 koji su stranke zaključile dana 29. svibnja 2006. te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 29. svibnja 2006. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 29. svibnja 2006. pa nadalje.

II. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, dužna je vratiti tužiteljici TŠ na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 19.398,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

− iznos od 0,43 EUR sa kamatom od 12. listopad 2006.

− iznos od 19,37 EUR sa kamatom od 7. studeni 2007.

− iznos od 23,79 EUR sa kamatom od 5. prosinac 2007.

− iznos od 32,69 EUR sa kamatom od 11. siječanj 2008.

− iznos od 32,73 EUR sa kamatom od 1. veljača 2008.

− iznos od 95,88 EUR sa kamatom od 5. ožujak 2008.

− iznos od 94,13 EUR sa kamatom od 7. travanj 2008.

− iznos od 76,32 EUR sa kamatom od 14. svibanj 2008.

− iznos od 76,37 EUR sa kamatom od 3. lipanj 2008.

− iznos od 78,75 EUR sa kamatom od 4. srpanj 2008.

− iznos od 66,52 EUR sa kamatom od 1. kolovoz 2008.

− iznos od 71,53 EUR sa kamatom od 9. rujan 2008.

− iznos od 100,65 EUR sa kamatom od 14. listopad 2008.

− iznos od 127,28 EUR sa kamatom od 13. studeni 2008.

− iznos od 95,09 EUR sa kamatom od 1. prosinac 2008.

− iznos od 149,74 EUR sa kamatom od 4. siječanj 2009.

− iznos od 153,42 EUR sa kamatom od 14. veljača 2009.

− iznos od 154,42 EUR sa kamatom od 1. ožujak 2009.

− iznos od 140,78 EUR sa kamatom od 4. travanj 2009.

− iznos od 145,26 EUR sa kamatom od 1. svibanj 2009.

− iznos od 79,30 EUR sa kamatom od 1. lipanj 2009.

− iznos od 5,43 EUR sa kamatom od 14. lipanj 2009.

− iznos od 47,79 EUR sa kamatom od 15. lipanj 2009.

− iznos od 121,68 EUR sa kamatom od 1. srpanj 2009.

− iznos od 163,84 EUR sa kamatom od 2. kolovoz 2009.

− iznos od 95,78 EUR sa kamatom od 1. rujan 2009.

− iznos od 196,10 EUR sa kamatom od 4. rujan 2009.

− iznos od 166,88 EUR sa kamatom od 5. listopad 2009.

− iznos od 21,61 EUR sa kamatom od 1. studeni 2009.

− iznos od 141,02 EUR sa kamatom od 4. studeni 2009.

− iznos od 173,74 EUR sa kamatom od 1. prosinac 2009.

− iznos od 41,33 EUR sa kamatom od 1. siječanj 2010.

− iznos od 142,81 EUR sa kamatom od 4. siječanj 2010.

− iznos od 133,19 EUR sa kamatom od 1. veljača 2010.

− iznos od 61,68 EUR sa kamatom od 4. siječanj 2010.

− iznos od 192,22 EUR sa kamatom od 1. ožujak 2010.

− iznos od 134,77 EUR sa kamatom od 1. travanj 2010.

− iznos od 66,10 EUR sa kamatom od 7. travanj 2010.

− iznos od 9,57 EUR sa kamatom od 13. travanj 2010.

− iznos od 60,97 EUR sa kamatom od 1. svibanj 2010.

− iznos od 144,94 EUR sa kamatom od 3. svibanj 2010.

− iznos od 184,98 EUR sa kamatom od 1. lipanj 2010.

− iznos od 10,21 EUR sa kamatom od 7. lipanj 2010.

− iznos od 246,05 EUR sa kamatom od 1. srpanj 2010.

− iznos od 87,13 EUR sa kamatom od 1. kolovoz 2010.

− iznos od 147,32 EUR sa kamatom od 2. kolovoz 2010.

− iznos od 273,87 EUR sa kamatom od 6. rujan 2010.

− iznos od 260,81 EUR sa kamatom od 5. listopad 2010.

− iznos od 233,07 EUR sa kamatom od 4. studeni 2010.

− iznos od 242,43 EUR sa kamatom od 1. prosinac 2010.

− iznos od 273,19 EUR sa kamatom od 1. siječanj 2011.

− iznos od 250,89 EUR sa kamatom od 1. veljača 2011.

− iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 1. ožujak 2011.

− iznos od 238,14 EUR sa kamatom od 1. travanj 2011.

− iznos od 243,08 EUR sa kamatom od 1. svibanj 2011.

− iznos od 297,54 EUR sa kamatom od 1. lipanj 2011.

− iznos od 305,20 EUR sa kamatom od 1. srpanj 2011.

− iznos od 311,37 EUR sa kamatom od 1. kolovoz 2011.

− iznos od 30,35 EUR sa kamatom od 2. kolovoz 2011.

− iznos od 149,94 EUR sa kamatom od 1. rujan 2011.

− iznos od 174,84 EUR sa kamatom od 2. rujan 2011.

− iznos od 142,67 EUR sa kamatom od 1. listopad 2011.

− iznos od 144,29 EUR sa kamatom od 2. listopad 2011.

− iznos od 3,91 EUR sa kamatom od 1. studeni 2011.

− iznos od 282,17 EUR sa kamatom od 2. studeni 2011.

− iznos od 175,26 EUR sa kamatom od 1. prosinac 2011.

− iznos od 106,38 EUR sa kamatom od 2. prosinac 2011.

− iznos od 294,53 EUR sa kamatom od 1. siječanj 2012.

− iznos od 308,30 EUR sa kamatom od 2. veljača 2012.

− iznos od 40,20 EUR sa kamatom od 1. ožujak 2012.

− iznos od 268,00 EUR sa kamatom od 2. ožujak 2012.

− iznos od 299,86 EUR sa kamatom od 1. travanj 2012.

− iznos od 303,26 EUR sa kamatom od 1. svibanj 2012.

− iznos od 308,40 EUR sa kamatom od 5. lipanj 2012.

− iznos od 129,99 EUR sa kamatom od 1. srpanj 2012.

− iznos od 172,83 EUR sa kamatom od 4. srpanj 2012.

− iznos od 302,82 EUR sa kamatom od 3. kolovoz 2012.

− iznos od 298,16 EUR sa kamatom od 6. rujan 2012.

− iznos od 289,20 EUR sa kamatom od 1. listopad 2012.

− iznos od 300,93 EUR sa kamatom od 5. studeni 2012.

− iznos od 304,45 EUR sa kamatom od 1. prosinac 2012.

− iznos od 170,10 EUR sa kamatom od 1. siječanj 2013.

− iznos od 36,91 EUR sa kamatom od 1. veljača 2013.

− iznos od 249,56 EUR sa kamatom od 3. veljača 2013.

− iznos od 297,81 EUR sa kamatom od 1. ožujak 2013.

− iznos od 300,40 EUR sa kamatom od 2. travanj 2013.

− iznos od 33,28 EUR sa kamatom od 1. svibanj 2013.

− iznos od 262,44 EUR sa kamatom od 3. svibanj 2013.

− iznos od 280,26 EUR sa kamatom od 1. lipanj 2013.

− iznos od 270,91 EUR sa kamatom od 1. srpanj 2013.

− iznos od 279,20 EUR sa kamatom od 1. kolovoz 2013.

− iznos od 284,78 EUR sa kamatom od 1. rujan 2013.

− iznos od 299,49 EUR sa kamatom od 1. listopad 2013.

− iznos od 291,46 EUR sa kamatom od 1. studeni 2013.

− iznos od 295,05 EUR sa kamatom od 1. prosinac 2013.

− iznos od 297,99 EUR sa kamatom od 1. siječanj 2014.

− iznos od 141,72 EUR sa kamatom od 1. veljača 2014.

− iznos od 146,57 EUR sa kamatom od 1. ožujak 2014.

− iznos od 144,08 EUR sa kamatom od 1. travanj 2014.

− iznos od 139,24 EUR sa kamatom od 1. svibanj 2014.

− iznos od 137,05 EUR sa kamatom od 1. lipanj 2014.

− iznos od 138,01 EUR sa kamatom od 1. srpanj 2014.

− iznos od 144,10 EUR sa kamatom od 1. kolovoz 2014.

− iznos od 150,33 EUR sa kamatom od 1. rujan 2014.

− iznos od 149,77 EUR sa kamatom od 1. listopad 2014.

− iznos od 152,90 EUR sa kamatom od 1. studeni 2014.

− iznos od 157,39 EUR sa kamatom od 1. prosinac 2014.

− iznos od 24,44 EUR sa kamatom od 1. siječanj 2015.

− iznos od 232,4 EUR sa kamatom od 15. siječanj 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. veljača 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. ožujak 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. travanj 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. svibanj 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. lipanj 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. srpanj 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. kolovoz 2015.

− iznos od 158,1 EUR sa kamatom od 1. rujan 2015.

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 29. svibnja 2006. pa do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. , po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 7.657,00 eura s istovjetnom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku do 15 dana, a u više zatraženom iznosu troškova do 67.243,75 eura tužiteljica se odbija."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik i pobija prvostupanjsku odluku u obvezujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22,155/23 - dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužiteljicu obveže tuženiku naknaditi parnične troškove.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje neosnovano ukazuje žalitelj.

5. Žalbeni navodi tuženika su neargumentirani glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) i ne dovode u pitanje odluku suda prvog stupnja. Tužbeni zahtjev kojim se tražila ništetnost cjelokupnog ugovora sud nije prihvatio a kako je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev, to sud prvog stupnja nema potrebu odlučivati o glavnom tužbenom zahtjevu.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenoga sa tuženikom u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope te ugovorena valutna klauzula, kao isplata preplaćenih iznosa kamata i razlike u tečaju zbog ugovaranja valutne klauzule, te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici.

7. Iz utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom proizlazi:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 29. svibnja 2006. na iznos od 201.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s kamatnom stopom od 4,50%,

- da je namjena kredita bila kupnja kuće,

- da su stranke zaključile Aneks Ugovora 15. veljače 2016.

8. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužiteljica osnovano zahtjeva utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi i povrat preplaćenih iznosa.

9. Naime, prema odredbi Direktive 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da je banka pripremila tekst ugovora, te da ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu.

9.1. U konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužiteljicu kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu, te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ju je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada joj pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Međutim, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Aneks uz ugovor o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b. ZID ZPK -načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

11. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

12. Naime, iz Aneksa ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

13. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužiteljica nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa je tako u cijelosti izmijenjena i sporna ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

13.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

14. Naime, tužiteljica se poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

15. U postupku nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

15.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

15.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev- 3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

16. Naime, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju se radi o kreditu radi kupnje kuće i teret dokaza na okolnosti statusa potrošača je na strani tuženika.

17. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20 točka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. 23. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

18. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

18.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak,tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

18.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

18.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

18.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

19. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

20. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

21. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

22. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice u visini preplate umanjene za iznos koji je tužiteljici priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

24. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

25. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2.,čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa kako je navedeno u izreci.

26. Na osnovi financijskog vještačenja kojeg je sud prvog stupnja prihvatio u potpunosti, a žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju, a postupljeno je u skladu s odredbama članka 250-260. ZPP-a, to je vještvo učinjeno u skladu s uputom ovog suda.

27. Odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na članku 154. i članka 155. stavak 1. ZPP-a i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) Tbr. 52. Uostalom potrebno je navesti da je preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena (Su IV-162/21 – VSRH).

28. Slijedom navedenoga trebalo je na temelju odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu kao u izreci.

U Splitu, 26. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dragica Samardžić