REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Gž Ovr-90/2025-2

Šibenik, Stjepana Radića 81

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Marti Plančić, u ovršnom postupku ovrhovoditelja: 1. ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Emiliji Čibarić, odvjetniku u Zagrebu; i 2. RAIFFEISENBANK LEIBNITZ eGEN sa sjedištem u [adresa], Republika Austrija, OIB: 03952684789, zastupanog po punomoćniku Kristijanu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenice IH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Šmajgel, odvjetniku u Zagrebu, radi ovrhe na nekretnini, rješavajući o žalbi ovrhovoditelja RAIFFEISENBANK LEIBNITZ eGEN protiv t. II rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu pod brojem Ovr-5818/2015-15 od 26. studenog 2024.g., dana 26. lipnja 2025.g.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba ovrhovoditelja RAIFFEISENBANK LEIBNITZ eGEN i potvrđuje t. II rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu pod brojem Ovr-5818/2015-15 od 26. studenog 2024.g.

II Odbija se zahtjev ovrhovoditelja RAIFFEISENBANK LEIBNITZ eGEN za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je rješenjem Ovr-5818/2015-15 od 26. studenog 2024.g., odgodio ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: Ovrn-458/13 od 1. listopada 2013., i to t. I u odnosu na ovrhovoditelja ČH, a t. II izreke u odnosu na ovrhovoditelja ad.2. RAIFFEISENBANK LEIBNITZ eGEN do pravomoćnog okončanja parnice radi proglašenja ništetnosti ovršne isprave Ugovora o davanju kredita broj računa: 10.478.345, sa Ispravom o zasnivanju založnog prava potvrđen kod Zvijezdane Rauš-Klier, javne bilježnice iz Varaždina dana 01.08.2011. godine pod brojem ovjere: OV-7120/2011, a koja se vodi pred Općinskim sudom u Sesvetama u predmetu, poslovni broj: P-502/2024.

2. Ovrhovoditelj ad.2. RAIFFEISENBANK LEIBNITZ eGEN, pravodobnom žalbom pobija t. II izreke citiranog rješenja iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), izričito ističući bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud preinači t. II pobijanog prvostupanjskog rješenja i dobije prijedlog ovršenice uz obvezivanje iste da mu naknadi troškove žalbenog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud utvrđuje da je ovršenica podneskom od 19. studenog 2024.g. predložila odgodu ovrhe u odnosu na ovrhovoditelja ad.2. RAIFFEISENBANK LEIBNITZ eGEN do pravomoćnosti parničnog postupka koji je radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave pokrenula dana 19. studenog 2024.g. pred Općinskim sudom u Sesvetama, priložila istom dokaz da je tu parnicu pokrenula i da se ista vodi pod poslovnim brojem P-502/2024 sa tezom da da bi ovršna isprava; Ugovor o davanju kredita broj računa:10.478,345, sa Ispravom o zasnivanju založnog prava bila potvrđena po javnom bilježniku u Varaždinu, Snježani Rauš-Kiler, dana 01. kolovoza 2011.g. pod brojem OV-7120/2011; bio ništetan, da svoj prijedlog temelji na tome što da bi provedbom ovrhe i prodajom nekretnine ostala bez jedine nekretnine namijenjene joj za stanovanje, pa prvostupanjski sud zaključuje da je time učinila vjerojatnim da bi provođenjem ovrhe na nekretnini ovršenica pretrpjela teško nadoknadivu štetu jer da bi bila ugrožena njezina egzistencija i egzistencija njezine obitelji, a u slučaju moguće prodaje njezine nekretnine šteta od gubitka predmetne nekretnine da bi bila veća od moguće naknade štete povodom uspjeha u parnici za koju je dokazala da ju je pokrenula radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave, pa temeljem čl. 61. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008, 139/2010, 154/2011; dalje OZ/96) prihvaća njezin prijedlog i trajanje odgode određuje sukladno čl. 64.b OZ/96.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, a koji se u ovršnim postupcima primjenjuju na temelju članak 19. stavka 1. OZ-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena niti jedne od navedenih povreda postupka.

6. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući da pobijano rješenje nema nedostataka radi kojih se ne bi moglo ispitati.

7. Nisu osnovani žalbeni razlozi kojima ovrhovoditelj ističe da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije naveo koja je pretpostavka za odgodu ovrhe iz članka 65. stavka 1. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13,93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114722; dalje: OZ/12) ispunjena. To iz razloga što je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju jasno naveo da je ovršenica pokretanjem parničnog postupka pod poslovnim brojem koji se vodi pod poslovnim brojem P-502/2024 pred Općinskim sudom u Sesvetama radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave ispunila pretpostavku iz članka 61. st. 1. OZ/96. S tim u vezi valja istaknuti da se ovrhovoditelj u žalbi poziva na odredbe OZ/12, a da se obzirom na vrijeme pokretanja ovog ovršnog postupka (05. srpnja 2011.g.) imaju primijeniti odredbe OZ/96, a kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

8. Osnovano ovrhovoditelj navodi da je na ovršeniku teret dokaza da učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, a što je kako to u pobijanoj odluci navodi prvostupanjski sud i učinila sadržajem predmetnog prijedloga od 19. studenog 2024.g., a što prihvaća i ovaj sud.

9. No, sve i da ovršenica i nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ispunjene su pretpostavke za odgodu ovrhe u ovom postupku.

10. Naime, Sud Europske unije je u predmetu C-407/18 (Kuhar c/a A.b.d.d.) analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi članka 61. stavka 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ). Sud je u tom postupku zauzeo pravno shvaćanje da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

11. Uz to, naglašava se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. godine usvojen zaključak prema kojem postoji obveza ovršnog suda da u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispita sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, a u slučaju sumnje da li su pojedine odredbe potrošačkog ugovora nepoštene, uputi ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te odgodi ovrhu do odluke o dopuštenosti ovrhe.

12. Stoga, cijeneći navedeno, a budući da je ovrha u konkretnom slučaju određena na temelju ovršne isprave koja nije prošla sudsku kontrolu, te s obzirom da je ovršenica pokrenula parnicu protiv žalitelja (jednog od ovrhovoditelja) radi utvrđenja ništetnosti predmetne ovršne isprave, prema ocjeni ovog suda valjalo je odgoditi ovrhu u ovom predmetu.

13. Konačno, u odnosu na žalbene navode u kojima ovrhovoditelj problematizira status ovršenice kao potrošača, radi čega da se gornje ne bi ni moglo primijeniti na konkretan slučaj, valja istaknuti da je Obaviješću Europske komisije - Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27. rujna 2019.) zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kada se između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača sklapa akcesorni ugovor, isti je obuhvaćen Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čak i u slučaju ako se glavni ugovor sklapa između trgovačkih društava pa nije obuhvaćen područjem primjene Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a u vezi s člankom 19. stavkom 1. OZ/96 odlučiti kao u t. I izreke ovoga rješenja.

15. Temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je o zahtjevu žalitelja za naknadu troškova sastava žalbe, ali kako je žalba odbijena kao neosnovana, odnosno kako sa žalbom nije uspio, to je taj njegov zahtjev neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao u t. II izreke.

U Šibeniku, 26. lipnja 2025.g.

S U D A C

Marta Plančić